Mišljenja Jučer danas malo sutra

Jučer danas malo sutra

Ivica Ivanišević

Sindrom crva u guzici

Jučer, danas, malo sutra

Bandić nikada, ali baš nikada, nije uspio zaokružiti čak ne ni pametnu nego samo suvislu misao. I na najjednostavnija pitanja on nudi odgovore koji su zapravo kombinacija mucanja i hroptanja, prijesna kaša slogova ispražnjenih od svakoga smisla

Stara izreka veli da svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje. Vrlo često to nije čak ni poluistina o čemu zorno svjedoči primjer SAD-a gdje je zbog bizarnog izbornog sustava predsjednikom postao čovjek kojega je zaokružilo manje ljudi nego njegovu konkurenticu (koja je osvojila natpolovičan broj glasova, ali zaludu).

Naravno, ako tvrdnja o odgovornosti naroda u cijelosti ne stoji, to još uvijek ne znači da lijep broj građana na koncu ipak ne dobije ono što zaslužuje. Nevolja je, međutim, u tome što cijenu njihova izbora plaćaju i oni koji su optirali za neku drugu varijantu. No, i jednima i drugima preostaje utjeha da će za četiri godine iznova moći kazati što misle.

Svaki izlazak na izbore može se shvatiti i kao prilika za popravni ispit. Kao što se lakomislenim učenicima pruža druga šansa, tako i građani uživaju u mogućnosti da se pospu pepelom, shvate težinu svoje pogreške i naprave zaokret. I sve bi bilo krasno da zabrinjavajuće velik broj ponavljača (jednako školskih kao i izbornih) ne pokazuje sklonost prema upornom ponavljanju budalaština.

Najbolji posao

Uzmimo, na primjer, Zagrepčane. Milan Bandić, bivši ćato u „Ledu“, potom komitetski referent za ONO i DSZ, pa tajnik gradske organizacije SDP-a i zastupnik u zagrebačkoj skupštini, već šesnaest godina drma metropolom, što je, da si ne lažemo, vjerojatno najbolji posao u zemlji. Nominalno, on vlada skoro četvrtinom ukupnog broja stanovnika u cijeloj državi. Računamo li pak resurse kojima upravlja ili ih barem nadzire, nema sumnje kako je dvotrećinski gazda u državi, jer je Zagreb sjedište većine vitalnih kompanija nacionalnog značenja i neupitno središte ukupnog društvenog života.

Neugodnosti kojima se može nadati obnašatelj te časne dužnosti neusporedivo su manje od svih blagodati koje funkcija pretpostavlja. Gradonačelnik Agrama, čak i ako nije previše bistar, lako se može izmaknuti od svih ideoloških prijepora i polemika koje potresaju ovu zemlju. Dok svi laprdaju o ustašama i partizanima, on može hladno reći kako ga nije briga ni za jedne ni za druge, jer su njegov core business škovace i parkirna mjesta.

Njemu pod prozorom, zajamčeno, neće doći ni metalci, ni švelje ni blagajnice iz samoposluživanja: potplaćeni i pothranjeni zbit će se u kolonu, pa zaputiti prema Markovu trgu. A na toj adresi dovoljno lukav poteštat uvijek će pronaći dežurnog Pedra i za vlastite potrebe. Dospije li grad u fiskalni ili koji drugi škripac, on uvijek može ponoviti onu staru "nitko nije otok", pa obrazložiti kako, eto, svi plaćaju danak lošem upravljanju državom.

Umivena prijestolnica

I kako je šesnaest godina u toj lagodnoj i prestižnoj fotelji Bandić iskoristio? Prije nego što barem pokušam odgovoriti na ovo pitanje podsjetio bih na jednu, bojim se, neupitnu činjenicu. Zadnji veliki face lifting Zagrebu se dogodio zaslugom Univerzijade, nakon Mediteranskih igra najkretenskije sportske smotre na svijetu.

Tko pamti našu metropolu iz godina koje su prethodile natjecanju studentarije, vrlo dobro zna da je opjevani „lepi“ i „beli“ Zagreb bio zapravo beznadno ružan i mišje siv, do te mjere neugledan da se zacijelo i sâma Zdenka Vučković sramila što pjesmom laže publici. A onda je famozna šira društvena zajednica odlučila ulupati ozbiljne pare i umiti musavo lice prijestolnice svih Hrvata.

Sve otada nije se dogodilo ništa značajno. Da, naravno, podosta se toga izgradilo, ruku na srce, pred nekim zdanjima valjalo bi se i pokloniti, no sve te intervencije u prostoru zbile su se kao plod privatne a ne javne inicijative. Samo tri ili četiri stanice od Jelačić-placa Zagreb više sliči hipertrofiranom selu nego metropoli. Što, eto, naš svijet ne sprečava da već šesnaest godina trpi Bandića koji ima lijepe izglede da osvoji još jedan mandat.

Hajde, nekako bih možda i mogao razumjeti njegovu popularnost koju nisu uspjeli poljuljati čak ni dugački pravosudni repovi što se za njim vuku, da se radi o čovjeku zapanjujućeg magnetizma i s lopatama šarma. Ali, pobogu, on nikada, ali baš nikada, nije uspio zaokružiti čak ne ni pametnu nego samo suvislu misao. I na najjednostavnija pitanja on nudi odgovore koji su zapravo kombinacija mucanja i hroptanja, prijesna kaša slogova ispražnjenih od svakoga smisla.

Ne prestaje 'delati'

Nadalje, ono što Bandić podvaljuje kao rad, pučka psihologija poznaje kao sindrom crva u guzici. Čovjek se naprosto ne može skrasiti na jednome mjestu dulje od nekoliko minuta, pa povazdan zuji okolo, smeta ljudima koji su uistinu zabavljeni nekim poslom i onda ima obraza reći kako, eto, i on „dela“.

Ali džaba sve... Očekujete nešto pametno za kraj? Moram vas razočarati. Sve što mogu reći jest ponoviti onu rečenicu koja se često ima prilike čuti u frizerskim salonima: "Sestro moja, nisam ti pametna..."

Naslovnica Jučer danas malo sutra