Novosti Hrvatska

NASILJE NA MREŽI

Trolovi napadaju! Provjerili smo do kad će kompjutorski pljuvači moći nekažnjeno orgijati

NASILJE NA MREŽI

Treba te brutalno silovati i zaklati; treba ti prerezati grlo, izrezati te na komadiće i baciti te divljim svinjama; je..no ću te uništiti!...

Ovo je samo mali dio stravičnih prijetnji i uvreda koje je na svoj račun putem Facebooka dobio mladi britanski tenisač Kyle Edmund nakon što je nedavno na početku Indian Wellsa meč izgubio od Novaka Đokovića. Svi ti likovi, spremni zakrvaviti tastaturu, kladili su se na Edmunda i izgubili novac.

U njihovu - vrlo uvjetno i s navodnicima rečeno - obranu može se reći da nešto, eto, jesu izgubili. Što, međutim, kad se takvi komentari po forumima, društvenim mrežama, pod blogovima i člancima ili e-mailom upućuju “iz čista mira”, kad neke osobe iz anonimnosti, zaštićene nickom ili lažnim imenom, brutalno vrijeđaju radi vrijeđanja, provociraju iz nekog perverznog užitka, a za teme o kojima se raspravlja i iznosi mišljenje, kakve god bile, uvijek nađu načina skrenuti ih na “ustaše i partizane”, isprovocirati sudionike i uvaliti ih u mrziteljski ponor.

Takvi postupci u internetskom se žargonu nazivaju “trolanjem”, a osobe koje se time bave naziva se “trolovima” i smatra upravo tako gadnima kao što su gadni i zli istoimeni patuljci iz skandinavske mitologije. Ipak, trolovi su u ovu priču kao svojevrsna definicija virtualnog zla ušli i uvriježili se ni krivi ni dužni, zbog sličnosti s engleskim glagolom “to troll”, čije se značenje - povlačiti, upecati, “zavaljati” - primijenilo i na problematično internetsko ponašanje.

Recentno je u Hrvatskoj pažnju na trolanje - i kod onih koji nisu na “ti” sa zbivanjima u virtualnom svijetu - dodatno skrenula švedska dokumentarna serija “Lovci na trolove” koju odnedavno prikazuje Hrvatska televizija. Novinar Robert Aschberg u prvoj je epizodi jednostavno objasnio da ne voli nasilje ni u kakvom obliku, pa ni virtualnom, te krenuo pronalaziti osobe koje, zaštićene anonimnošću, vrijeđaju i prijete.

Prikazani su slučajevi djevojke čija je intima brutalno razvlačena po internetu, što ju je dovelo do ruba samoubojstva, zatim novinarke starije dobi koju su trolovi vrijeđali govoreći joj da je ružna, stara, glupa, djevojke židovskog porijekla kojoj je "mjesto u Auschwitzu" itd. Aschberg pronalazi te mračne likove - za kakve straživanja, usput rečeno, pokazuju da se vrlo često radi o psihopatima - te ih u izravnom kontaktu pita zašto to rade. I uvijek je u pitanju “greška”, nisu oni nego netko drugi, majke im, oni to ne bi nikad.

No serija, osim što detektira problem, ne otkriva identitet trolova, lica im ostavlja zamagljenima, a ne objašnjava se ni kako TV ekipa otkriva i pronalazi trolove, te kakva je uopće zakonska regulativa vezana uz trolanje.

A upravo je pitanje pronalaženja trolova i sankcioniranja krivičnih djela - jer vrijeđanje i prijetnje jesu krivična djela - zrelo da ga se zakonski uokviri i tako barem pokuša stati na kraj prelaženju granice koja dijeli slobodu izražavanja i trolanja - što, unutar virtualnog svijeta, ima neka drukčija, fluidnija pravila koja bi trebalo definirati. I unutar trolanja postoje gradacije, pa je jedno ako je netko dosadan, neugodan, zameće svađu i skreće na zapaljive teme, a sasvim drugo ako vrijeđa, prijeti, progoni, objavljuje privatne fotografije, fotomontaže, intimnosti, tajne. Nisu rijetkost vijesti o mladim ljudima koje je virtualno nasilje gurnulo preko ruba i navelo na samoubojstvo.

Kreiranjem strože zakonske regulative koja bi još efikasnije nego dosad “pokrila” i problem trolanja upravo se bavi Velika Britanija, a i Njemačka aktualno najavljuje zakon prema kojemu bi društvene mreže kakve su Facebook ili Twiter, ne uspiju li spriječiti i ukloniti govor mržnje, ksenofobne i rasističke komentare, mogle plaćati kazne visoke do čak 50 milijuna eura.

Problema trolanja nije lišena ni Hrvatska - tko god se koristi internetom, makar samo toliko da čita “novine” i komentare pod člancima, svjedoči trolanju. Nije samo riječ o tome da se - pod tekstom bilo koje tematike - ubacuju pozivi na sigurno klađenje ili posjećivanje web-adresa na kojima se “brutalno sprda” s aktualnim političarima; nije samo stvar ni u tome što, osobito pred izbore, stranačka omladina zbija virtualne redove kako bi veličala svoje i napadala druge - radi se o tome da se trolanjem suviše često prelaze sve granice “izražavanja mišljenja” i ulazi na opasan teren pljuvanja, koje sa sobom nosi i elemente nekog od kaznenih djela.

