Mišljenja Jučer danas malo sutra

Jučer danas malo sutra

Ivica Ivanišević

Predizborne kampanje su festivali straha

Jučer, danas, malo sutra

hrvatskom imenu i prezimenu, dakle, hrvatskom identitetu može odlučivati samo hrvatski narod i ja se doživljavam kao kandidat čuvara povijesnog hrvatskog identiteta bez kojeg nema hrvatskog niti prosperiteta, a niti hrvatske budućnosti. To je moj program koji živim cijeli svoj život. Dakle, prije stvaranja obnovljene hrvatske države, tijekom Domovinskog rata i, naravno u svom višedesetljetnom radu u kojem sam uvijek isticao da je obrana identiteta obrana Hrvatske.“

Anto Đapić, čelnik stranke Desno, ovim se riječima obratio novinarima nakon predaje oko trinaest tisuća potpisa potpore za svoju kandidaturu na predsjedničkim izborima. Ako vam se na prvi pogled čini da je malčice pretjerao s hrvatovanjem, još jednom promislite. On jest, doduše, u tri ne osobito dugačke rečenice čak sedam puta iskoristio pridjev hrvatski i sve začinio jednim spomenom domovine u izvornom, dakle, imeničnom obliku, ali je zato učestalost korištenja omiljene riječi bila sve samo ne ravnomjerna. U prvoj rečenici je manje-više besprijekorno ugurao Hrvatsku gdje god se otvorila prilika. Međutim, u trećoj ju je samo dvaput uzeo u usta, a u drugoj ju je potpuno ignorirao. Prilike za retoričko mitraljiranje u domovinskom duhu uporno su iskrsavale, a on ih je još upornije ignorirao, premda nije trebao uložiti takorekuć nikakav napor da bi nastavio drobiti u hrvatskome duhu.

Uostalom, provjerite sami kako bi sporne dvije rečenice zvučale u dorađenoj, kudikamo dosljednijoj verziji: „To je moj hrvatski program koji živim cijeli svoj hrvatski život. Dakle, prije stvaranja obnovljene hrvatske države, tijekom Domovinskog rata za Hrvatsku i, naravno, u svom višedesetljetnom hrvatskom radu u kojem sam uvijek isticao da je obrana hrvatskog identiteta obrana Hrvatske.“

Prilivoda ili pravaš?

Kao što ste se imali prilike osvjedočiti, ovaj je božemiprosti hrvatski novinar, bez prevelika napora i razmjerno decentno, na još pet mjesta uspio posijati našu domovinu, što bi, izvan svake sumnje, znao učiniti i Anto Đapić da uzbuđenje zbog svečane prigode nije uzelo svoj danak, razbilo mu koncentraciju i tako jednog velikog hrvatskog nacionalista – procjenjujemo li golim okom, možda i najvećeg – pretvorilo u vrlo osrednjeg, kao da, božemiprosti, ne slijedi pravaške zasade, nego je puki prilivoda iz HNS-a.

No, zašto sam izabrao upravo ovaj smiješni primjer koji je, kako smo vidjeli, mogao biti i puno smješniji samo da je tronuti govornik bio usredotočen? Naprosto zato što on, u suštini, uopće nije smiješan. Jer, dok mu Hrvatska bez kraja i konca izlazi iz usta kao beskonačni lanac kobasica, Đapić zapravo ne želi ganuti većinu nego zastrašiti manjinu. Iz perspektive državljanina Republike Hrvatske, koji je slučajno Srbin ili čak Bošnjak, Talijan, Mađar..., svaki spomen pridjeva izvedenog iz zbirne imenice Hrvati gorko je podsjećanje na činjenicu kako njemu, nehrvatu, tamo nije mjesto, jer je u najboljem slučaju “drugotan”, ako već ne i sasvim suvišan. To je zapravo ključni problem, “tvornička greška” svakog domoljublja: ljubav iz imena samo je jeftina krinka za netrpeljivost ili, još gore, otvorenu mržnju usmjerenu prema susjedima koji se drukčije zovu ili mole.

Ali možda ipak pretjerujem. Jer, i kad je najgori, kad vitla jezikom kao kosac vilama, Đapić nasmijava. Naprosto, on pripada onome soju ljudi koji se silno trude ispasti frajeri, ali na koncu uvijek nekako ispadnu frajle. Za razliku od njega, većina sudionika ove predizborne kampanje – kao i mnogih drugih koje su joj prethodile - nisu nimalo smiješni. Stara je to, mučna i neugodna priča. U redovitim ciklusima, čim se oglasi početak utrke za vladajuće pozicije, kao da podivljaju uspavani demoni što su do tada čučali u svakom našem čimbeniku koji bi rado uzjahao na narodne špale. U kandidatima kao da se probudi ono najgore, pa se krenu natjecati tko će biti veći nasilnik, prostak i šovinist, tko će demonstrirati veću bahatost i bešćutnost, tko će slagati više i sa što manje napora.

Nacionalnim i drugim manjinama (tu ubrajam sve koji ponosno ispovijedaju ili bojažljivo prikrivaju svoju drukčijost u svakom pogledu) život u Hrvatskoj ni inače nije baš pjesma Havaja, ali se u predizbornim kampanjama pretvara u pravi festival straha što se s različitih strana (čitaj: predizbornih skupova) utjeruje. Manjinci u našoj zemlji mogu odahnuti tek kad se izbori zaključe, neovisno o tome je li pobijedio kandidat kojemu su poklonili svoje glasove. Naravno, spuštanjem zavjese na birališta ne nestaju ni netrpeljivost ni mržnja, ali bivaju tišima, pa čovjek može makar na trenutak pomisliti kako ovdje ipak nije tako loše. Premda jest.

Naslovnica Jučer danas malo sutra

VIŠE IZ RUBRIKE