stdClass Object
(
[id] => 630575
[title] => 'Od moje vage punije Splićanke biže ka od crnog đavla!': svi u gradu znaju za Maru i njen jedinstven biznis, ona zna kako su svi, pa i poznati, živjeli i umirali
[alias] => od-moje-vage-punije-splicanke-bize-ka-od-crnog-davla-svi-u-gradu-znaju-za-maru-i-njen-jedinstven-biznis-ona-zna-kako-su-svi-pa-i-poznati-zivjeli-i-umirali
[catid] => 264
[published] => 1
[introtext] =>
[fulltext] =>
Dan i pol tete Marije Pralije i njezine znamenite vage, one koja Splićanima i gostima mjeri težinu i visinu, nije bilo na starom mjestu, u splitskoj kaleti Ispod ure, na deset metara od Pjace.
Dovoljno da se susjedi uznemire, da se počnu raspitivati – ma di je nestala, što joj se dogodilo, kad će se vratiti, da nije zafibrala.
Toj brizi ne treba se čuditi – 78-godišnja živahna starica, vedra, duhovita i otvorena, dobri je duh grada Splita.
Ona je živuća legenda, poglavlje iz zbirke znamenitih faca grada pod Marjanom, iz vremena u kojem su glavni šoping-centri bili dućani Mitrović, Bonačić, Mikačić.
Oni nisu opstali, ali vaga jest, i to već 56 godina, “li-la” na istom mjestu, u jednoj od najprometnijih gradskih kaleta.
Prvo ju je tu 30 godina držala Marina mama, a onda je kormilo ulične pokretne dijagnostike prije 26 godina preuzela i kćerka joj Mare. Kroz to dugo razdoblje nagledala se ona brojnih Splitu dragih ljudi.
– Ovde vam se događa život. Ovde vam je šušur, ovuda svi prolaze, i domaći i strani. I zato ja guštan dolazit na moje radno misto, pričat s ljudima. A šta ću stat doma, buljit u TV, kad se ovde sve događa.
Milijun puta je ovuda prošao Pajdo, Split se njega još dobro sjeća. Reću vam ovako: neki su ga ismijavali, ali on je baš bio duhovit i pametan čovik. Njegove su se šale prenosile po cilom gradu. Znate li za Maru Žebon? Uvik je šetala ovuda. Uvik je na sebi imala jarkocrvenu šminku za usta. I nosila je onu torbicu, priko ramena ili u ruci.
Nije se baš obraćala ženama. Verona je piva. Joj, fale mi klape, nekad su klape pivale stalno ovde kraj moje štacije – veli Mara, majka troje djece, šest puta baka, tri prabaka, i bivša, s ponosom kaže, šalturica.
Ma koja digitalna?!
S velikom nostalgijom sjeća se starog dobrog Vinka Mladinića Fažola. Cijeli ga je grad znao, a bogme i slušao dok bi s ekipom bacio pismu u amfiteatru Ispod ure.
Bio je jedan od vjernih Marijinih mušterija, svako malo bi došao do njene ulične ordinacije kako bi provjerio dnevno stanje kilaže.
– Bilo mi je puno žaj kad se razbolio. Potužija mi se kako je počeja gubit kile, da mršavi. Je, gubija je kile, ali nisam mu to tila reć. Pokrila bi rukom mjeru da ne vidi da je smršavija. Rekla bi mu, ma nisi, moj Fažol, isti si ka i prije.
Nisan tila da se nervira, pogađalo ga je to. Baš mi je žaj da ga više nema. Vaga kaže sve, a ovoj mojoj ne može ništa uteć. Ma koja digitalna, biži, biži. Ovo je najtočnija vaga na svitu, nema ona šta krast. Čvrsta je ko kamen, točna ko urica, ravne joj nema.
A znate zašto? Ma ne zato šta je teška, nije vam ona laka, 35 kila je tu. Nego zato što ovima novima, digitalnima sve smeta. Neka je pod malo neravan, ona počne lutat. Pa daje jednu težinu. Makni je na drugo misto, metar dalje, ona će pokazat drugu miru. Na trećem, treću.
