Mozaik Život

JEDAN OD NAS

Gotovinin suborac Goran Jaman nije filmski junak, nego Splićanin od krvi i mesa:Razoružavao sam djecu vojnike, bili su spremni pucati, a u srcu su se radovali običnom balunu...

JEDAN OD NAS

Mnogo je ratnih zona na ovom svijetu u kojima se svakodnevno događaju mučne stvari. Silovanja žena, ubijanja nevinih, slabijih, ritualna smaknuća, maltretiranja, iskorištavanja djece na tim su lokalitetima svakodnevna, uobičajena pojava. Život tu ne vrijedi mnogo. Život djece vojnika još manje.

Ovakvim uvodom mogao bi početi bilo koji od akcijskih filmova u kojima se junak bori s kaotičnim sustavom kako bi iz njega ipak uspio spasiti ili makar smanjiti broj nevinih žrtva.

Splićanin Goran Jaman nije filmski junak, iako je tijekom službovanja u UN-ovoj mirovnoj misiji u istočnom Kongu, te dodatnim djelovanjima u Ugandi i Ruandi nailazio i na poznate glumce, poput Benna Afflecka. U tom slučaju glasnogovornika mira.

Donosimo vam Jamanovu priču, otkivajući kako u gradu pod Marjanom tiho žive ljudi koji su nevjerojatne stvari vidjeli, čuli, u posvemašnjem kaosu boravili. Iz prve ruke tako saznajemo detalje o životu djece vojnika, tužnoj, ali gotovo svakodnevnoj temi na našem planetu.

Žene prate muževe, bivaju silovane

- Desetljećima bih vam mogao pričati o onome što sam tijekom osam i pol godina, od 2006. do sredine 2014. godine, doživio na nestabilnom afričkom kontinentu. Bio sam član posebnih jedinica DDRRR (Disarmament, Demobilization, Repatriation, Reintegration and Resettlement), imao sam svoj tim, a radno mjesto bila mi je džungla.

Moj zadatak je bio, skraćeno rečeno, demilitarizacija pripadnika paravojnih formacija i djece vojnika, razoružanje, reintegracija u društvo, te repatrijacija u zemlje podrijetla. To je onako kako se piše.

A u praksi je to značilo boraviti, živjeti, plivati u totalno neorganiziranom području u kojemu nema uredne telefonije, kanalizacije, prometnica, reda. Na teritoriju kojim vladaju plemenske vlasti, na plaći države. Tu sam se prvi put u životu susreo s djecom vojnicima – priča Jaman.

Riječ je od dječacima u dobi od osam do 14 godina, mladosti koja na leđima nosi pušku, i spremna je zapucati iako će se više od svega obradovati običnoj nogometnoj lopti. Jaman veli kako je situacija u Kongu svaki put bila pogoršana pred njihove predsjedničke izbore.

Život je tamo takav da žene prate svoje muževe vojnike, idu za njima i pritom vrlo često, osobito u Kongu, postanu žrtve silovanja. Brojnu djecu životne okolnosti odvedu na ulice, tu se brinu sama o sebi, preživljavaju. Ona neuhvaćena procesima zbrinjavanja pobjegnu u vojničke redove. Tu dobivaju sklonište, hranu, pušku, korisnost u vojnom obliku.

Malo je koga briga

- Malo je koga briga što će biti s tom pustom djecom. U sustavu povjerenja koje grade prema odraslim vojnicima, svojim vođama, postaju brzi i laki na obaraču. Prvi su koji će zapucati, a da bi se istaknuli, pokazali kao face, spremni su bez razmišljanja napraviti nešto čime će zaslužiti povjerenje, moć nad skupinom u kojoj djeluju.

Čak neki od njih vjeruju kako neki bijelci imaju posebne moći. Te posebne moći vezuju uz vjerovanje kako bijelci sa sobom nose vodu sa čarobnim svojstvima. Oni tu vodu zovu gri-gri, vjeruju kako se od onih koji je sa sobom nose meci odbijaju. Vjeruju u to toliko duboko da su skloni napasti bijelca kako bi pronašli tu vodu, koja naravno da ne postoji – kaže Jaman.

Njegov je zadatak bio izdvojiti nesretnu naoružanu djecu iz jadnog sustava. I potom ih predati međunarodnim ili nacionalnim humanitarnim organizacijama, koje koordinira UNOCHA, Agencija UN-a za koordinaciju humanitarnih aktivnosti. No problem je što se 50 posto njih uvijek vraća tamo gdje po razumu i godinama ne bi trebali biti.

- Opet u šume, u vojsku, s puškom na ramenu. To su pretužne priče. Djeca su, a žive kao odrasli. To je način njihova preživljavanja – veli Jaman.

Dob za drugi razred

UN barata podatkom o nekoliko tisuća djece vojnika u široj regiji istočnog Konga i susjednih mu graničnih država. Oko 700 ih je Jaman predao nevladinim organizacijama zaduženima za njihovu skrb. I to ga čini sretnim, ta činjenica da je djecu bez djetinjstva, među kojima su najmlađi oni koji bi u našem sustavu bili učenici drugog razreda osnovne škole, ipak na neki način spasio od očekivane smrti.

