Mišljenja Jučer danas malo sutra

Jučer danas malo sutra

Ivica Ivanišević

Stotine ljudi u redu pred blagajnom zbog - književnosti

Olga Tokarczuk sa svojim domaćinom Seidom Serdarevićem

Konačno smo i to dočekali, čudo se ipak dogodilo. Netko je bio dovoljno blesav organizirati književnu večer, dapače, nekoliko njih u nizu, i naplaćivati ulaznice zainteresiranima. Čim je Seid Serdarević, programski direktor Festivala svjetske književnosti, najavio da ove godine neke posebno atraktivne soareje neće biti besplatne, naša se kulturna javnost počela u nevjerici križati.

A kako i ne bi kad se dotični drznuo dirnuti u svetu dogmu da su pisci fukare kojima bi trebala biti čast džabe nastupati pred zainteresiranim općinstvom, koje jedva da i postoji. Sotto voce mnogi su taj potez ocijenili kao suicidalan, prorekavši usput kako bi šesto izdanje renomiranog festivala moglo ujedno biti i posljednje.

Jer, zaboga, nitko nije lud plaćati ulaznicu da bi onda sat vremena ili dulje slušao sušičavog pisca iz bijeloga svijeta kako divani o smislu života na svome kvrgavom jeziku, a mi ga ne bismo ni razumjeli da nam nije manistre iz ušiju, odnosno slušalica iz kojih se čuje glas simultane prevoditeljice.

Svjetski 'teškaši'

I kako je na koncu prošao eksperiment? Jesu li zloguki proroci fijaska bili u pravu? Nećete vjerovati, ali nisu mogli više pogriješiti. Svi programi za koje se morala kupiti ulaznica bili su sasvim pristojno popunjeni, a zadnje večeri, kad se na pozornicu Kina Europa popeo Frédéric Beigbeder, pet stotina (!) karata začas je planulo, ostavivši nekoliko desetaka prekobrojnih znatiželjnika pred zatvorenom blagajnom.

Naravno, suzdržana gospoda koja ne podliježu euforiji sada bi mogla reći kako je uspjeh naoko bizarne festivalske inicijative ipak lako objašnjiv, i to iz najmanje dva razloga. Prije svega, publici su ponuđeni susreti s neupitnim „teškašima“ svjetske književne scene. K tome, cijena ulaznica bila je više nego simbolična.

Izvan svake sumnje, oba argumenta itekako drže vodu. Na popisu gostiju našlo se i barem dvoje autora koje je lako zamisliti u najužem krugu kandidata za Nobelovu nagradu. Tu, naravno, mislim na Olgu Tokarczuk i Davida Grossmana. Beigbeder možda ne igra u njihovoj (vrijednosnoj) ligi, ali je po svome zvjezdanom statusu fenomen izvan svake regule, rijedak primjer pisca koji uživa popularnost kao da je pjevač s vrhova top lista. Gostovanje tako markantnih faca može biti zanimljivo čak i ljudima koji čitaju malo, rijetko i nevoljko. To prije što je ulaznica za njihove nastupe zapadala koliko i jedna, odnosno dvije kave (deset kuna za studente i starčad, dvadeset za sve ostale).

Kakva bi, međutim, bila posjećenost festivalskih programa da su se na popisu gostiju našli autori manje blistavih biografija? Ili da su se ulaznice prodavale po nešto višim cijenama? Možemo, naravno, samo nagađati. No, malodušne i pesimistične nije naodmet podsjetiti da su prognozirali strmoglavi fijasko i ovogodišnjeg, zvjezdanog programa koji je ponuđen po više nego popularnim cijenama.

Hajdukova drama

Festival svjetske književnosti dokazao je da (još uvijek) postoji dovoljan broj ljudi zainteresiranih za literaturu, koji će bez kolebanja posegnuti u novčanik da bi si priuštili intelektualno uzbudljivu večer. Publike, dakle, ima, a tu je činjenicu važno triput podvući markerom znamo li kako je Festival bio praćen u medijima.

Za naše televizije on kao da se nije ni dogodio. Dva-tri tiskana izdanja (među njima i Slobodna Dalmacija) te jednako toliko internetskih portala sva su logistička potpora koju je ova manifestacija dobila.

Zanimljivo, dok su se u Zagrebu naplaćivale ulaznice za književne soareje, na Poljudu se panično tražio novi trener Hajduka. Tu dramu sve su medijske kuće ove zemlje pokrivale 24 sata na dan, ne štedeći ni papira ni piksela. Čak i usputni spinovi posijani u neobaveznim kavanskim razgovorima znali su pokretati moćne novinarske zamašnjake, koji su onda kao na tekućoj vrpci izbacivali nove, sve dramatičnije zaplete priče. Iz sata u sat žongliralo se imenima ozbiljnih i neozbiljnih kandidata, čije su se radne biografije onda iscrpno predstavljale publici i minuciozno secirale.

U suštini, danima se zapravo ništa nije događalo, što medije nije sprečavalo da na to famozno ništa potrate sve svoje kapacitete i resurse.

E sad zamislite da je samo nekoliko promila te barnumovske promidžbe nogometa otišlo na stranu književnosti. Znam da je nemoguće, ali dajte si mašti na volju. I zamislite da uboga literatura svakoga dana dobije poneku mrvicu s medijskoga stola. Koliko bi tek onda bilo publike koja želi posjetiti književni festival i ne žali pritom potrošiti poneku paru, možda čak i u visini cijene ulaznice za nogometnu utakmicu.

Naslovnica Jučer danas malo sutra