Ovo je stara gradnja
Ova moja nije takva, ovo je stara gradnja, čvrsta, stamena, ona ne kašljuca kad je makneš vamo-tamo. Uvik pokazuje točno i isto. Koliko je stara? Bogami ne znam, najmanje joj je pola stoljeća – veli Mare.
I, vjerovali ili ne, sama je prenese do neke od obližnjih prostorija u kojoj prenoći do novog radnog dana. I čeka Maru da s jutrom dođe po nju. Ako nekim čudom ne stigne, zbog odlaska na selo, posjetu doktoru, ne daj Bože virozi, vaga stoji negdje kod susjeda, u 'toplom’, i čeka svoju gazdaricu.
A čeka Maru strpljivo i onaj silni svijet koji joj s jutra, već od devet sati, samo došeta do štacije. A ako je nema, rekli smo vam već, onda odmah počnu pitanja, di je, kad će, oće li, zašto neće. Pa s upitnikom svrate u Bobisa preko puta, pa dođu do Franciske Mjede u staru splitsku zlatariju, Marine prve suside s live strane.
Uvik nešto malo i kapne
Ljudi se zabrinu, tako vam je to kada nekoga tu gledaš stalno, kada je toplo, na kasno proljeće i ljeto, i po dva puta dnevno.
- A kažem vam ja, vole me ljudi. Naučili su ovde na mene cili život.
Ma nije da ja moran radit, imam ja penziju. Svrate na moje radno misto i moja dica, unuci, praunučad, svi smo mi u dobro. Sve ja to izvažem. Kažu meni dica, majko, ma šta ti triba više radit, ajde doma.
A onda ja rečem njima, kad ne budem više ovde dolazila, neću više moć hodat. Pa se oni smiju, drago je njima sve ovo, vole oni vidit da sam ja sritna s ljudima. Ja ovo radim jer volim vagat. Uvik nešto malo i kapne, dobro dođe na penziju.
Ali da danas samo od ovoga živit ne bi mogla. Nekada se od vage moglo živit, bilo ih je deset u gradu šta su se tim bavili. Ovo je meni opuštanje, rekreacija, da vidim di je ko, kako je ko, da prozborin koju rič, da se našalim, nasmijem. A šta ću doma radit - veli Mare.
Ta mala sitna, života puna žena, sa svojim instrumentom manipulira lako kao s nekom krpenom bebom. Ne bi vjerovali kako svoju vagicu lako pomakne. Ali ima ona i puno pomagača, koji dočim ona krene doma, priskoče u pomoć. Lijepo je to za vidjeti, lijepo je i znati kako Split čuva svoje ljude. Zna ovaj grad biti okrutan i opskuran, ali ima i srce.
- Pomognu vam meni ljudi, prenesu vagu iz spremice do mog radnog mista. Kako ne. Donesu mi kavu, kolač, krafnu, da marendamo. Uskočim ja i mojim susidima, a ko će im drugi pripazit na butige ako se na sekund maknu, ako neću ja.
Oparu doveli njegovi ljudi
A i jedina sam u gradu koja se sada bavi ovim poslom. Počela sam čim sam otišla u penziju. Onda mi je taman umrla mater. Žaj mi je bilo vage, pa sam odlučila nastaviti njen posal – priča.
Kaže nam i kako se domaći vole vagat, muški stariji svit najviše. A žene, ove naše domaće, ove punije, kada vide vagu, samo okrenu glavu na drugu stranu.
- Te vam do moje vage biže ka od crnog đavla. Straj i’ je da vide koliko su teške. A ima debelog svita po Splitu, kako ne, puno više nego prije. Lani sam miru uzela i gradonačelniku Andri Krstuloviću Opari, proša je ovuda, doveli ga njegovi ljudi.
Reću vam ovako, on ima dobru miru, točno onako kako treba bit. Vidi ovde šušura, vidi lipe Pjace. Promatram turizam. Stranci me vole slikavat. A najviše se vagat vole Talijani. Kod njih se važe cila obitelj – smije se Mare.
