Mišljenja Librofilija

Librofilija

Ivica IVANIŠEVIĆ

Rusija kroz laponske naočale

Librofilija

Dalmatinac će vas pokušati uvjeriti da je Laponka napisala divan roman o sovjetskoj Rusiji? To zvuči, u najmanju ruku, dvostruko sumnjivo.

Jer, niti su Laponci na glasu kao eksperti za istočna pitanja, niti bi mišljenje Dalmatinaca o toj temi ikoga trebalo obvezivati. No, nemojte brzati s malodušnim zaključcima. Za razliku od potpisnika ovih redaka čija su (krhka i malešna) znanja o sovjetskoj Rusiji suhoparno knjiška, Rosa Liksom metodom vlastite kože uvjerila se da je život izgledao tamo i tada.


Soberica i skvoterica

Ova bivša pastirica (roditelji su joj bili uzgajivači sobova) i skvoterica (godinama je živjela u anarhističkom distriktu Christiania u Kopenhagenu) početkom osamdesetih studirala je u Moskvi, pa temu doista dubinski poznaje. Njezin roman "Kupe br. 6" u isti je mah i rijetko klaustrofobična i stepski široka knjiga (prijevod s finskog potpisuje Boris Vidović). Sva radnja zbijena je u tijesni odjeljak vlaka.

No, autoričina željeznička kompozicija nije zapela na nekom slijepom kolosijeku, nego bordiža sibirskom prugom od Moskve sve do Ulan Batora u Mongoliji. To će reći da likovi Rose Liksom u šest četvornih metara prevaljuju više od šest tisuća kilometara. A likova ima samo dvoje (zanemarimo li stanovit broj pobočnih, sasvim usputnih karaktera): djevojka i čovjek.

Ona nema imena, jedva da ima i glasa (autorica će joj samo jednu repliku staviti u usta), finska je studentica koja želi razgledati drevne crteže na stijenama Ulan Batora. On se zove Vadim Nikolajevič Ivanov, građevinski je radnik koji s dopusta putuje na mongolsku bauštelu i ne može držati zatvorena usta. A čim progovori vrijeđa svaku civiliziranu društvenu konvenciju. On je primitivan i divlji, votku i pije i piša, ali je k tome dubinski nesretno, vrlo ranjivo čeljade s neutaživom potrebom da ispovijeda svoje muke.


Rusija kao treći lik

Uz malo razumljive slobode moglo bi se reći da roman ipak ima i treći lik, Rusiju samu, velike gradove i male vukojebine kroz koje vlak prolazi - što jureći, a što vukući se "kao da moli za oprost" - ili se u njima zaustavlja da bi ohladio užarenu lokomotivu i koje Rosa Liksom predočava s tolikom sugestivnošću da ti se čini kako možeš namirisati tanjur boršča u kolodvorskoj gostionici.
"Kupe br. 6" surova je i dirljiva knjiga o veličanstvenoj i prokletoj zemlji.

Niti se Rosa Liksom bavi (zakasnjelim) ideološkim popovanjem niti joj je ambicija ikome suditi. Neumornim jezikom svoga junaka i znatiželjnim okom svoje junakinje ona "samo" slaže puzzle države koja to zapravo i nije jer više sliči cijelom jednom kontinentu. A da biste se makar malo obavijestili o spisateljskom "motu" gospođe Liksom, evo vam kratkog izvatka u kojem lajavi zidar opisuje jedno grobljansko druženje koje je završilo seksom: "Ponudili smo Kolju votkom, i na grob smo otresali pepeo Belomorkanala, a onda je tu pristigla skupina cura, tako da sam već prije ponoći ševio jednu debeloguzu kokoš. Ženska je ležala na grobnom humku raširenih nogu, a ja sam buljio u lijepo lice Anne Pavlovne naslikano na nadgrobnom spomeniku. Tada sam prvi put u životu pomislio kako nakon smrti možda ima nečega."

Dakle, preporuka je jasna: rezervirajte mjesto u "Kupeu br. 6", otputujte s kauča do Sibira i natrag uz znalačko vodstvo darovite Laponke. Vrijedi svake kopjejke, pardon, kune.

Naslovnica Librofilija