Zadnjih su se dana na društvenim mrežama prilično strasno vodile rasprave o tome kako svrhovitije, pametnije i dostojnije obilježavati slavne memorijale iz Domovinskog rata. Jedni su za obvezno edukacijsko prisjećanje na krv i patnje, za svijeće, vijence, dokumentarce, recitacije i klasični nacionalni patos, dok su drugi za postupan odmak od mirisa smrti, za simbolični trijumf svjetla nad tamom, za slavlje života upravo u ime smisla žrtve davno stradalih.
Kao narod tradicionalnih podjela, Hrvati uopće nisu jedinstveni oko toga što bi sa svojim najzaslužnijim mrtvima: neki bi da ih se reciklira u svojevrstan humus kolektivnoga rasta, a neki bi ih zadržali netaknute u mauzoleju nacionalnih patnji.
Život od mrtvih
Nisu te rasprave naročit fenomen na prostorima gdje se tradicion...