Puno puta su nam razgovor prekidali, jer ljudi svrate, pa se važu, ima ih koji to rade svaki dan. Neki dovedu ženu pa joj izmire je li dobila koji dek. Ima otočana koji dođu po spizu, pa usput dotrče i do Mare legende.
Svako malo sa strane čuješ: “Mare, dušo, jesi li mi dobro; Mare, ružo naša; Di si, Mare, curo; Mare, oćemo bacit jedno brzo mirenje; Mare, triba li ti šta; Mare, ima li šta lipoga novoga; Mare, Mare, lipa Mare...”
Kantunić, kušinić, zidić
– Ljudi me vole. Jesu. Navikli smo se jedni na druge. A tu sam cili život, na ovom kantuniću. Ovako vam ja sidnem na ovaj moj mekani kušinić, stavim ga na ovaj kameni prozorski zidić, i gledam. Noge vam uvik držim na ovoj dasci dole, ma biži, kamen bi te ubija, to je led ledeni.
Ajme koliko je opet svita palo priko ovog kamenja. Najgore je kad padne kiša, a kamen klizak ko staklo! Prije bi imali čovika koji bi proša, i s nekim ka čekićem malo ga natuka, nabora da ne kliže. Vidiš, ova moja sjedalica ovdje, nije to slučajno. Specijalna je, unutra je polica di držin novine
A tu je da sačuva i mene i vagu kad turisti krenu. Jure u grupama, ma ni ne vide me, pa da me ne obore, ja je stavim tu da nas čuva. I mene i vagu. I tako vam ja guštan – kaže naša Mare.
Gušta. I mi s njom u sjećanju na grad koji polako nestaje.
Dan i pol tete Marije Pralije i njezine znamenite vage, one koja Splićanima i gostima mjeri težinu i visinu, nije bilo na starom mjestu, u splitskoj kaleti Ispod ure, na deset metara od Pjace.
Dovoljno da se susjedi uznemire, da se počnu raspitivati – ma di je nestala, što joj se dogodilo, kad će se vratiti, da nije zafibrala.
Toj brizi ne treba se čuditi – 78-godišnja živahna starica, vedra, duhovita i otvorena, dobri je duh grada Splita.
Ona je živuća legenda, poglavlje iz zbirke znamenitih faca grada pod Marjanom, iz vremena u kojem su glavni šoping-centri bili dućani Mitrović, Bonačić, Mikačić.
Oni nisu opstali, ali vaga jest, i to već 56 godina, “li-la” na istom mjestu, u jednoj od najprometnijih gradskih kaleta.
Prvo ju je tu 30 godina držala Marina mama, a onda je kormilo ulične pokretne dijagnostike prije 26 godina preuzela i kćerka joj Mare. Kroz to dugo razdoblje nagledala se ona brojnih Splitu dragih ljudi.
– Ovde vam se događa život. Ovde vam je šušur, ovuda svi prolaze, i domaći i strani. I zato ja guštan dolazit na moje radno misto, pričat s ljudima. A šta ću stat doma, buljit u TV, kad se ovde sve događa.
Milijun puta je ovuda prošao Pajdo, Split se njega još dobro sjeća. Reću vam ovako: neki su ga ismijavali, ali on je baš bio duhovit i pametan čovik. Njegove su se šale prenosile po cilom gradu. Znate li za Maru Žebon? Uvik je šetala ovuda. Uvik je na sebi imala jarkocrvenu šminku za usta. I nosila je onu torbicu, priko ramena ili u ruci.
Nije se baš obraćala ženama. Verona je piva. Joj, fale mi klape, nekad su klape pivale stalno ovde kraj moje štacije – veli Mara, majka troje djece, šest puta baka, tri prabaka, i bivša, s ponosom kaže, šalturica.
Ma koja digitalna?!
S velikom nostalgijom sjeća se starog dobrog Vinka Mladinića Fažola. Cijeli ga je grad znao, a bogme i slušao dok bi s ekipom bacio pismu u amfiteatru Ispod ure.
