Mišljenja Jučer danas malo sutra

Jučer danas malo sutra

Ivica Ivanišević

Hvala Bogu, maske su pale: počela je korizma

Lutka koja predstavlja Pupovca u plamenu na maškarama u Kaštel Starome

Korizmi se raduju pobožni ljudi i nutricionisti. Prvi zato što imaju priliku učvrstiti svoju vjeru, a drugi stoga što njihove savjete o umjerenosti, odnosno odricanju od nekih namirnica pacijenti konačno počinju slušati. Ne pripadam, pogodili ste, ni jednoj ni drugoj kategoriji građana, jer sam s Bogom na vi, a s kolesterolom na ti. To bi onda trebalo značiti da sam prema korizmi potpuno ravnodušan. A nisam. Dapače, radujem joj se više negoli svi pobožni ljudi i nutricionisti zajedno.

U čemu je stvar? Zar me veseli gledati bližnje kako se pate, pokušavajući ostati dosljedni zavjetu što su ga sami sebi postavili, pa sada zaobilaze cigarete, alkohol, masnu hranu, slatkiše, kavu, nešto šesto? Naravno da ne. Uostalom, kakav bih to kreten trebao biti da me tuđa muka usrećuje? Moj razlog za veselje krije se na sasvim drugom mjestu. Naime, u činjenici što korizmeno vrijeme nije umjesno doživljavati samo kao prelazak na neku vrstu izvanrednog stanja.

Da, dio ljudi tada se uistinu običava pokoriti strožem, samonametnutom režimu života, ali na barem jednoj razini korizma označava i prelazak s izvanrednog na normalno stanje. Ljudi konačno skidaju svoje maske, presvlače se iz živopisnih kostima u civilnu garderobu, vonj paljevine više se ne širi dalmatinskim pjacetama, nitko se više ne utrkuje dokazati koliko je duhovit, život se vraća na tračnice normalnosti.

Maškare su čak i meni neodoljive i slatke kad vidim malešne Batmane i Supermane kako tapkaju nožicama dok pokušavaju uhvatiti Pepeljuge i Pocahontasice. Raznježi me kad ih opazim u pratnji majki i očeva koji entuzijastično sudjeluju u velikoj igri presvlačenja, pa su se i sami zamaškarali u Jacka Sparrowa ili Snjeguljicu. Ali kad vidim nakupinu odraslih mrmota koji karneval doživljavaju samo kao idealnu prigodu za iživljavanje, dođe mi zlo.

Discipliniranje pisaca

Predumišljaj kojim se kod nas vode mnoge maškare jednak je onome što ga imaju anonimni pljuvači u postovima ispod članaka na portalima. Zaklonjen nickom svaki idiot tamo može vrijeđati koga poželi, širiti odvratne laži i pozivati na nasilje.

Otprilike to isto mogu, odnosno žele i mnogi zamaskirani veseljaci: kukavički anonimni, jer su svoj građanski identitet prikrili kostimom, perikom i šminkom, iživljavaju se na pojedinim osobama ili čitavim društvenim grupama koje ih iz nekog (najčešće imbecilnog) razloga strašno nerviraju. Pritom, naravno, promašuju smisao svih prigodnih paleža kojima se presuđuje krnji, izabranom krivcu za sve nevolje.

Jedan dan u godini mali je čovjek imao priliku nekažnjeno ustati protiv državne sile i narugati joj se u lice. Prešutnim društvenim konsenzusom represivni poredak nikome nije ispostavljao račun za tu drskost, pa su ljudi barem nakratko mogli uživati u iluziji o vlastitoj hrabrosti.

No, umjesto da pokaže zube nadmoćnoj sili, današnjoj maškari draže je oplesti po slabijemu, dakle, manjini, svejedno je li ona seksualna ili nacionalna (peder, Srbin, na isto mu dođe - mozga naš zakrabuljeni veseljak).

Tako su nekidan u Kaštelima prvo upriličili sramni igrokaz kojim su se htjeli narugati vaterpolistima „Crvene zvezde“ (premda su se uspjeli narugati samo zdravoj pameti), da bi onda lutku koja predstavlja jednog zagrebačkog sveučilišnog profesora obuli u opanke i nakitili šajkačom, pa je onda zapalili.

Da su mu stopala ugurali u par mokasina ili oksfordica, a glavu pokrili filcanom fedorom ili vunenim kačketom, njihova bi gesta bila gadljiva. Ovako je pretvorena u sasvim osebujnu formu pisma o namjerama koje nadilaze jednog čovjeka, a tiču se čitave etničke grupe kojoj pripada.

Državno odvjetništvo nije reagiralo niti će, jer, pobogu, u pitanju su maškare, pučki oblik satire, a tko je vidio suditi satiričarima?! Vidjeli smo, nažalost, svi. Kod nas postoji duga povijest pravosudnog discipliniranja pisaca kojima je humor osnovno izražajno sredstvo.

Međutim, ono što se nekidan dogodilo u Kaštelima nema nikakve veze s humorom, ali ima s društvenim tumorom koji iz dana u dan metastazira, širi se slobodno, gdje god mu prhne, a nitko u čijim je rukama stvarna društvena moć ne čini ništa da ga obuzda.

Naravno, šovinizam nije nešto čega bi se kršćanski licemjeri htjeli odreći u korizmi. Prezir prema drugima oni će nastaviti prilježno njegovati i u danima pokore, ali nam barem neće bučiti pod prozorima dok igraju svoje kostimirane vodvilje. Svoju će mržnju, kao i inače, sotto voce iskazivati u digitalnoj kanalizaciji postova i društvenih mreža. I kako onda se ne radujem korizmi?

Naslovnica Jučer danas malo sutra

VIŠE IZ RUBRIKE