Mišljenja Librofilija

Librofilija

Ivica Ivanišević

Dramu pojela melodrama

Librofilija

Ako nas je 'Istinom o Slučaju Harry Quebert' Dicker zbunio – a jest, jer nam je ponudio dovoljno razloga da u njemu razaberemo i veliku nadu i makar malo razočarenje, 'Knjigom o Baltimoreu' dvojba se dodatno produbljuje

Frankofoni Švicarac Joël Dicker s navršenih je 27 godina postao svjetska književna zvijezda. Njegov treći po redu roman, krimić "Istina o Slučaju Harry Quebert“ (izvorno predstavljen 2012., a kod nas 2015.), do danas je preveden na 36 jezika i objavljen u pedesetak zemalja.

Osim masovnoj publici, Dicker se dopao i kritičarima koji su se utrkivali tko će mladoga autora - čijem uspjehu nije naškodila čak ni činjenica da je napisao nesvakidašnje opsežan roman od oko 700 stranica - počastiti većim i bombastičnijim komplimentom. Bilo je, doduše, i nešto suzdržanijih recenzenata kojima su smetala povremena Dickerova skretanja s trilerske matrice na melodramatski kolosijek. No, te disonantne glasove s lakoćom su zaglušili Dickerovi adoranti kojima je mladi autor imponirao vještinom napetog pripovijedanja i dubinskim razumijevanjem američkog društvenog konteksta u koji je situirao svoju priču.

Glavni junak "Istine o Slučaju Harry Queber“ bio je Marcus Goldman, sličan Dickeru svojim statusom mlade književne zvijezde, a različit utoliko što ga muči spisateljska blokada koja je Švicarcu, ako je suditi po njegovoj produktivnosti, potpuna nepoznanica. Da bi isplivao iz kreativnog škripca Goldman svraća u posjet svome mentoru, slavnome književniku Harryju Quebertu, u zao ili pravi čas jer je doajen upravo optužen za okrutno ubojstvo počinjeno prije tridesetak godina. Tu se otprilike uključuje besprijekorna narativna centrifuga za žmikanje živaca publike.

Marcus Goldman vraća nam se "Knjigom o Baltimoreu“ (na hrvatski ju je prevela Željka Somun). Ovom prilikom ne suočava se s teškom autorskom krizom, samo traži mjesto na kojemu će moći pisati u miru i izolaciji, pa stiže na Floridu gdje iznova sreće svoju staru ljubav. Taj susret bacit će ga u sentimentalni rikverc i inventuru mladalaštva, godina koje je proveo zavideći svojim bratićima kod kojih je provodio ljeta i praznike. Njihovi roditelji bili su bogati, uspješni i uvijek nasmiješeni, po svemu nadmoćni njegovima koji su živjeli jedva sastavljajući kraj s krajem. No, onda je taj savršeni sklad "boljih“ Goldmana preko noći razmrvljen u prah i pepeo, ostavljajući za sobom oceane gorčine i puno neodgovorenih pitanja.

Dickerova knjiga nije krimić (premda u njoj ima i pucnjave i leševa) nego obiteljska kronika, ali ispisana sigurnom rukom trilerskoga profesionalca koji svakom novom stranicom razgrće jedan sloj sa stare, uznemirujuće enigme samo da bi je potom ogrnuo novom misterijom. Dicker se i ovom prilikom potvrđuje kao pouzdan i suveren pripovjedač koji zna osvojiti pažnju publike i natjerati je na kompulzivno čitanje. Problem je, međutim, u tome što ova priča, ne samo svojim meandrima nego i glavnim pravcem, opasno pleše na rubu sladunjave melodrame. Da zlo bude još i veće, počesto i prekorači tu crtu pa se sunovrati u bezdan jeftinih sentimenata, ponegdje i u pravi bazen limunade.

Ako nas je "Istinom o Slučaju Harry Quebert“ Dicker zbunio – a jest, jer nam je ponudio dovoljno razloga da u njemu razaberemo i veliku nadu i makar malo razočarenje, "Knjigom o Baltimoreu“ dvojba se dodatno produbljuje. Nema nikakve sumnje, Švicarac će i u budućnosti s lakoćom pokoravati svaku plažu u kolovozu i aerodromsku čekaonicu u siječnju, no hoće li ikada napisati uistinu veliku i važnu knjigu, pitaj boga. Ako se mene pita, ne bih se kladio.

 

Naslovnica Librofilija