Mozaik Život

nećete vjerovati

Baby boom neviđen u Hrvatskoj; u godinu dana splitska vatrogasna postrojba dobila čak 13 prinova, a još su tri na putu!!

nećete vjerovati

Imamo recept za rješavanje gorućih hrvatskih problema, zaustavljanje pada nataliteta i odlazak mladosti u inozemstvo, a pronašli smo ga u splitskoj Javnoj vatrogasnoj postrojbi. Vjerovali ili ne, tu se dogodilo nešto za Guinnessa, nesvakidašnji baby boom, u samo godinu dana vatrogasci su dobili dječice za cijelu muško-žensku nogometnu momčad.

Imaju još jednog malog igrača na rezervnoj klupi, a troje će uskoro doći na svijet. I nije najveća muka bila tate i supruge im nagovoriti na razgovor, već u isto vrijeme u njihovom domu u Kopilici okupiti novopečene mame, jasličare, trudnice, dječji vozni park…

A kada su se zbrojili u red, dobili smo scenu koje se ni najstariji vatrogasci ne sjećaju, gomilu bebača pokraj šljemova, šmrkova, teških kamiona, među opremom, šipkama. Toliko cike, graje, dječjeg smija i plača, trke, njunjkanja i ljuljuškanja i na širim prostorima nikada viđeno nije.

- Gasimo požare vani, gasimo požare svojim ženama, svugdi smo, spašavamo imovinu, spašavamo u svojim kućama. Takvi smo vam mi vatrogasci. A za rezultat imamo čudo neviđeno od male dice, od veljače 2018. godine do veljače ove godine rodilo nam se 12 beba, a tri su nam žene još u blagoslovljenom stanju. Pa ima li ljepše priče za novine? Morali smo je podijeliti sa svima – kaže nam predsjednik Sindikata vatrogasaca Split Nikica Bota, i sam novopečeni tata.

Da se dogodio baby boom uočili su po 70-postotnom ovogodišnjem rastu izdataka iz fonda solidarne pomoći. I kada su proučili podatke, shvatili su da su bili vrlo aktivni, i iznimno produktivni. Rezultat se skriti ne može, a ako bude po onom da jabuka ne pada daleko od stabla, splitsko vatrogastvo straha nema.

Netko će se uzgrintati o nepotizmu, no realno gledajući, u vatrogasnim i doktorskim obiteljima mladost vrlo često kreće roditeljskim stopama. Živeći u takvom okružju, upijajući život suočen sa smrću, brojni se odmalena "inficiraju" istom ljubavlju i pozivom.

- Ovo je posebno zanimanje, u jedan tren si na korak do smrti. I tako svaki dan. Dok nisam dobio dijete nisam shvaćao što mi kolege roditelji žele reći. Sada, kada intervencija završi, kada shvatiš da si za dlaku izbjegao odlazak, tada ti prva misao bude obitelj koja te čeka kući. Ali priznat ću vam, više se oznojim dok obučem sina, nego sebe kad nam na poslu zazvoni alarm. Za obuć odijelo treba mi niti minut. Za sredit malog, šest do sedam minuta. Za spremit dite treba mi zapravo dobra količina strpljenja – iskreno će nam Nikica.

Pa dobro, što ih je navelo na ovaj masovni zgoditak? Je li to bila sreća nakon neke velike, uspješne akcije spašavanja? Neki mali tajni dogovor kolega? Ima neka caka, ne može ovakav uspjeh, ovoliko "zabijenih golova" biti rezultat puke slučajnosti. Saznali smo. Tajna leži u činjenici da je primljen veliki broj mladih ljudi, u zadnjih pet godina njih 50.

A pristigao je i novi kolektivni ugovor, koji im je dao sigurnost za budućnost. E to je metoda koja bi mogla spasiti Hrvate od rasipanja, iseljavanja, rađanja djece na tuđim zemljama. Ako čovjeku daš sigurno radno mjesto, plaćaš ga redovno, omogućiš mu stabilan život, doći će i djeca. Još samo da ih grad prepozna s financijskom injekcijom za nadolazeći pomladak.


- S takvim radnim uvjetima možeš počet planirat život. Možeš se oženit, počet radit dicu, dignit kredit za stan ili auto. Onda si miran, sretan čovik, možeš sve – vele nam vatrogasci Mateo Štrljić i Marko Ivanišević.
A što kažu žene? Pričaju nam da su preponosne na svoje muževe, na posao koji rade, ali uvijek i u strahu kako će proći taj dan, hoće li se izvući iz vatre, neće li nešto poći po zlu. I dok im muževi s obukom nauče savladavati emocije, držati glavu hladnom, one brigu ne mogu sakriti.

- Najgore mi je bilo za vrijeme onog velikog splitskog požara. Misliš se di je, kako je, je li sve u redu, je li mu se nešto dogodilo, oće li živ ostat, kada će se vratiti doma, oće li se vratit doma, kako će sve proć… Nije ti lako. Ideš dan po dan, pa u Božje ruke. Teško je biti žena vatrogasca. A s druge strane si puna ponosa. Meni je najbitnije da on radi što voli – kaže nam Roza Štrljić, mama šestomjesečne Marte, a njezine riječi potvrđuje i Anđela Čule, mama malog Šimuna.

A kada već spominjemo mame, red je da izdvojiti i Veliku Majku, Sinišu Tvrdića, kako svog miljenika zovu njegove kolege. Nije to slučajno došlo, i ne bi mu slučajno sve mame, priznale su nam, bez problema svoje jasličare dale na čuvanje. Uvjerismo se sami, Siniša vatrogasac je dobar duh postrojbe koji svojim kolegama u smjeni radi najbolje gulaše, peke, pohano, pečenja, juve, lešade, manistre, lazanje s domaćim bešamelom, palačinke.

Polako, pa kakvu mi to ekipu imamo u Kopilici, pitamo zapovjednika Ivana Kovačevića, čovjeka koji je, dok je bio aktivni vatrogasac, dobio dvoje djece. A s novom funkcijom mala kućna dječja radinost je stala, šale se njegovi momci.

- Da koju ekipu! Vrhunsku. Mi smo ljudi od humora, posebni, veseljaci, i da nije tako ne bi radili ovaj posal. Moramo po prirodi biti takvi. Mi smo služba, pa moramo služiti. Kažu evo požar, idemo ga gasiti. Spasi mačku na stablu, diži se, spasit ćemo mačku. Kažu hrvatska demografska slika je loša, evo nas, i to ćemo spasiti. Šalu na stranu, sigurnost koju smo dali ljudima je temelj svega. I zato Bože daj šta više dice, najbolje bi bilo da je svima ka kod nas – veli zapovjednik Kovačević.

Naslovnica Život