Bio je jedan od vjernih Marijinih mušterija, svako malo bi došao do njene ulične ordinacije kako bi provjerio dnevno stanje kilaže.
– Bilo mi je puno žaj kad se razbolio. Potužija mi se kako je počeja gubit kile, da mršavi. Je, gubija je kile, ali nisam mu to tila reć. Pokrila bi rukom mjeru da ne vidi da je smršavija. Rekla bi mu, ma nisi, moj Fažol, isti si ka i prije.
Nisan tila da se nervira, pogađalo ga je to. Baš mi je žaj da ga više nema. Vaga kaže sve, a ovoj mojoj ne može ništa uteć. Ma koja digitalna, biži, biži. Ovo je najtočnija vaga na svitu, nema ona šta krast. Čvrsta je ko kamen, točna ko urica, ravne joj nema.
A znate zašto? Ma ne zato šta je teška, nije vam ona laka, 35 kila je tu. Nego zato što ovima novima, digitalnima sve smeta. Neka je pod malo neravan, ona počne lutat. Pa daje jednu težinu. Makni je na drugo misto, metar dalje, ona će pokazat drugu miru. Na trećem, treću.
Ovo je stara gradnja
Ova moja nije takva, ovo je stara gradnja, čvrsta, stamena, ona ne kašljuca kad je makneš vamo-tamo. Uvik pokazuje točno i isto. Koliko je stara? Bogami ne znam, najmanje joj je pola stoljeća – veli Mare.
I, vjerovali ili ne, sama je prenese do neke od obližnjih prostorija u kojoj prenoći do novog radnog dana. I čeka Maru da s jutrom dođe po nju. Ako nekim čudom ne stigne, zbog odlaska na selo, posjetu doktoru, ne daj Bože virozi, vaga stoji negdje kod susjeda, u 'toplom’, i čeka svoju gazdaricu.
A čeka Maru strpljivo i onaj silni svijet koji joj s jutra, već od devet sati, samo došeta do štacije. A ako je nema, rekli smo vam već, onda odmah počnu pitanja, di je, kad će, oće li, zašto neće. Pa s upitnikom svrate u Bobisa preko puta, pa dođu do Franciske Mjede u staru splitsku zlatariju, Marine prve suside s live strane.
Uvik nešto malo i kapne
Ljudi se zabrinu, tako vam je to kada nekoga tu gledaš stalno, kada je toplo, na kasno proljeće i ljeto, i po dva puta dnevno.
- A kažem vam ja, vole me ljudi. Naučili su ovde na mene cili život.
Ma nije da ja moran radit, imam ja penziju. Svrate na moje radno misto i moja dica, unuci, praunučad, svi smo mi u dobro. Sve ja to izvažem. Kažu meni dica, majko, ma šta ti triba više radit, ajde doma.
A onda ja rečem njima, kad ne budem više ovde dolazila, neću više moć hodat. Pa se oni smiju, drago je njima sve ovo, vole oni vidit da sam ja sritna s ljudima. Ja ovo radim jer volim vagat. Uvik nešto malo i kapne, dobro dođe na penziju.
Ali da danas samo od ovoga živit ne bi mogla. Nekada se od vage moglo živit, bilo ih je deset u gradu šta su se tim bavili. Ovo je meni opuštanje, rekreacija, da vidim di je ko, kako je ko, da prozborin koju rič, da se našalim, nasmijem. A šta ću doma radit - veli Mare.
Ta mala sitna, života puna žena, sa svojim instrumentom manipulira lako kao s nekom krpenom bebom. Ne bi vjerovali kako svoju vagicu lako pomakne. Ali ima ona i puno pomagača, koji dočim ona krene doma, priskoče u pomoć. Lijepo je to za vidjeti, lijepo je i znati kako Split čuva svoje ljude. Zna ovaj grad biti okrutan i opskuran, ali ima i srce.
