Mišljenja Jučer danas malo sutra

Jučer danas malo sutra

Ivica Ivanišević

Zašto nam je i gore i bolje

U sektoru znanosti i prosvjete situacija je neusporedivo gora nego što je bila, premda, izvan svake sumnje, puno bolja nego što će tek biti. Jer, s personom poput Barišića i njegovim visokim pokroviteljima iz akademske zajednice i svijeta politike, još du

Sjećate li se ustanka zbog blokade kurikularne reforme? Kao da se dogodio prije stotinu godina. Ili, još bolje, kao da ga nikada nije ni bilo. Budimo iskreni, zapravo i nije. To što se 1. lipnja na Jelačić-placu okupilo nekoliko desetaka tisuća ljudi, što se i u drugim hrvatskim gradovima, čak i u Splitu, unatoč prolomu oblaka, skupilo nešto svijeta, ništa ne znači.

Iz ove perspektive sasvim je jasno kako građani toga dana nisu izišli na ulice da bi obranili jedan novi prosvjetni model. Uostalom, bilo bi fakat čudo da se tolika masa uspjela mobilizirati oko pitanja o kojemu meritorno može
raspravljati tek visoko educirana manjina.

Paštafažol

I sâm sam toga dana zdušno drukao za Jokića i suradnike, premda, da si ne lažemo, o cjelovitom sadržaju reforme nisam imao – kao što nemam ni danas - dvije čiste. A i kako bih mogao imati? Ne znam ništa o matematici, kemiji, fizici, biologiji, astronomiji... Ako se mene pita, sve te znanosti izmislila je španjolska inkvizicija da bi mučila djecu. Prvome zakonu termodinamike mogu se, primjerice, približiti tek kad podignem poklopac lonca u kojemu se kuha paštafažol. I kako bi se netko takav, dakle, beznadno neuk, uopće mogao upletati u polemiku praveći se da njegova riječ ima jednaku težinu kao i riječ gospode koja su kadra izolirati Higgsov bozon?

Kurikularna reforma nije me zanimala jer sam imao razložnih primjedbi na način kojim se djeci izlaže, štatigajaznam, fizika kvantnih čestica. Ako ćemo pravo, tijekom cijeloga školovanja mene je nervirala tek činjenica što se moram patiti sa zakučastim brojkama umjesto da uživam u lijepo raspoređenim slovima, dakle u literaturi.

Dvi bitne stvari

No, barem dvije sastavnice cijeloga paketa obrazovne reforme i te kako su me se ticale. Jedna zato što o njoj ponešto znam, a druga jer se tiče mojih temeljnih građanskih prava. Nije mi bilo svejedno – nije ni danas, niti će ikada biti – kako se klince podučava književnosti. Reformi sam zapljeskao jer je htjela konačno dokinuti praksu kojom se djecu demotivira od čitanja. Još i više mi je bilo stalo – i danas je, i uvijek će biti – da mi obrazovnim
programom nitko ne propisuje obvezni svjetonazor, a zatiranje sloboda proglašava mjerom društveno prihvatljiva ponašanja.

Imao sam, dakle, samo dva - premda vrlo velika i važna - razloga da podržim kurikularnu reformu. Lijep broj sudionika prosvjeda zacijelo je imao puno većih problema u glasnoj artikulaciji svoje potpore. Oni se, u suštini, toga dana nisu okupili da ikome poručili „mi smo za“, nego da bi vladajućoj garnituri stavili do znanja: „mi smo protiv“.

Opstrukcija kurikularne reforme bila je tek goli povod – nikako ne i ključni razlog – za njihov izlazak na ulice. Izišli su jer su bili zgađeni grotesknom, potpuno nefunkcionalnom vladom koja je u samo nekoliko mjeseci uspjela vratiti ovu zemlju desetljećima unatrag, oživivši vrijednosti i ideje kojih se civilizirana društva stide.

I gdje smo danas, sedam mjeseci poslije? Kurikularna reforma mrtva je da mrtvija ne može biti. U stolac omraženog ministra sjeo je novi čovjek, čeljade kojemu je, kako je presudio Odbor za etiku, copy-paste nekom vrstom profesionalnog creda. U sektoru znanosti i prosvjete danas je, dakle, situacija neusporedivo gora nego što je bila, premda, izvan svake sumnje, puno bolja nego što će tek biti.

Jer, s personom poput Barišića i njegovim visokim pokroviteljima iz akademske zajednice i svijeta politike, još dublje nazadovanje apsolutno nam je zajamčeno.

Premijer može biti miran. Zbog strašnog, upravo nezapamćenog sramoćenja resora od kojega zavisi budućnost (svake, pa i naše) zemlje, nitko neće izići na ulice. Nisu, kako rekoh, ni prije sedam mjeseci ljudi izišli da bi obranili reformu nego tek da bi pokazali srednji prst vlasti. Sasvim je drugo pitanje koliko dugo predsjednik Vlade može biti miran. Jer, većina ključnih razloga zbog kojih su se svojedobno mase izlile na ulice i danas je prisutna.

Nema mira

I Plenkovićeva Hrvatska država je u kojoj o strateškim pitanjima odlučuju osobe ozbiljno kompromitirane sumnjama da su u sukobu interesa. Histerično desnilo i nadalje cvate, dobilo je, dapače, samo dodatni zamah. K
tome, neke istaknute figure političkog života, od samih vrhova vlasti naniže, koje su mediji i široka javnost s razlogom naciljali kao negativce, establishment grčevito pokušava obraniti kao onomad Crnoju, premda je svakome jasno da nema te centrifuge koja im može oprati obraze. Toliko i mir u kojemu Plenković uživa može imati vrlo ograničeno trajanje.

Činjenica što upravlja zemljom u kojoj je oporba na aparatima, ne bi ga smjela zavesti da povjeruje kako je pred njim harmonična budućnost.

Naslovnica Jučer danas malo sutra

VIŠE IZ RUBRIKE