S takvim se nedjelima često susreću komentatori čije mišljenje trolovi ne mogu prihvatiti ni s njime se nositi. Stoga je poznati hrvatski novinar i komentator Ante Tomić zatražio - a nije jedini! - da se pod njegovim tekstovima komentari ukinu.

- Većina tih komentatora zapravo su imbecili. Kad bi pokrenuli neku plodnu raspravu, to bi bilo u redu, ali među tim anonimnim komentatorima hrpe su intelektualnog otpada. Oni samo odvlače pažnju od teksta. Maknite to, rekao sam onda - takvo nešto ne pomaže ni mom tekstu ni novinama.

Pljuvački komentari pod onim što piše nisu ga čak ni vrijeđali, kaže Tomić - “jednostavno nisu imali smisla”. Zbog njih - a bilo ih je ružnih, zlonamjernih, prijetećih - nikad nije reagirao tužbom.

- Nikad nikoga nisam tužio, pa ni takve likove, nikad nisam istraživao tko se krije iza kojega nicka, ne bih čak volio znati ni o kome se i kakvoj osobi radi. Što bih ja s tim?

Ne osjeća se, kaže, ugroženo, njemu je “pravo što god da te jadne osobe napišu”.

No, ako se napadana osoba osjeća ugroženom i želi reagirati - i virtualno zadane rane bole, virtualno upućene prijetnje ozbiljno zastrašuju - što može učiniti, kome se može obratiti i po kojoj osnovi može tužiti onoga tko ga vrijeđa, zlostavlja ili prijeti, s obzirom da trolovi “nastupaju” pod lažnim imenima ili tek nadimcima koji im čuvaju anonimnost?

Na pitanje kakve radnje poduzima policija prijavi li korisnik interneta vrijeđanje koje nadilazi slobodu izražavanja mišljenja i postaje osobno usmjereno maltretiranje s ciljem da se osobu omalovaži i ponizi, te koliko je slučajeva trolanja dosad prijavljeno, iz policijske Službe za odnose s javnošću kratko nam je objašnjeno da je trolanje povezano s više kaznenih djela te da postupanje policije ovisi o vrsti djela, odnosno o tome koje je kazneno djelo počinjeno, a takvih je cijeli niz, stoga ne mogu dati jedinstven odgovor koji bi se odnosio samo na trolanje.

Što se tiče zakonske zaštite trolane osobe, prvo treba razlučiti o kakvoj se vrsti trolanja radi, kaže za Slobodnu Dalmaciju i splitska odvjetnica Sanja Jerković.

- Gledajući kroz prizmu hrvatskog kaznenog zakonodavstva, različiti oblici trolanja mogu imati obilježja različitih kaznenih djela, od kojih se neka progone po službenoj dužnosti, a neka po privatnoj tužbi.
Najteži oblik trolanja bio bi onaj kojim se ostvaruju obilježja kaznenog djela javnog poticanja na nasilje i mržnju, opisano i kažnjivo po članku 325 Kaznenog zakona.

- Takvo se kazneno djelo progoni po službenoj dužnosti, a radi se o javnom poticanju ili činjenju dostupnim javnosti materijala kojim se poziva na nasilje i mržnju usmjerenu prema skupini ljudi ili pripadniku skupine zbog njihove rasne, vjerske, nacionalne ili etničke pripadnosti, podrijetla, boje kože, spola, spolnog opredjeljenja… Posebno se kod istog tog kaznenog djela kažnjava javno odobravanje, poricanje ili znatno umanjivanje genocida, zločina, agresije, zločina protiv čovječnosti ili zločina utemeljenog na diskriminaciji.

Osim tog oblika, trolanje, upozorava odvjetnica Jerković, može imati obilježja nekih kaznenih djela protiv osobnih sloboda i kaznenih djela protiv privatnosti, no najčešće se radi o tome da se trolanjem ostvaruju zakonska djela protiv časti i ugleda, odnosno uvrede, teško sramoćenje i klevete.

Dovoljno je zaviriti na portale i društvene mreže i utvrditi da virtualni svijet vrvi takvim kaznenim djelima; ako se, pak, troleri uhvate pojedinca, može se dogoditi da vrijeđana i klevetana osoba - kao što se dogodilo djevojci u slučaju prikazanom u švedskoj seriji - trpi ozbiljne psihičke traume. No, počinitelji su anonimni i kako onda do njih doći?
Iako međunarodni propisi koji su dio unutarnjeg pravnog poretka RH, kao i sam hrvatski Ustav, jamče poštovanje i pravnu zaštitu osobnog i obiteljskog života pojedinca i njegova dostojanstva, u Hrvatskoj, upozorava odvjetnica Jerković, ima malo djelotvornih mehanizama kojima se ta prava pojedinca doista i mogu zaštititi, a počinitelji sankcionirati.

