Mišljenja Jučer danas malo sutra

Jučer danas malo sutra

Ivica Ivanišević

Zašto smanjiti PDV burgerdžiji koji radi pola godine?

Jedan rado čitani portal ima rubriku u kojoj ugledni građani biraju pet najdražih knjiga. Sintagma ugledni građani do te se mjere ofucala da danas uglavnom promašuje svoj izvorni smisao, dapače, nerijetko se izvrgava u vlastitu suprotnost, no u ovome slučaju vidljiv je trud da se otvori prostor osobama koje zaista imaju ozbiljne karijere u znanosti, odnosno poduzetništvu ili predstavljaju stanovito osvježenje u političkom životu ove zemlje. I što nam njihovi odgovori na ponuđeno anketno pitanje poručuju? Dijele li možda oni neke čitalačke afinitete?

Barem dva trenda vidljiva su već na prvi pogled. Prije svega, prevlast publicistike nad beletristikom. Romani se uglavnom doživljavaju kao neka vrsta žunte temeljnom izboru, a on se svodi na naslove koji s ekonomskog ili sociološkog stajališta razmatraju suvremene fenomene ili žele nagovijestiti one koji bi se tek trebali dogoditi.

Drugo svojstvo što ga većina ovih izbora dijeli tiče se jezika. Naši ugledni građani uglavnom čitaju knjige na engleskome jeziku. Kako objasniti tu činjenicu? Svjedoči li ona možda o potpunom rasapu hrvatske izdavačke scene?

Knjige na engleskome

Naše nakladništvo jest betežno, u civiliziranim zemljama već bi bilo prištekano na aparate, ali još uvijek nije izdahnulo. Ljudi i dalje pišu knjige i, što je možda još važnije, libri se i dalje prevode. Kultura ove zemlje jest na nizbrdici, ali još uvijek postoji.

Pa zašto onda naši ugledni građani, umjesto pametnih knjiga na hrvatskome jeziku, čitaju pametne knjige na engleskome? Odgovor je, bojim se, razoružavajuće jednostavan: jer se vole malo preseravati.

No, nastavi li se trend urušavanja izdavaštva, tada prosvijećena manjina više neće moći birati. Koga budu zanimale knjige (bilo koje), čitat će ih isključivo na stranim jezicima. Upravo stoga kad god vidim novo izdanje rubrike „Mojih pet najdražih knjiga“, pretrnem od jeze, jer je čitam kao anticipaciju na žalost bliske budućnosti u kojoj ćemo ne samo de facto, nego i de jure biti uboga kulturna kolonija.

Ali zapravo vam nisam htio raspirivati jezu katastrofičnim najavama civilizacijskog posrtanja. Želio sam kazati nekoliko toplih riječi o našemu cehu ugostitelja koji već tjednima, čuli ste, patetično cmolji tražeći da im se smanji PDV. Problem s njima počinje već od imena. Na što uistinu mislimo kad kažemo ugostitelji?

Pripadaju li istom cehu, recimo, valpovački kafedžija koji 365 dana u godini otvara vrata svoga lokala služeći gostima piće i, s druge strane, splitski burgerdžija koji pet mjeseci prodaje opsceno skupe sendviče od mljevenog mesa, a ostatak godine provodi hiberniran kao mrki medvjed?

Meni se čini da između ove dvojice hipotetskih kolega postoji ponor dublji od Marijanske brazde, da oni ne dijele ništa zajedničko osim možda putovnice koja bi Valpovčaninu mogla dobro doći odluči li otići nekamo trbuhom za kruhom.

Mogu razumjeti slavonskog ugostitelja kad traži da mu se država smiluje i smanji PDV. Da je pravde, vlast bi to i učinila, ne samo zato da bi zaštitila jednu ili više egzistencija koje ovise o prihodima kafića, nego i stoga da bi Valpovo i dalje sličilo na grad u kojemu pulsira kakav-takav život.

Mogu razumjeti i splitskog fancy pečenjara – bože dragi, svi bismo htjeli plaćati manji porez – ali mu nikad ne bih izašao u susret, jer on zatvarajući svoj objekt na sedam mjeseci jedan veliki grad pretvara u malu sezonsku vukojebinu.

Govorimo li već o PDV-u, onda bi prvi zahtjev svih civiliziranih ljudi ove zemlje, osobito onih koji imaju djecu, naročito onih koji se vole tući u silanizirano čista hrvatska prsa, trebao biti nulta stopa PDV-a na knjigu. Ali čekaj malo, kod nas država izdavaštvo ionako izdašno dotira! - mogao bi mi sada netko udariti kontru. Fakat, isplaćuju se poticaji za objavljivanje novih naslova, otkupljuju primjerci za knjižnice, dijele se stipendije autorima... Ali ukupni iznos svih subvencija još uvijek je manji od love koju država obrsti uzimajući pedevejski harač.

Posvećenost uljudbi

Ako nisam bio dovoljno jasan: Republika Hrvatska u izdavaštvo i knjigu kao takvu ne ulaže ništa, ni kinte, samo voli paradirati svojim velikim srcem i priređivati patetične ceremonijale koji bi, kao fol, trebali svjedočiti o njezinoj dubokoj posvećenosti uljudbi.

Tko ne vjeruje potpisniku ovih redaka, neka se javi Zajednici nakladnika i knjižara da mu predoče sve brojke i grafikone.

Kad god čujem ugostitelja, osobito dalmatinskog, da kukumavči oko PDV-a, poželim ga naciljati hrptom knjige u tvrdome uvezu. Samo za u tu svrhu iskorišteni libar ne bi mi bilo mrsko platiti porez na dodanu vrijednost.

Naslovnica Jučer danas malo sutra

VIŠE IZ RUBRIKE