Mišljenja Špurtilom i ostima

Špurtilom i ostima

Davor Krile

Davor Krile: Ovo što sad zovemo 'lex Vlahušić' nekad je bila 'Obznana Aleksandra Karađorđevića'

ŠPURTILON I OSTIMA

Zakleti neprijatelji boljševičkih čistki odlučili su higijenski odstraniti najopasnije političke konkurente iz predstojeće izborne utrke. Ne vrijedi više staro geslo "ako ne možeš pobijediti neprijatelja, a ti mu se pridruži", nego "ti ga tehnički onemogući i proglasi neoprostivim zločinom već i to što postoji". Otkako je vladajuća koalicija svojim bezgrešnim saborskim ručicama izglasala tzv. lex Vlahušić, pokojni Ivica Račan vrti se na Mirogoju brže od najmodernije centrifuge.

"Gdje nam je bila pamet 1990., moj Franjo", dovikuje se kroz ljepljivu panonsku ilovaču s nedalekim susjedom. "A da smo u izborni zakon onda ugradili eliminacijske odredbe o pravomoćno osuđenima kao danas ovi tvoji, nikad ti ni Banskih dvora ni Pantovčaka vidio ne bi! Na prve višestranačke i demokratske izbore izašli bi u punoj pluralističkoj raskoši samo Stanko Stojčević, Milutin Baltić, Jovan Rašković, Ivo Latin, Zdravko Tomac i ja, a ti, Vladimir Šeks, Đuro Perica, Dražen Budiša i Vice Vukojević naredna bi desetljeća i dalje čučali doma pod oporbenom dekicom.

Da nam je Bog onda dao pamet Mara Kristića i HDZ-ove srebroljubne ambicije, još bi istinski crveni bili na vlasti", nimalo agnostički konstatira Račan, a stanovnik mu kose grobnice otpovrne tek kratkom prispodobom "Pomozi sam sebi, pa će i ti Bog pomoći u borbi s jugokomunističkim ostacima", uz karakterističan šišteći smijeh.

Vjerodostojno hrvatsko pravosuđe – planetarno poznato po epohalnim dosezima u borbi protiv političke korupcije, gospodarske propasti, pretvorbene pljačke i svih drugih nemilih pojavnosti što su zadnjih desetljeća razorile ovu zemlju – tako za nagradu postaje i ključni društveno-politički arbitar na lokalnim izborima u Hrvata.

Dovoljno je da središnjica ili lokalna podružnica namjesti igru, dogovori uvjetnu presudu i odigra dupli pas s nekim od svojih sudaca, doživotno neupitnih i poslušnih uhljeba, i svaki potencijalni konkurent, makar bio on novi Stipica Radić ili Ljudevit Gaj, efikasno je uklonjen s puta širom otvorenog pouzdanim mediokritetima.

Kompleksan je i zanimljiv taj fenomen da Mostu i njegovim stratezima čitavo hrvatsko pravosuđe zajedno s Ustavnim sudom apsolutno ništa ne valja pa stalno upozoravaju na potrebu njegove reforme, ali sve samo dok nije riječ o odlukama koje njima sadržajno i politički konveniraju.

Tako su zadnjih dana poderali grlo rogoboreći protiv Ustavnoga suda i njegova stranačkoga kadroviranja, pa su naglo zamuknuli kad je isti potvrdio ustavnost njihove odluke o ukidanju Mesićeva ureda, a zastupnik Miro Bulj ustavne je suce ovim povodom i posebno pohvalio.

Tako je i s drugim problematičnim hrvatskim sudištima: uglavnom ništa ne valjaju, osim kad dubrovačkom gradonačelniku izriču uvjetnu osudu.

Vlahušića u Dubrovniku nije ipak puno za žaliti, najprije zato što mu dugoročno rade uslugu pretvarajući ga u nedodirljivoga Pedra, a onda i zbog toga jer je izbornu blokadu naposljetku doživio od bivših suradnika i političkih partnera. Da je njegova stranka u Saboru zaigrala na kartu čuvara rezervne većine – kao što je tu igru iskusno otvorio pravosudno intaktni i nadasve vidoviti Milan Bandić – visoko moralna načela vladajućih o nekažnjavanju i djevičanskoj čistoći svih naših poteštata i općinskih načelnika još jednom bi se jamačno rastegnula i mimo njega, elastičnije od svake higijenske gumice.

Dubrovnik je, međutim, zadnja istinski zlatna kokoš ove zemlje, s proračunom koji tendira milijardi kuna, a o Vlahušiću i HNS-u, povrh svega, nimalo ne ovisi hoće li sutra eventualno uspjeti unutarstranački desni udar na Plenkovića kao premijera. Zato je selektivnost pravosudnih odstrjela postala naš politički praktikum, a zato i ustavno i logički posve kontroverzne posljedice zadnjih restrikcija u izbornoj sferi. Pa gdje to još ima da uvjetno osuđen čovjek u istoj zemlji može postati predsjednik Vlade, predsjednik Sabora, ministar ili uvaženi saborski zastupnik, ali zato nipošto ne može biti gradonačelnik Dubrovnika ili općinski načelnik Donje Motičine?

Implementirajmo visokoparna etička načela na sve razine vlasti, gospodo iz parlamentarne većine. Ne dopustimo da izvorno političko poštenje u Hrvata prestaje na rubovima hrvatskih provincija, a da nam se državni vrhovi pretvore u tople loge svakojakih kriminalaca i stjecišta višestrukih prijestupnika.

Pokušaji da se izvan zakona stave i iz političkog života isključe svi potencijalno opasni rivali nisu, međutim, ni izbliza autorski patent suvremene hrvatske desnice. Premda se njihovi idejni perjanici u zadnje vrijeme iz petnih žila trude ostvariti zapažene rezultate u ovoj sferi – pa im je, osim Vlahušića, omiljena meta i Dragan Markovina sa svojom novoosnovanom strankom, za koju će ubrzo također vjerojatno tražiti zabranu djelovanja zbog kroničnoga manjka propisanih političkih emocija – pravi rodonačelnici ove prakse i skriveni uzori najvatrenijih hrvatskih patriota nažalost su s krive strane Drine.

Ovo što se kod nas u zadnje vrijeme pokušava na dosljednome je tragu Zakona o zaštiti države, tj. čuvene Obznane slavnoga hrvatskoga domoljuba Aleksandra Karađorđevića. Kad nije znao kako izaći na kraj sa sve jačim oponentima, na čelu s komunistima, on ih je 1929. kolektivno stavio izvan zakona, odbijajući se gnjaviti s pojedinačnim im sudbinama. Danas kod nas možda fali komunista i generalne političke pameti, ali u modernih despota zato nimalo ne fali besprizorne volje za moć.

Naslovnica Špurtilom i ostima