Mišljenja Glava u balunu

Glava u balunu

Zdravko Reić

Tko nas to sada dribla u Poljudu

glava u balunu

Igre u Rio de Janeiru su otišle u arhivu, ali ne i u zaborav, jer su hrvatski sportaši postigli briljantne uspjehe (tri medalje u atletici, po dvije u jedrenju i veslanju, zatim u vaterpolu, boksu, streljaštvu).

Svaka od tih medalja ima poseban značaj, čak predstavljaju prave senzacije, osim kad su u pitanju Sandra Perković i braća Martin i Valent Sinković. Sad je vrijeme za uživanje, ali obzirom da nas je sve uhvatila prava euforija nije čudno da su mahom svi, dakle ne samo oni ovjenčani slavom osvajača medalja, požurili najaviti, pa i dati obećanje o slijedećoj rundi uspjeha, zamislite, kroz četiri godine u Tokiju. Tko živ, tko sposoban da odoli novim rivalima, jer četverogodišnji ciklus je dug, čak predug.

Zanimljivo je da su o tom olimpijskom ciklusu u par dana, kao po dogovoru, govorili i lideri Hajduka, od predsjednika Ivana Kosa preko sportskog direktora Maria Branca do trenera Marijana Pušnika, svi traže i obećavaju da će „bijele" tijekom tog perioda vratiti u željenu poziciju ravnopravnije borbe za naslov prvaka Hrvatske.

Ajde, najlakše je vjerovati, pitanje je jedino hoće li navijači Hajduka imati toliko strpljenja. Jer, takva obećanja, identična, davali su i prethodni lideri splitskog kluba premda su se kao nekadašnja predsjednica Nadzornog odbora Branka Ramljak znali i korigirati. I tražiti duži rok. Otkad je počeo „new deal" u Poljudu, pod nadzorom Slavena Marasovića, čini se da su u Hajduku krenuli sređivati stanje u klubu baš od početka. To jest, kao da su njihovi prethodnici vozili u leru umjesto u trećoj ili četvrtoj brzini.

Tako je sada prirodno postavljati pitanje jesu li Marin Brbić i njegovi ljudi tijekom svojih mandata radili baš onako uspješno i prosperitetno kako su tvrdili. Nažalost javnosti se nekako zakukuljeno i zamumuljeno predstavlja kako su „bijeli" u teškoj da na kažem bezizlaznoj financijskoj situaciji. Što se tiče sportske dimenzije sve evidentnije je da Hajduk nema momčad za suprotstavljanje Dinamu i Rijeci što se zorno moglo vidjeti u dva protekla derbija (0:4 i 2:4) i to u Splitu.

Dapače, trener Pušnik najavljuje kako će se njegova momčad boriti tek za treću poziciju i to s Osijekom. U redu, najvažnije je da sve prolazi bez potresa, najljepše je da navijači, pa i oni najžešći pokazuju strpljenje, što u prošlosti baš i nije bila odlika pripadnika Torcide. No, bilo bi dobro znati u što su i kako su potrošene puste godine, pogotovo otkako je Hajduk doslovno postao „narodni klub". Je li „dite puka" odrastalo u zdravim okolnostima ili je to bila šarolaža, kako ispada po tvrdnjama aktualnih voditelja kluba? Onda tko nas je driblao ili nas dribla?

Bit će spasonosno za ovu garnituru opstane li Hajduk na europskoj sceni, to jest nastavi li natjecanje u Euro ligi, što bi klubu odmah osiguralo zaradu od 2,4 milijuna eura uz koju dobit će se moći pribrojiti i bogate premije za eventualno osvojene bodove u nastavku natjecanja. Divno je i za pravu pohvalu to srastanje navijača, igrača i menadžmenta, demonstracija ljubavi prema voljenom klubu čak i u trenutku kad se na terenu doživljava debakle.

Tom povjerenju da će biti bolje, makar tek 2020. umnogome su pridonijela uvriježena uvjerenja i raspoloženje kako Hajduk i ne može biti uspješniji uslijed komplota protiv „bijelih" u režiji nogometnog Lucifera u liku Zdravka Mamića.

Ima istine da se Mamić posljednjih desetak godina pretvorio u gospodara hrvatskog nogometa, što se u ambijentu Poljuda uzimalo kao alibi za stagnaciju Hajduka. Međutim, otkako su novi ljudi preuzeli „bijele" konstantno izlaze na vidjelo propusti, pa i teški gafovi bivšeg rukovodstva.

Najočitiji su u grešnim angažmanima pojedinih igrača. Ukrajinci su se na kraju pokazali kao promašaj: Artem Milevskij, zatim Artem Radčenko s aspekta nediscipline, bolje kazati razularenog ponašanja, pa na kraju i Maxim Bilyi sa stajališta manjkave kvalitete.

Trener Pušnik je stavio pod sumnju i dvojicu mladih igrača Josipa Juranovića i Frana Tudora, koji su pod Damirom Burićem narasli do mlade reprezentacije, kao i vrijednost Marka Pejića, Ivana Mastelića... S druge strane angažmani novih igrača s izuzetkom Zvonimira Kožulja ne nude druga uvjeravanja osim velikih upitnika jesu li te akvizicije dostojne Hajduka i to ne današnjeg nego budućeg.

Bit će ružno za kompletno poslovodstvo splitskog kluba u slučaju da se kao promašaji manifestiraju pridošli igrači bez obzira na mantru „nemamo mogućnosti nego angažirati slobodne igrače", kako su govorili i Brbić i Goran Vučević.

Hajduk je godinama osuđen na dovođenje „free agenta", ali i kad dolaze bez odštete ipak koštaju i to papreno. Kao što je Milevskij uživao u mjesečnom prihodu od 12.000 eura, možda i više, odnosno kako je Hrvoje Milić primao petnaestak tisuća mjesečno, tako sad vrlo vjerojatno dobivaju i novo došli, na primjer još uvijek misteriozni Marko Futacs.

Situacija u klubu bit će znatno, zapravo nemjerljivo bolja u slučaju opstanka u Europi, jer će to biti, osim financijskog učinka, kao i mogućnosti za bolje vrednovanje igračkog kadra, vrhunski gušt za navijače, koji svaku takvu utakmicu doživljavaju kao praznik. A u prvenstvu Hajduk bi valjda ipak morao biti barem treći... 

Naslovnica Glava u balunu

VIŠE IZ RUBRIKE