Mišljenja Jučer danas malo sutra

Jučer danas malo sutra

Ivica Ivanišević

Zbogom, gospođo ministrice kulture

jučer, danas, malo sutra

Nakon jedne pričiginske večeri prošle su godine dvojica samozvanih književnih kritičara ispred Doma omladine presrela i napala Antu Tomića. Popularni pisac prošao je bez ozljeda, ali je zato jedan građanin koji mu je priskočio u pomoć završio na hitnoj pomoći. Taj sramni događaj osuđen je s različitih adresa, no tadašnjem ministru kulture bio je dobrodošao poticaj tek da istakne kako svi moraju biti svjesni odgovornosti za izgovorenu ili napisanu riječ.

Njegova izjava skandalizirala je javnost čak i više od divljačkog napada. Čovjek koji je već uživao u reputaciji najvećeg integrativnog faktora hrvatske kulture – jer je kao nitko i nikada prije uspio homogenizirati do tada razjedinjene i posvađane umjetnike – iznova je ujedinio ceh i našao se na meti bespoštednih kritika.

Groteskna vlada čiji je bio član u međuvremenu je otpravljena u povijest. Neka nova kadrovska garnitura uspela se na vlast, a u palaču u Runjaninovoj ulici uselila se Nina Obuljen-Koržinek. Nijedan Plenkovićev ministar nije dočekan s toliko simpatija među ljudima čije bi interese trebao zastupati kao ona.

Ruku na srce, sasvim je upitno kolike su bile njezine zasluge za tako toplu dobrodošlicu, a koliko je srdačan prijem imala zahvaliti svom odioznom prethodniku. Jer, dojam je da bi kulturna javnost nakon iskustva s Hasanbegovićem zapljeskala bilo čijem imenovanju. Ipak, nema nikakve sumnje da je svojom radnom biografijom, ali i odmjerenim javnim istupima budila nadu kako bi umjetnicima moglo konačno granuti sunce.

Samo nekoliko mjeseci kasnije, ona nas je, međutim, uspjela uvjeriti kako smo ispali magarci, jer smo u osobi ministrice kulture dobili zapravo nastavljačicu Hasanbegovićeve politike. Kao što je on nasilništvo relativizirao, pa time i ohrabrivao, to isto čini i ona.

Naime, ono što se u ponedjeljak događalo ispred zgrade splitskog HNK i u samome gledalištu nije bilo nikakvo očitovanje drukčijeg stajališta i taj je incident potpuno promašeno patetično tumačiti u svijetlu ustavom zajamčenog prava na slobodu misli. Mišljenje je, naime, intelektualni proces kojemu prethodi upućivanje u sadržaj nekoga problema. Kako nitko od prosvjednika predstavu nije gledao, o njoj nije mogao formirati ni bilo kakav relevantan stav.

To će reći da oni te večeri nisu branili temeljno pravo na slobodno izražavanja misli, nego zagovarali golu silu: zabranu predstave na neviđeno. Da zlo bude još i veće, metoda njihova zagovora bila je na visini iskazanih zahtjeva. Ako publika može ući u teatar samo zaštićena gustim kordonom oklopljenih snaga specijalne policije pod punom opremom, a do ulaza mora trpjeti najgore prostačke uvrede i prijetnje, tada ne može biti nikakve riječi o mirnome prosvjedu, nego o eklatantnome primjeru uličarskog nasilništva.

Čiji bi epilog izvan svake sumnje bio manje ili više tragičan da tu demonstraciju grube sile nije s vrhunskom profesionalnošću osiguravala policija koja je ispravno procijenila kako valja mobilizirati snage dostatne za sprečavanje omanjeg državnog udara.

I što je na sve to ministrica Obuljen-Koržinek imala reći? Samo nekoliko jadnih fraza ispraznog žaljenja uz degutantno popovanje o odgovornosti koju svi umjetnici uvijek moraju imati na umu. U jednome se, međutim, njezin slučaj bitno razlikuje od Hasanbegovićevog.

Za iskazani samoprijegorni napor u zauzdavanju i pokoravanju razbarušenih umjetnika njemu je rulja klicala, što i nadalje čini. Gospođu ministricu nekidan su, pak, sustigle kletve, ništa manje strašne od onih što su ih zapjenjeni bukači odaslali na Frljićevu adresu. Za društvo koje se okupilo pred teatrom ona je, naime, negativac istoga reda kao i redatelj pretplaćen na ulogu državnog neprijatelja broj jedan. 

Da se kojim slučajem tamo zatekla, a takvo što joj nikada ne bih poželio, strah me je i pomisliti kako bi se provela. To, međutim, njezino kukavičko inzistiranje na famoznoj odgovornosti umjetnika - a ignoriranje nasilničkog merituma stvari - čini još jadnijim. U očajničkom koliko i uzaludnom naporu da se dodvori ljudima koji će je dovijeka gledati preko nišana, jer je za njih jednako odnarođeni parazit baš kao i Frljić, ona je, eto, u jednoj večeri uspjela spiskati sav simbolički kapital kojim je raspolagala. 

Upravo stoga u očima dobrog dijela kulturne javnosti ove zemlje 24. travnja 2017. godine bit će upisan kao datum kada se Nina Obuljen-Koržinek razdužila. Tri dana kasnije započeo je proces urušavanja vlade u kojoj sjedi, što će reći da je svoj obraz zaludu prljala. Ali to je njezin problem. Nama, pak, ne preostaje ništa drugo doli podgrijavati tanušnu nadu kako će u ministarski stolac konačno jednom sjesti čeljade s više osobnog integriteta. 

Naslovnica Jučer danas malo sutra