Mišljenja Jučer danas malo sutra

Jučer danas malo sutra

Ivica Ivanišević

Naš nevoljeni vođa samo je vratio uslugu ministrici Žalac

Plenkoviću ne prijeti, Bože sačuvaj, opasnost s Iblerovog trga. Problem su mu 'vjerni' HDZ-ovci

Čime se zapravo bavi Andrej Plenković? „Kako čime?" - mogao bi mi sada protupitanjem kontrirati neki nervozni čitatelj, pa s punim uvjerenjem svečano dodati: „Vodi državu!"

Na to bi mu moja malenkost mogla samo ovako uzvratiti: Za gospu blaženu, a kad stigne?! Voditi državu - čak i uspješnu, a kamoli tek beznadnu i kilavu kao što je ova naša - posao je koje traži cijeloga čovjeka 24 sata na dan. Premijer mora na četiri godine suspendirati sve druge aktivnosti kojima se prije stupanja na ovu prestižnu dužnost redovito ili povremeno bavio, a privatni život apsolutno podrediti zahtjevima službe.

Pucnjevi iz blizini

Među ostalim ili prije svega, to znači da bi unutarstranačke poslove trebao delegirati osobi (ili osobama) od povjerenja, pa tek tu i tamo, rijetko i prigodno, baciti pogled na stanje u partijskom parteru. Taj si luksuz, međutim, Plenković ne može priuštiti.

Jer, bez obzira na činjenicu što se iz dana u dan sve dublje uživljava u ulogu najvećeg revolveraša istočno od Pecosa, kojemu nitko ništa ne može, on vrlo dobro zna da je itekako ranjiv. Njegov nadmeni gard tek je maska kojom se - za sada vrlo uspješno - prikriva ozbiljan i razložan strah da bi mu netko mogao doći glave.

Taj netko ne vreba iz daljine, recimo, s Iblerovog trga ili koje slične oporbene adrese. Klinički mrtvaci nikoga ne mogu ugroziti, a vrlo dobro znamo da u našim opozicijskim redovima život pulsira kao i u frižiderima mrtvačnica.

Oni koji bi Plenkovića rado naciljali, u njega se javno zaklinju. Uostalom, znate već kakvi običaji vrijede u HDZ-u. Jednoga ti dana masovno ispovijedaju vjernost na partijskom kongresu, da bi te već sutra zavaljali u prašini. Pri čemu je Plenković u puno gorem položaju nego ijedan dosadašnji lider zajedničara.

Desnim tvrdolinijašima (a oni tvore samu stranačku kičmu) od prvoga se dana ne sviđa, jer ih nije uspio uvjeriti, niti će mu to ikada poći za rukom, da je jedan od njih. Ma što god učinio - a za svoga je mandata učinio puno, više od ikoga, na širenju najprimitivnijeg desnila - za njih će on ostati bruxelleski ćato koji je pukom slučajnošću umjesto SDP-ove zadužio HDZ-ovu iskaznicu.

S jedne strane, on uživa u naoko komotnoj poziciji, jer mu od opozicije ne prijeti ama baš nikakva opasnost, što je ne samo rijedak nego upravo bizaran privilegij. No, s druge strane, izložen je rafalnoj paljbi iz neposredne blizine, koju, doduše, ne čujemo jer napadači pucaju s prigušivačima, ali smo je svi itekako svjesni.

Da nije tako, Plenković ne bi izgubio cijeli mjesec apsolutno posvećen samo jednom jedincatom cilju - da u županiji koja ima više rasvjetnih stupova negoli stanovnika porazi stranačkog otpadnika za čijim bi se primjerom rado poveli i drugi nezadovoljnici. Pa i kad je u najboljoj maniri kapricioznog drmatora kojega se friga za raspoloženje javnosti stao iza ministrice Žalac, odbijajući prihvati njezinu nevoljko ponuđenu ostavku, to je učinio ponajprije zato da bi poslao poruku stranačkom parteru.

Nije naodmet podsjetiti da je dotična onomad glasno i rezolutno očepila vukovarskog gradonačelnika Ivana Penavu kad je ovaj pokušao režirati pučističko događanje naroda. Ona se u tome trenutku hrabro izložila i dokazujući lojalnost svome šefu izazvala gnjev lijepog broja tvrdokornih hadezeovaca, pa joj je zahvalni poslodavac sada primjereno uzvratio. A njegova galantna gesta ovako bi se dala prevesti na jezik političke pragme: premijer ne zaboravlja one koji su mu odani i bezuvjetno će stati iza njih i u teškim trenucima.

Plenković ne mora strepiti ni od kakvih izbora za europski ili nacionalni parlament. Ne mora, ruku na srce, još uvijek ni od unutarstranačkih izbora, ali samo zato što oni niti su slobodni niti su demokratski.

Na putu u bezdan

Da malo manje sliče sjevernokorejskom plebiscitu o voljenom vođi, on bi - naime, naš nevoljeni vođa - već morao pakirati kufere. Toga je Plenković itekako svjestan i zato je izabrao potrošiti svoj premijerski mandat da bi se održao u stolcu prvog čovjeka ne države, nego stranke. Ako se mene pita, izbor mu je dvostruko promašen i kriv. Jer, prije ili kasnije neće uteći neizbježnoj sudbini: dobit će bolan i ponižavajući vritnjak od strane korijenskih hadezenjara.

Dok se to ne dogodi, ova će država nastaviti juriti nizbrdicom bez kočnica. Na putu u bezdan pogubit ćemo štošta: civilizacijske standarde, demokratske vrijednosti, stanovništvo, dakle, budućnost... Sve to samo zato da bi Plenković pokušao dokazati nemoguće: da je, eto, i on pravi hadezeovac.

Naslovnica Jučer danas malo sutra

VIŠE IZ RUBRIKE