Mišljenja Glava u balunu

Glava u balunu

Zdravko Reić

Politika je Dinamu pomagala više nego Hajduku!

glava u balunu

Bilo je prilika kad bi me Zdravko Mamić, objektivno najmoćniji čovjek hrvatskog nogometa, pa i šire, nezadovoljan pojedinim mojim tekstovima nazvao i na svoj način žestoko, ali i pristojno prosvjedovao. Među nama je dolazilo do polemika, neslaganja, ali uvijek u granicama maksimalnog uvažavanja.

Prigodom nedavnog, još jednog nastupa pred novinarima, Mamić me javno prozvao, pokušao je tumačiti kako su moja stajališta o utjecaju politike na nogomet zapravo zamjena teza, pa je tako po njemu Hajduk u bivšoj državi i danas u Hrvatskoj bio privilegiraniji klub od Dinama.

A to apsolutno nije točno, zagrebački „modri“ su u bivšoj državi, pogotovo u ovoj imali potporu politike. U vrijeme predugog posta, glede naslova prvaka, a to je trajalo čak 24 godine, najlakše je bilo tumačiti kako iz političkih razloga, Dinamo nije smio biti prvak.

A za takvo uvriježeno uvjerenje da su „modri“ sustavno onemogućavani u borbi za trofeje, krunski je dokaz, po njima i Mamiću ono prvenstvo 1978/79.

I član uprave Hajduka stao na stranu ‘modrih’

Što se tiče tog prvenstva podsjetit ću da je Hajduk sve bodove osvojio na terenu, dok je Dinamo htio do bodova doći za zelenim stolom, to jest poraz na Kantridi od 1:2 pretvoriti u pobjedu od 3:0 (slučaj Edmond Tomi).

Bilo je tu prepucavanja, lobiranja, nadmudrivanja, dokazivanja tko je u pravu Rijeka ili Dinamo, pa je Izvršni odbor NSJ-a na kraju, znatno prije finiša prvenstva, nadglasavanjem odlučio da se utakmica registrira s 2:1 za Rijeku.

Od 16 članova (po dva predstavnika republika i pokrajina) čak 13 ih je bilo za rezultat postignut na travnjaku (2:1 za Rijeku), svega trojica za 3:0 za Dinama...

Prisustvovao sam toj sjednici Izvršnog odbora NSJ-a, Rijeka je imala svoja zagovornike zajedno s Hajdukom, Dinamo također. Čak je u kuloarima prostrujalo kako je Jure Bilić, partijska manga, nekad i član uprave „bijelih“, rekao da bi „bilo dobro taj slučaj riješiti u korist Dinama“. Delegati NSH-a došli su na presudno sjednicu u Beograd s jasnim naputkom da glasaju za par forfe, za 3:0 za Dinama.

Međutim, dogodilo da istaknuti profesor Miloje Gabrijelić (za razliku od drugog delegata Hrvatske Tomislava Ledića) nije glasovao po direktivi nego po savjesti i to pod utjecajem slovenskog delegata Branka Elsnera, inače poznatog trenera, koji je žestoko agitirao kako „nije sportski dobiti bodove za zelenim stolom“. 

Bilo je u završnici tog prvenstva svega i svačega, u to doba pogodovanja jednima i drugima, ali na kraju se Tito Kirigin sa svojim ljudima pokazao učinkovitiji.

A sad što se tiče prozvanog Kirigina i s njim Ante Jurjevića Baje, činjenica je da su tijekom Drugog svjetskog rata, svaki na svoj način sudjelovali u krvavim obračunima. To su krimeni koje je teško opravdati.

Sada su nova vremena, tako je Kiriginov atentat u Drugom svjetskom ratu „neoprostiv zločin“, dok je ono što je izveo Zvonko Bušić, na primjer, sa svojom družinom (oteo zrakoplov i faktički ubio američkog policajca) djelo na čast hrvatskog naroda. U svakom slučaju bez obzira na taj nesretni atentat Kirigin je bio i ostao najbolji i najuspješniji predsjednik Hajduka svih vremena.

Jedan detalj za kraj rasprave o Kiriginu: direktor uspješnog slastičarskog poduzeća Bobisa i predsjednik Hajduka vratio je partijsku knjižicu onog trenutka kad ministar obrane Jugoslavije general pukovnik Nikola Ljubičić nije održao svoju „časnu oficirsku reč“ glede tretmana Ivice Šurjaka, prisiljenog na služenje kadrovskog roka u JNA premda je bio zakonito oslobođen te obveze.

U bivšem sustavu, to je poznato, na čelo klubova dolazili su ljudi s preporukom ili po direktivi partije, pa ako će se analizirati tko je sve bio predsjednik ili član uprava Hajduka i Dinama, onda je sigurno da je kod „modrih“ bilo daleko više utjecajnih faca iz vremena bivše Jugoslavije o čijim bi se djelima tijekom partizanskog ratovanja vjerojatno moglo barem diskutirati.

Maksimirski trik

Zdravka Mamića na Poljudu, pogotovo navijači tretiraju kao neprijatelja Hajduka broj jedan. Čak najodgovornijeg, što je ipak nonsens, za trinaest godina stagnacije i patnje „bijelih“ bez naslova prvaka države.

U seriji titula prvaka Dinama, Mamićev utjecaj je ogroman, „modri“ su u pravilu bili superiorni, ali je bjelodano da su vodstva Hajduka tražila skužu u „vanjskom neprijatelju“, nisu se nikad okrenuli sebi. O tome sam često pisao i govorio.

Mnogima s razlogom, na primjer, smeta uloga Lokomotive, po mnogo čemu sestrinskog kluba Dinama. Ipak Mamić i njegovi ljudi taj su odnos zakonski uobličili.

Problemi Hajduka generiraju od 2005., od tada „bijeli“ nemaju kao nekad prijateljske odnose s prvoligašima, svi ih dočekuju figurativno rečeno „na nož“ za razliku od Dinama, koji je spretnim manevrima Mamića (posudbe igrača, angažiranje trenera, financijskim pomaganjima maskiranim  u transfere…) sve do ovih posljednjih sezona, prijateljski dočekivan na gostovanjima.

Posebno poglavlje je suđenje u prvoj HNL, premda baš ovih par sezona otkako Mamić ima problema s optužbama, nogometni suci kao da žele, odnosno nastoje dokazati neku svoju neovisnost, pokazati kao više nisu prijateljski nastrojeni prema „modrima“.

I za kraj, istina je da su propisi o preoblikovanju sportskih klubova, doneseni u prvom redu za spas Hajduka od bankrota, pogotovo jer su „bijeli“ poslovali s, može se kazati, fantomskim društvom Siriom. Ali u Dinamu zaboravljaju kako su svojevremeno izveli trik s dva svoja pravna subjekta i oslobodili se dugova.

Naslovnica Glava u balunu

VIŠE IZ RUBRIKE