Mišljenja Jučer danas malo sutra

Jučer danas malo sutra

Ivica Ivanišević

Hrvatski turistički raj i pakao

Čovjek ne mora biti doktor sociologije koji će godinu ili dvije provesti kod nas na terenskom istraživanju da bi shvatio kako postoje barem dvije Hrvatske. Jedna spisateljica iz Bugarske to je skontala na turističkom proputovanju kroz našu zemlju. Dama se zove Ina Valčanova i veći dio radnje svoga romana "Otok Krah" situirala je na Kvarner u koji se neutješno zaljubila već na prvi pogled.

Moram priznati da su me njezine nježne emocije prema ovoj zemlji i njezinim ljepotama isprva pomalo nervirale. Doživljavao sam je kao bugarsku najamnicu na platnome spisku našeg Ministarstva turizma, koju je netko angažirao da neumjereno hvali svaki oblutak.

A onda je egzaltirana gospođa svojim junacima priuštila nezgodu zbog koje su završili na hitnoj pomoći u Rijeci. Zgromljena prizorom prekrcane, derutne čekaonice, do tada vesela i raspričana turistica puna hvale za sve nenadmašne hrvatske ljepote gorko je podvukla:

"Uplakana djeca sa zamotanim rukama, starci sa štapovima, ljudi u kolicima - svi izgledaju užasno ljuti i spremni na sve ne bi li nekom prepriječili put. Gotovo je s nasmiješenom i uređenom Hrvatskom. Kao da sam se vratila kući. Kroz otvorena vrata toaleta osjeti se vonj urina."

Kako izgleda ušminkano, nasmiješeno lice Hrvatske, iz tjedna u tjedan pokazuje nam Dhruv Baker, zvijezda britanskog reality showa, kojega smo unajmili da svijetom pronosi glas o našoj kuhinji i prirodnim ljepotama. Šparta tako pobjednik otočnoga Masterchefa uzduž i poprijeko lijepe naše, obilazi popularne turističke destinacije, ali i manje razglašena mjesta, predjele koji su čak i domaćemu svijetu slabo poznati. I svugdje mu je ne dobro, nego upravo spektakularno: priroda je kao naslikana, spiza bogovska, a ljudi gostoljubivi da je to čudo.

Kako moja malenkost živi u Splitu, ne treba mi Dhruv Baker da bi mi otkrio kako je kod nas prva liga. Dovoljno je da svakoga dana bacim đir po centru grada i poslušam sve orgazmičke uzdahe što ih ispuštaju turisti iz cijeloga svijeta kad se suoče s našim ljepotama.

Kome je do senzacionalne prirode, eto mu Marjan (kamo može stići pješke ili autentičnim dalmatinskim prometalom tuk-tuk); kome je do povijesti, tu je Dioklecijanova palača; kome je do spize i vina, taj neka ne mrda iz grada sljedećih barem šest mjeseci dok ne obiđe sve gastronomske "pošte". No, prije i poslije svega dragim turistima treba poželjeti dobro zdravlje.

Jer, ako ih ono iznevjeri, bit će u prilici upoznati i neku drugu Hrvatsku s kojom se nitko pametan ne bi volio zbližavati. Hvala na pitanju, nikada nisam sjedio u čekaonici riječke hitne pomoći koja se tako strašno dojmila gospođu Valčanovu.

No, u nekoliko navrata posjetio sam splitsku ustanovu toga tipa, što kao građanin s tegobama (a nijedna nije bila osobito velika), što kao pratnja nesretnijima od sebe. I, naravno, nikad mi tamo nije bilo lijepo. Što se može, to je naprosto jače od mene: i "Kliniku Schwartzwald" doživljavam kao horror, pa je logično da pretrnem od užasa čim prekoračim prag bolnice. Ako ikad postanem vegetarijanac, to će biti zato što se plašim muškaraca u bijelim kutama, pa me i mesarska odora asocira na liječničku.

Prije nekoliko dana opet sam se zatekao u razmjerno komotnoj poziciji: kao pratnja - logističar, razvodnik i doslovni oslonac - dami koja je još doslovnije posrnula. Spletom okolnosti hitni kirurški prijam posjetio sam dvaput, ujutro i kasno poslijepodne, i kao nikada prije bio zgrožen onim što sam tamo vidio.

Vidio sam, naime, minuciozno rekonstruiran set za film katastrofe: čekaonicu u kojoj ne da se nema gdje sjesti, nego se više ne može ni stajati, pacijenticu pod kojom se stvorila lokvica krvi dok je ona čekala svoj red za zbrinjavanje i niz sličnih, jednako umilnih prizora.

A tek što sam čuo! Uz standardni fusion repertoar na hrvatskom i nekoliko stranih jezika po ključu "malo zapomaganja, malo proklinjanja", u pamćenje mi se usjekla izjava jedne djevojke koja je tamo također došla kao pratnja: "Ali jutros od deset sati čekamo!" Šinjorina je to izgovorila u pet i pol popodne, i definitivno nije lagala, jer sam je toga jutra fakat vidio na istome mjestu.

Vidio sam i medicinsko osoblje koje pada s nogu, jer rade posao koji bi trebao odrađivati barem triput veći personal. Da, i to je Hrvatska.

Štoviše, upravo to je autentična slika naše uboge, zapuštene i zatucane zemlje koja zapravo i nije država u punom smislu te riječi (jer svojim građanima i gostima ne može zajamčiti elementarne servise, čak ni pravo na zdravstvenu pomoć u razumnome roku i civiliziranim okolnostima), nego je tek kilavi provizorij.

Naslovnica Jučer danas malo sutra