Jaman je tijekom godina boravka u zemljama istočne Afrike stekao visoki status među plemenskim vladarima. Kao pripadnik UN-a nije smio nositi oružje, imao je mogućnost koristiti samo mačetu. No ono čime se istaknuo, zaslužio povjerenje, bila je njegova drčnost, snaga nastupa. Bio je, kaže, vrlo uvjerljiv u razgovoru, što je bio adut u rukavu kojim je zaslužio slavu na području kretanja.

- Čvrstina. To je ono što svako poštuje. Posebice vojnik. Bilo je tako puno teških situacija tijekom vođenja pregovora s lokalnim vojnim poglavarima. Na tim se sastancima pričalo o potrebi razvojačenja djece vojnika. Upozoravalo ih se kako će nesudjelovanjem u tom procesu ući u domenu ratnog zločina za koje je nadležan sud u Haagu.

To je bila konkretna opomena, argument na koju bi oni dovoljno često pozitivno reagirali. Osim djece vojnika moj je dio posla bio vezan i uz demilitarizaciju pripadnika paravojnih formacija. Posebice njihovih čelnika, te članova njihovih obitelji, koje sam prebacivao u mirni način života – veli Jaman.

Pa nam opisuje kako se taj dio posla radio sistemom nagovaranja, pregovaranja, propagande putem letaka, radio emtiranjem, bombardiranjem informacijama o tome što dobivaju, a što gube demilitarizacijom. Uglavnom se to radilo potajice u odnosu na druge kolege, jer im oni ne bi oprostili čin odlaska iz skupine, zato što je odlazak u mirni način života za ostatak formacije na određeni način ima obilježja izdaje.

- Nije to lako, sjediš s ljudima kojima su rat i borba za život u krvi. A tvoje je - i pritom si nenaoružan - vratiti ga na mirnu stranu. Na sreću, postoje načini kojima se ljudima omogućuje da se demobiliziraju, ostave oružja, i kako-tako počnu normalno, mirno živjeti.

Iako sam se vratio u Split, uz stalnom sam kontaktu s nekima od vođa naoružanih skupina iz Konga. I često me pitaju bi li se vratio, pričaju kakvo je stanje, što se događa… Pratim što se događa i znam kako na tom području mira dugo, a možda nikada neće biti – veli Goran.

Duh koji ih je došao pojesti

A neće jer su Kongo i ostale zemlje iz regije prebogate plemenitim rudama i svim onim oko čega se na tržištu, i uobičajenom i crnom, vrti veliki novac. Zato u Kongu i okolici nikome ne odgovara da se rat prekine. Zato plaćenici i dolaze, paravojne formacije stalno se pune, nova djeca vojnici ulaze u ratove odraslih.

Jaman priča kako je ulazio u dijelove džungle u kojima domaći nikada nisu vidjeli bijelca. I kad bi ga ugledali, bježali su glavom bez obzira, misleći da je duh koji ih je došao pojesti. Kaže i kako u zemlji nema fiksne telefonije, ali na svakom koraku možeš vidjeti nekog doslovce neukog lokalca, kako satelitskim telefonom traži informaciju o cijeni zlata ili drugih plemenitih ruda na svjetskim burzama.

- Kongo kao ratna zona ima puno svojih malih poglavara koje financiraju bogataši, domaći tajkuni. Mali poglavari su vođe neformalnih plemenskih naoružanih skupina na nekom teritoriju, kao što su, primjerice, Mayi Mayi. A u plemenskoj skupini kao što su Nande, koji su mi zbog drčnosti bili posebno dragi, vođa je bio La Fontaine.

Danas u egzilu, nekadašnji učitelj, koji je za svoje ljude bio bog i batina. S njim sam imao odlične odnose, uživao sam njihovu zaštitu tijekom svojih pregovaračkih misija. Bili su mi čuvari leđa na mojim kretanjima po džungli tijekom UN-ovih akcija. Ulazite na teren u kojem se ne zna gdje će i kada puknuti. Oružja nemate. I zato je jako važno da imate podršku lokalnog šefa. S La Fontaineom se i danas čujem, no radi njegove sigurnosti ne mogu vam otkriti u kojoj zemlji boravi – veli Jaman.

Danas je Goran Jaman u Splitu. Iako živi mirnim životom, kaos Konga uvijek je ostao negdje u njegovim mislima. Godine nemirnog života ipak su ostavile traga, tako da stalno ima potrebu kretati se, graditi, djelovati. Svoje misli sada je preusmjerio na djecu, posebice na malenog unuka s kojim nastoji provesti što više vremena.

- Kongo je sada iza mene. Situacija je tamo sve drastičnija. Da sam ostao, mislim da ni uza svu UN-ovu mašineriju koja me je čuvala ne bih preživio. Borba tamo jača, u igru su ušla nova pravila kao posljedica globalne svjetske krize. Moja mačeta više ne bi mogla tome parirati. Zato sam se vratio doma, završio sam sve svoje ratove - veli Goran Jaman.

Suborac Ante Gotovine

Jaman nije u taj kaotični, neprijateljski pojas došao slučajno. Bivšeg specijalca, suborca Ante Gotovine, u rat je nakon završetka hrvatskog rata odvukla želja da opet bude svrsishodan, koristan.

A kako je vojnu edukaciju tijekom 2002. godine imao i u SAD-u, u vojnoj bazi Ft.Benning pored Atlante u Georgiji, ulazak u UN-ove mirovne misije bio je puno lakši.

 

Naslovnica Život