Mišljenja Uvik kontra

Uvik kontra

Damir Šarac

Damir Šarac: Split je ostao samo mjesto propuštenih šansi. Uspjeli smo nepovratno uništiti životni prostor, a novi nikada nećemo dobiti

urbanistička katastrofa
Nestvarno je vidjeti snimke splitske Poljičke ceste koja vijuga kroz polja

U zadnje vrijeme prikazale su se dvije važne prezentacije koje potiču na razmišljanje o splitskom prostoru. Ono, baš prostoru – zemlji, zraku, moru. Prva je dokumentarac "Betonski spavači", posvećen urbanističkom megaprojektu izgradnje Splita 3 i Trstenika, koja na vrlo jednostavan način priča o tako složenom pothvatu koji je preobrazio grad, kreirajući na njegovu istoku novo naselje po mjeri čovjeka.

Živi dokaz da goleme količine betona koje se propinju u vis i deseci tisuća novih stanara koji su ondje pronašli dom nipošto ne moraju biti smetnja. Dapače, mogu biti putokaz kako graditi i stanovati s dušom.

Mnoge Splićane ova je emisija pozitivno šokirala, budeći plimu emocija. Čuli smo nakon toliko godina osvježavajuću misao ljudi koji su sedamdesetih godina osmišljavali taj prostor, ali s mozgom. Splitska i jugoslavenska arhitektonska elita Kovačić – Radić – Svarčić – Gotovac u suradnji s Cerarom, Lendićem, Zorićem, Mladinom, u zrak je podigla cijeli jedan mali grad u koji su uključili sve ono što je nakon toga postalo naprosto neizvedivo: razigrane i inteligentne fasade, velike zelene površine, javne sadržaje, a sve zajedno utopljeno u mediteranski način življenja.

Sve što su kasnije generacije mogle dodati ili žele ugurati u ovaj urbanistički i arhitektonski biser svelo se na uništavanje njihove zamisli; utiravanje novih zgrada čija je sama prisutnost poništavala ideju novog grada (da ne govorimo o estetici), zapuštanje javnih prostora, nadogradnje i rastakanje finih mikroveza koje su taj kvart činile ugodnim i ljudskim.

Prava je šteta, čak katastrofa, što ovo naselje nije izgrađeno do kraja, do mora, jer bi se tako možda suzbila graditeljska apokalipsa koja se dogodila od rubova kvarta nadalje, šireći se poput metastaza ponajviše prema obali, naplavljujući ružnoćom, grabežom i nehumanošću obode novog Splita.

Sve od tada pa do danas – osim dva crna nebodera koji se grade uz Ulicu Domovinskog rata i doista djeluju suvremeno i dostojno velikoga grada – nemojte mi zamjeriti, ajme je i kuku; izgrađenost parcela je stopostotna, fasade izgledaju kao na pržunima, o zelenilu nema ni govora...

Škole, ambulante, vrtići, otvorene pozornice, društveni domovi ni u primisli. I to kad je riječ o planiranoj, bolje rečeno uplaniranoj ili stručnije interpoliranoj, a pučki rečeno natiskanoj izgradnji u već formirana naselja.

Kaldrma i crna jama

Favelozna i pueblo naselja sklepana na privatnu inicijativu i po tko zna kakvim projektima ne treba ni spominjati: ono gore vila ljubičaste boje s inoks balkonima i garažama, a dolje balkanska kaldrma koja predstavlja cestu, tko zna kako spojena na struju i vodovod, a pored svog sjaja u podnožju takvih "vila" puni se crna jama.

Drugi događaj koji je zaokupio pažnju splitske javnosti jest treći nastavak fotoenciklopedije "Povijest Splita pisana svjetlom", kroz koju autor Goran Borčić donosi nekoliko tisuća fotografija iz fundusa Muzeja grada, većinom dosad neobjavljenih, a koje svjedoče o razvoju Splita od prvih fotografija snimljenih polovinom 19. stoljeća do kraja sedamdesetih godina prošlog stoljeća.

Ima tu ljudi, slavnih i manje poznatih, događaja, crnih i svijetlih, panorama, idiličnih i tragičnih, ali ono što doista fascinira jesu – praznine. Ogromni, beskrajni prostori splitskog polja, bez ijedne sagrađene zgrade, naselja ili ceste, koji su činili najveći dio današnje površine grada. Čisti, prazni, potencijalni.

Sve do šezdesetih godina, kad je počela masovna izgradnja gradskih kvartova, ali još uvijek po nekim civiliziranim uzusima. Iz fotografija koje donosi Borčić vidljivo je kako su oko tih novih, socijalističkih četvrti ostajali prazni džepovi, zapravo šanse da se nastavi primjereno, da se betonu udahne duša tako što će ga se utopiti u zelenilo, igrališta, ceste, objekte javne namjene...

Gotovo je nestvarno vidjeti snimke ulice Tartagliine – Prvoboraca – Zvonimirove ili Poljičke ceste koje vijugaju kroz polje. Vinograde i vrtle na mjestu Žnjana, kamenolom i polja na Gripama. Postaje jasno kako je uza svu masovnu izgradnju i naseljavanje desetaka tisuća novih građana ipak ostajalo mjesta da se osmisli štogod pametnoga.

Taj poluotočić na kojem je zarobljeni Split uopće izgledao tako malešan kao što izgleda danas – neuredan, gust, s raspadajućom infrastrukturom, prepleten interesima investitora u čijim očima nema ni zrna ljepote, a kamoli brige za opći izgled grada.

Nažalost, događa se to upravo u vremenu kad se po svijetu gradi onako kako se nikad nije moglo ni sanjati – što god zamislili, pa i najluđi projekt, moguće je ostvariti.

Nažalost, nakon velikog urbanističkog i arhitektonskog zamaha tijekom tri desetljeća, Split je ostao samo mjesto propuštenih šansi. To je ono što najviše zaboli dok promatramo novi dokumentarac i stare fotografije. Uspjeli smo nepovratno uništiti životni prostor, a novi nikada nećemo dobiti.

Naslovnica Uvik kontra

VIŠE IZ RUBRIKE