- Radi se, naime, o kaznenim djelima koja se progone po privatnoj tužbi, pa je u praksi kod ovoga pojavnog oblika trolanja najteže i, rekla bih, gotovo neostvarivo postići djelotvornu pravnu zaštitu oštećenika, kao i sankcioniranje počinitelja.

Internet provideri i administratori, objašnjava, obvezani su držati u tajnosti privatne podatke posjetitelja stranica i IP adrese, pa oštećenik, na žalost, nema djelotvornog mehanizma kojim bi uopće došao do podataka o počinitelju djela.
- Kod ove vrste kaznenih djela ograničene su i dužnosti i ovlasti policije koja je od davatelja komunikacijskih usluga ovlaštena zatražiti provjeru istovjetnosti, trajanja i učestalosti komunikacije s određenim e-adresama samo radi sprječavanja i otkrivanja kaznenih djela koja se progone po službenoj dužnosti.

Ni odvjetnik kao zastupnik stranke ne može ishoditi otkrivanje IP adrese računala s kojega se trola jer se, ponavljam, radi o tajnim podacima koje su internet provideri i administratori dužni dostavljati samo sudu i tijelima s javnim ovlastima.

Da bi se ostvarila djelotvorna pravna zaštita žrtava trolanja u njegovu najčešćem pojavnom obliku, u hrvatsko zakonodavstvo tek se trebaju implementirati pravni mehanizmi na temelju kojih će takva zaštita biti doista ostvariva, a počinitelji sankcionirani, smatra Sanja Jerković, zaključujući kako žrtve trolanje svakako trebaju prijaviti policiji, državnom odvjetništvu ili potražiti stručnu pomoć odvjetnika kako bi se utvrdilo jesu li trolanjem ostvarena obilježja nekog od kaznenih djela.

No, u funkcioniranju pravnih mehanizama istovremeno su sadržani i rješenje i problem: naše zakonodavstvo ne ide ukorak s vremenom i tehnologijom, a isti taj problem imaju i druge zemlje, čak i one koje su, kao što je slučaj s Velikom Britanijom, dosad kontra trolanja napravile puno, puno više: zakonodavne promjene, naime, nemaju nikakve šanse brzinom se mjeriti s brzinom promjena koje se odnose na internet.


Psihopatija i sadizam

Znanstvenici s kanadskog Sveučilišta Manitoba bavili su se istraživanjem koje je trebalo pokazati karakteriziraju li trolove (trolere) osobine sadržane u pojmu “mračna tetrada”: makijavelizam (spremnost izmanipulirati i zavarati druge, voditi se stavom da ostvarenje cilja opravdava sva sredstva), psihopatija (nedostatak kajanja i empatije), narcizam (egoizam i opsjednutost sobom) te sadizam (uživanje u tuđoj patnji). Studija, objavljena 2014. godine, pokazala je značajnu korelaciju između tih osobina i ponašanja trolera.


Ignorirati ili ukinuti

Ovisno o vrsti trola, cilj im je poniziti, uvrijediti, zbuniti, posvađati, naljutiti, diskreditirati itd.
Ne obaziru se ni na kakva pravila internetskog ponašanja, na logiku, kritiku, molbe da prestanu - dapače, hrani ih kad vide da su uspjeli u svom naumu i izazvali željenu reakciju. Stoga analitičari trolovskog ponašanja savjetuju da im se radi ono što ne podnose: da ih se ignorira ili, ako je to tehnički izvodivo, “ukine”.


Velika Britanija: Tri presude dnevno

U Velikoj Britaniji donesen je 2003. Zakon o komunikacijama koji u jednom svom dijelu regulira i zlonamjernu komunikaciju kakva je elektronička komunikacija grubo uvredljivog, nedoličnog, opscenog ili prijetećeg karaktera. Prije pet godina izdane su privremene smjernice koje su imale uravnotežiti pitanje slobode govora i kažnjive komunikacije, pa je odlučeno da će se procesuirati samo ozbiljne prijetnje nasiljem, uznemiravanje ili uhođenje kakvo je agresivno internetsko trolanje koje posebno cilja na pojedinca.
Godinu dana nakon donošenja, 2004., po ovome zakonu krivima su proglašene 143 osobe. U idućih deset godina taj je broj narastao deset puta, na prosječno tri presude dnevno. Zapravo njih pet, kad se pribroje osuđeni za kaznena djela prema Zakonu o zlonamjernoj komunikaciji, prvobitno (1988. godine) donesenom radi sankcioniranja pošiljatelja “papirnate” pošte, odnosno članaka uvredljivog ili prijetećeg sadržaja, što se s vremenom proširilo i na elektroničku poštu. Britanija recentno radi na osnaživanju propisa kojima se reguliraju kaznena djela ove vrste, no doseg zakona je djelo počinjeno u Velikoj Britaniji - svi oni koji prijetnje upućuju odnekud izvan Britanije, ne moraju se bojati kazne.

 

Naslovnica Hrvatska