Mišljenja Jučer danas malo sutra

Jučer danas malo sutra

Ivica Ivanišević

Ivica Ivanišević: Čime je predsjednica uspjela smekšati moje ogrubjelo srce? A čime nije!

Jučer, danas, malo sutra

Uvijek kad sam tužan i kad nemam kamo poći, oglušim se na Cocin savjet i ne svratim do Poljuda, nego sjednem za računalo obavijestiti se što je novoga provalila naša predsjednica. I, vjerujete mi na riječ, svaki, ali baš svaki, svakcijati put moja se tuga razmrvi pred slatkim grohotom što ga u pravilu izazivaju žovijalne objave gospođe Grabar-Kitarović.

Evo, recimo, nekidan, dok nas je peglala ona nepodnošljiva južina, probudio sam se u ljupkom raspoloženju kao serijski ubojica kojemu je upravo ponestalo žrtava. No, čim sam sjeo za laptop pa pročitao vijest o šibenskoj turneji državne poglavarice, grintavost je ustuknula pred čistom, djetinje nevinom radošću. Čime je to predsjednica uspjela smekšati moje ogrubjelo srce? A čime nije!

Cijeli njezin monolog o demografskoj katastrofi kojoj svjedočimo razveselio me kao budalu šamar, no grijeh bi bio ne istaknuti poneku naročito uspjelu rečenicu. Recimo ovu: "Na žalost, mladi odlaze za boljim plaćama i lakšim životom."

Predsjedničine muke

Zgodno, zar ne? Pa se vi mislite gdje dotična žalost pribiva. Bismo li imali manje razloga za tugu kad bi nam mladi odlazili u bijeli svijet za slabijim plaćama i težim životom? Što zapravo predsjednicu muči? To što nam mladi bježe iz Hrvatske glavom bez obzira ili pak činjenica da odlaze tamo gdje će im biti bolje? Konačno, koliko bismo razloga za sreću imali kada bi nam djeca bila retardirana, pa umjesto u Skandinaviju bježala u subsaharsku Afriku?

Naravno, kako je dramaturgija predsjedničinih izjava neobično slična televizijskim reklamama za skontiranu robu, to ni izbliza nije sve. Tek što je uzela malo zraka, počastila nas je sljedećom umotvorinom: "Nije isto živjeti u velikim gradovima i živjeti u Kijevu, Unešiću ili na Žirju." Po misaonoj dubini ova se rečenica može usporediti tek s intelektualnom baštinom jednoga Grunfa, koji nas je vječno zadužio sentencama kao što su "Tko hoda, ne trči", "Ako želite pobijediti u utrci, morate prvi proći kroz cilj" ili "Tko izgubi dobitak, dobije gubitak".

Ganuta sudbinom Kijevljana, Unešićana i Žirjana, gospođa nije stigla osvijestiti činjenicu kako ni u velikome gradu kakav je, recimo, Šibenik nije puno bolje, ako prilike i mogućnosti u njemu usporedimo sa situacijom u Zagrebu. O čemu god provincijalci poveli priču – o ekonomiji, zdravstvu, kulturi, bogu Jokinom – naša metropola doima se kao udaljena, nedohvatljiva galaksija. I zapravo nema velike razlike gledamo li čežnjiva svjetla velegrada sa Žirja ili iz Šibenika.

Naravno, friga se gospođu Grabar-Kitarović za to. O tome ona ne želi ni razmišljati. Kao što je i inače temeljito nesklona prevelikoj refleksiji. Kad se obraća javnosti, ona ne artikulira misli, nego slogove ispražnjene od smisla. A zadnja stvar koja je zanima jest dosljednost. Danas je potresena sudbinom izbjeglih ustaša, već sutra će je ganuti heroizam partizanskih boraca. Malo se fura na Nadu Esperanzu Šakić, a malo na Anku Berus, premda i do prve i do druge drži kao do barbika koje voli presvlačiti, pa joj je omiljena lutkica čas ustašica, a čas partizanka.

Iritirajuća činjenica

Samo čeljade s takvom strukturom ličnosti može uporno ustrajavati na oštroj kritici politike kojoj i sam pripada, i u toj činjenici ne vidjeti ništa sporno. Kad god Kolinda Grabar-Kitarović očepi vladu Andreja Plenkovića, a to se događa otprilike jednom tjedno, nama, običnim građanima iz društvenog partera, mora se učiniti kako nam vlastodršci boluju od bipolarnog poremećaja. Što zapravo i nije čudno znamo li da je HDZ izvorno nastao iz miješanog braka udbaša i ustašije uz ženidbeno posredništvo Franje Tuđmana.

Velim, nije čudno, ali jest iritirajuće glupo. Jedino me tješi jedna stvar: ako se moja malenkost ovoliko nervira, kako li je tek Plenkoviću svakoga tjedna iznova čitati da mu je vlada zrela za – hm... bit ću pristojan – urološki pregled?

Čovjek je pacificirao cijelu oporbu (istini za volju, to i nije neki problem, ali nemojmo cjepidlačiti), dobro se nosi s desnim tvrdolinijašima iz vlastite stranke, a redovito ga pere kolegica s kojom je zajedno načinio prve korake u politici i s kojom dijeli (ili je barem u to svojedobno vjerovao) slične vrijednosti.

Ne želim biti neukusan. Još manje bih htio da itko stekne dojam kako želim otjerati hrvatsku predsjednicu. Ipak, uopće mi ne bi bilo mrsko kada bih se u dogledno vrijeme našao u prilici zapisati sljedeću rečenicu: "Na žalost, predsjednica je otišla za boljom plaćom i lakšim životom." Ako je baš nužno, pustio bih i koju prigodnu suzu, ma ništa mi ne bi bilo teško, samo neka njoj bude bolje i lakše.

Naslovnica Jučer danas malo sutra