Mišljenja Jučer danas malo sutra

Jučer danas malo sutra

Ivica Ivanišević

Unaprijed izgubljeni rat

Jučer, danas, malo sutra

Mediji provode mobbing! – sve češće se žale glavni junaci novinskih članaka, televizijskih priloga i objava na portalima. Zanimljivo, što su dotični situirani više na ljestvici društvenog utjecaja i moći, to glasnije kukaju. Naravno, i gore se blamiraju. Jer zaista moraš biti ili potpuno neobaviješten ili beskrupulozan do srži da bi se prepoznao u pojmu iz domene radnoga prava, koji opisuje zlostavljanje zaposlenika od strane njemu nadređenih osoba.


Ništa nije isto


Osim što se ne snalaze s jurističkom terminologijom, tobožnje žrtve novinarskog mobbinga svojim zapomaganjem svjedoče kako uopće ne razumiju prirodu promjena (tehnoloških i drugih) koje su u zadnjih dvadesetak godina preoblikovale naš medijski pejzaž. Premda je generacija klinaca rođenih u novome tisućljeću već počela mutirati, a neki se i naveliko briju, mnogi takozvani čimbenici našega javnog života još uvijek su duhom tvrdoglavo ušančeni u prošlome stoljeću, pa njeguju budalastu vjeru kako je korisno započinjati ratove protiv novinara i kako iz tih sukoba mogu izaći kao pobjednici.

U praksi, to je bilo nemoguće čak i devedesetih godina. Danas je, pak, i teorijski neizvedivo. Uostalom, vratimo se načas u dane ponosa i strave. Franjo Tuđman bio je prilježan čitatelj "Feral Tribunea", izvan svake sumnje, jedan od najodanijih što ga je splitski tjednik ikad imao. Kad bi izašao novi broj, on bi ga već zorom uzeo u ruke, pa se onda dugo i neutješno žderao od muke.

Taj ga je list toliko nervirao da se iz petnih žila i na mnoge načine trudio obračunati s njim.

Podulji je spisak svih institucionalnih, ali i uličarskih metoda kojima se tu redakciju pokušalo uništiti: tsunami sudskih tužbi, nametanje poreza na šund, prisilne mobilizacije, javni paleži novina, prijetnje... Sve džabe, sve utaman. "Feral" je, kao što znamo, poživio bitno dulje od svog "omiljenog" junaka.


Ni minute mira


No, i u najgorim trenucima, kad bi ga neki članak ili fotomontaža baš katapultirali iz cipela, Tuđman se mogao utješiti jednostavnom matematikom: okej, jedan dan u tjednu trebat će mi normabeli ili perseni, ali sam zato miran preostalih šest. U njegovo vrijeme nisu postojale komercijalne televizije s nacionalnom koncesijom, internet je bio još u povojima, a prisavska dalekovidnica i lijep broj tiskanih medija uredno su bili stavljeni pod partijski nadzor. Ukratko, govorimo li o medijima, Tuđmanu je život, barem se to iz ove perspektive tako čini, bio pjesma (premda nisam baš siguran da bi se on složio s ovakvom ocjenom).
Kako, međutim, stvari stoje danas? I bolje i gore, zavisi s koje pozicije gledate. Ako ste običan čovjek, znatiželjan i uvijek gladan novitadi, situacija vam vjerojatno nikad nije bila bolja. Ako ste, pak, javna osoba koja za sobom vuče stanovite neugodne repove ili ih pokušava sakriti, tad vam se život pretvorio u čisti užas. Do prije dvadeset godina samo dvaput u danu trebali ste drhtati: dok ujutro listate još vruće primjerke novina i navečer, u očekivanju televizijskog dnevnika. Desetak ili više sati između prvog i drugog informativnog laufa, vrijedio je lovostaj.

Danas je ta vrsta luksuza stvar prošlosti. Novinari su postali kao radnici u željezari iz vremena prve petoljetke: šljakaju u tri smjene. I svoje autorske priloge serviraju publici čim ih zgotove, dakle, u realnome vremenu. Ako vas je ujutro šokirao članak objavljen u novinama kojim se vaša malenkost sumnjiči za ovu ili onu nepodopštinu, morat ćete se pomiriti s činjenicom da tim neugodnim tekstom vaše muke ne prestaju, nego tek počinju. Do odlaska na počinak portali i televizije oglodat će vas kao gladno pašče dobačenu kost. A onda sutra sve opet počinje iznova.

I tomu nema kraja dok ne izvučete pouku, pospete se pepelom i pristanete na konzekvence. Umjesto što bulazne o medijskom mobbingu, naši vrli čimbenici zatečeni u prekršaju trebali bi se konačno obavijestiti o osnovama onoga što se na tečnom hrvatskom zove krajzis menačment ili demiđ kontrol.


Nema zaborava


Naime, kad te mediji naciljaju, braniti se možeš jedino skrušenim priznanjem svoga grijeha. Svako odgađanje pokajništva vodi samo daljnjoj i dubljoj kompromitaciji. Ili, da budem sasvim konkretan: da se premijer Plenković na vrijeme zahvalio ministru Barišiću na suradnji, svi bi bili na dobitku. I njih dvojica i čitava javnost. Jer, bože moj, ljudski je griješiti, a pošteno je priznati. Ovako, odgađanjem neizbježnog, nervoza će doći do točke ključanja, a hipoteka koju za sobom kao uteg vuku akteri ove mučne priče samo će postati veća.

Ima, naravno, i svijeta koji živi u uvjerenju da će novinarima prije ili kasnije dodijati trubiti o istome, te da će ih Barišić s vremenom prestati zanimati. Takvu čeljad nije zgorega podsjetiti kako smo prije afere "plagijat" imali slučaj Makanec. Tko se može zakleti da neka treća ili četvrta ljupka priča s istim protagonistom neće uskoro osvanuti u medijima?

Naslovnica Jučer danas malo sutra