- Pomognu vam meni ljudi, prenesu vagu iz spremice do mog radnog mista. Kako ne. Donesu mi kavu, kolač, krafnu, da marendamo. Uskočim ja i mojim susidima, a ko će im drugi pripazit na butige ako se na sekund maknu, ako neću ja.
Oparu doveli njegovi ljudi
A i jedina sam u gradu koja se sada bavi ovim poslom. Počela sam čim sam otišla u penziju. Onda mi je taman umrla mater. Žaj mi je bilo vage, pa sam odlučila nastaviti njen posal – priča.
Kaže nam i kako se domaći vole vagat, muški stariji svit najviše. A žene, ove naše domaće, ove punije, kada vide vagu, samo okrenu glavu na drugu stranu.
- Te vam do moje vage biže ka od crnog đavla. Straj i’ je da vide koliko su teške. A ima debelog svita po Splitu, kako ne, puno više nego prije. Lani sam miru uzela i gradonačelniku Andri Krstuloviću Opari, proša je ovuda, doveli ga njegovi ljudi.
Reću vam ovako, on ima dobru miru, točno onako kako treba bit. Vidi ovde šušura, vidi lipe Pjace. Promatram turizam. Stranci me vole slikavat. A najviše se vagat vole Talijani. Kod njih se važe cila obitelj – smije se Mare.
Puno puta su nam razgovor prekidali, jer ljudi svrate, pa se važu, ima ih koji to rade svaki dan. Neki dovedu ženu pa joj izmire je li dobila koji dek. Ima otočana koji dođu po spizu, pa usput dotrče i do Mare legende.
Svako malo sa strane čuješ: “Mare, dušo, jesi li mi dobro; Mare, ružo naša; Di si, Mare, curo; Mare, oćemo bacit jedno brzo mirenje; Mare, triba li ti šta; Mare, ima li šta lipoga novoga; Mare, Mare, lipa Mare...”
Kantunić, kušinić, zidić
– Ljudi me vole. Jesu. Navikli smo se jedni na druge. A tu sam cili život, na ovom kantuniću. Ovako vam ja sidnem na ovaj moj mekani kušinić, stavim ga na ovaj kameni prozorski zidić, i gledam. Noge vam uvik držim na ovoj dasci dole, ma biži, kamen bi te ubija, to je led ledeni.
Ajme koliko je opet svita palo priko ovog kamenja. Najgore je kad padne kiša, a kamen klizak ko staklo! Prije bi imali čovika koji bi proša, i s nekim ka čekićem malo ga natuka, nabora da ne kliže. Vidiš, ova moja sjedalica ovdje, nije to slučajno. Specijalna je, unutra je polica di držin novine
A tu je da sačuva i mene i vagu kad turisti krenu. Jure u grupama, ma ni ne vide me, pa da me ne obore, ja je stavim tu da nas čuva. I mene i vagu. I tako vam ja guštan – kaže naša Mare.
Gušta. I mi s njom u sjećanju na grad koji polako nestaje.
'Od moje vage punije Splićanke biže ka od crnog đavla!': svi u gradu znaju za Maru i njen jedinstven biznis, ona zna kako su svi, pa i poznati, živjeli i umirali
Dan i pol tete Marije Pralije i njezine znamenite vage, one koja Splićanima i gostima mjeri težinu i visinu, nije bilo na starom mjestu, u splitskoj kaleti Ispod ure, na deset metara od Pjace.
Dovoljno da se susjedi uznemire, da se počnu raspitivati – ma di je nestala, što joj se dogodilo, kad će se vratiti, da nije zafibrala.
Toj brizi ne treba se čuditi – 78-godišnja živahna starica, vedra, duhovita i otvorena, dobri je duh grada Splita.
Ona je živuća legenda, poglavlje iz zbirke znamenitih faca grada pod Marjanom, iz vremena u kojem su glavni šoping-centri bili dućani Mitrović, Bonačić, Mikačić.
Oni nisu opstali, ali vaga jest, i to već 56 godina, “li-la” na istom mjestu, u jednoj od najprometnijih gradskih kaleta.
Prvo ju je tu 30 godina držala Marina mama, a onda je ko...
