Novosti Hrvatska

znanost i umjetnost

Ugledna psihologinja i žena godine o 'najtežem poslu na svijetu': Ima roditelja koji kažu da ne mogu ništa svom 3-godišnjaku, a neki još priznaju da istuku djecu...

znanost i umjetnost

Batina nije iz raja izašla. Nema situacije koja opravdava i najmanje fizičko nasilje nad djecom. Djeci su roditelji prvi modeli za identifikaciju, od svoje roditeljske uloge ne mogu i ne smiju bježati.

To su samo neki od postulata kojih se u svome tridesetogodišnjem radu s djecom drži prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander, klinička psihologinja, psihoterapeutkinja, ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba, osnivačica Hrabrog telefona, savjetodavne linije za djecu, sveučilišna profesorica, Dubrovkinja sa zagrebačkom adresom - da izdvojimo tek neke pojedinosti iz njezina bogatog profesionalnog i osobnog životopisa.

Javnosti je ovaj tjedan predstavljena značajna publikacija, praktični priručnik o suvremenom odgoju za roditelje i odgojitelje "Znanost i umjetnost odgoja“. Priručnik je plod dugogodišnjeg rada prof.dr. Buljan Flander i 31 njezinog suradnika iz Poliklinike i Hrabrog telefona, a na 720 stranica ilustriranih dječjim crtežima, pismima i porukama djece odraslima roditelji, učitelji, odgojitelji i svi koji rade s djecom mogu naići na niz stručnih savjeta i ekspertiza koje im mogu pomoći na sve težem i izazovima bremenitom putu odgoja djece.

O tome i drugim aktualnim temama razgovaramo s prof. dr. sc. Gordanom Buljan Flander.

Može li se o roditeljstvu naučiti iz knjiga, priručnika? Svjedoci smo da su danas roditelji zbunjeni, pa i uplašeni, izazovima roditeljstva, neki i kontradiktornim informacijama koje dobivaju iz različitih izvora. Ali, ima i onih koji kažu: "Ma iz čega su to učile naše mame i bake, a toliku su djecu podigle!"...

- Nama psiholozima poznate su mnoge činjenice iz razvojne i dječje psihologije, znamo koje su dječje razvojne i emocionalne potrebe. To ne mora znati roditelj koji nije te struke. On ima ljubav koju će dati djetetu, ali ne mora znati što znanost i klinička praksa kažu o tim temama. Zato je dobro da mi koji svakodnevno radimo s djecom i obiteljima svoja znanja iz znanosti, ali i iz prakse, podijelimo s roditeljima.

Knjiga obiluje i porukama djece odraslima, pomoću kojih možemo izravno čuti što djeca trebaju, što misle i žele da mi odrasli znamo. Nekad sami od sebe očekujemo da budemo savršeni roditelji i odgojitelji, što nije moguće ostvariti, ali nije dobro ni za djecu da imaju prividno savršene skrbnike koji svojim ponašanjem poručuju da nije u redu pogriješiti. Ne postoji savršen roditelj, nego dovoljno dobar roditelj.

Jedna od 45 tema kojima se bavite u knjizi vezana je za roditeljstvo nekad i sad. Je li doista danas puno teže biti roditelj nego prije?

- Postoje razlike, naravno. Roditeljstvo se nekad zasnivalo na apsolutnoj poslušnosti djece. Danas se zasniva na odnosu gdje jedna i druga strana primaju i daju i mijenjaju se kroz taj odnos te je dignitet roditelja i djeteta sačuvan. No, mora se znati da je roditelj taj koji je odgovoran, to je roditelj koji čuje i vidi dijete, uvažava djetetovo mišljenje ukoliko je ono u djetetovu najboljem interesu.

Na primjer, sigurno nećete uvažiti djetetovo mišljenje: "Ja želim cijelu noć igrati igrice“ ili "Ja želim živjeti kod tate ili mame zato što mi on/ona da da ostanem dugo budna“. To je djetetova želja, koju možemo čuti, ne nužno uvažiti, ali djetetove potrebe, djetetov najbolji interes da.

Kada je moja generacija odgajala djecu govorili su nam: "Nemoj uzeti bebu na ruke da je ne razmaziš“. Suvremeno, odgovorno roditeljstvo zna da dijete ima potrebu za fizičkim kontaktom i te potrebe roditelji trebaju ispuniti.

Ono što je također važno i o čemu sam osobno pisala jest privrženost između djeteta i roditelja. Sve što damo djeci u prve tri-četiri godine njegova života kasnije će mu se znatno vratiti u pozitivnom ili negativnom obliku. Ako smo djetetu u tom najranijem razdoblju emocionalno, psihološki dostupni, ako ga uzmemo na ruke kad pruži ručice, ako se zrcali u našem licu, onda ono dobiva sliku o sebi: "Ja sam vrijedan/a roditeljske pažnje, a svijet će biti tu za mene kad ga budem trebao/la".

Ako ne zadovoljavamo njihove potrebe za ljubavlju, pažnjom i prihvaćanjem, dijete će stvoriti sliku o sebi: "Ja nisam vrijedan/a ljubavi i pažnje i svijet neće biti tu kad ga budem trebao/la“, imat će nisko samopoštovanje i lošu sliku o sebi i s tom slikom o sebi i svijetu kreće dalje u život.

Koji su danas najveći izazovi roditeljstva? Što kada roditelji ne mogu ići ukorak sa zahtjevima odgoja djeteta?

- Radim više od 30 godina s djecom i obiteljima i gledam kako su zahtjevi na roditelje sve veći i veći. Danas stvarno nije lako biti ni dijete ni roditelj jer su izazovi sve veći, roditelji se pitaju što smiju, a što ne, gdje griješe, kako se postaviti u kojoj situaciji. Ovaj je priručnik važan jer ne osuđuje roditelje, nego kaže nemojte odustati od svoje roditeljske odgovornosti čak i kada radite dva ili tri posla, kada ste umorni i kada vam se čini da ste sasvim bespomoćni.

Nama, na primjer, zna doći roditelj trogodišnjeg djeteta koji kaže "Ja mu ne mogu ništa!“. Roditelj mora preuzeti odgovornost, ne smije odustati od svoje roditeljske uloge i vodstva djeteta kroz odgoj. Ako ne zna kako, onda se ne treba sramiti, nego potražiti pomoć stručnjaka.

Znači, ne postoji situacija u kojoj je opravdano, kako roditelji kažu, "dati djetetu po guzi, jer drukčije neće naučiti“?

- Kada pitam roditelje discipliniraju li svoje dijete, jedan dio kaže: "Da, istučem ga“, a drugi: "Ne discipliniram ga jer vi psiholozi pričate da ga ne smijem tući pa ga sad ne smijem ni odgajati“. Discipliniranje nije fizičko kažnjavanje djece, nego vodstvo kroz odgoj. To najprije znači da dijete vodim svojim primjerom, da ga ne smijem "učiti“ kako se ne smije tući tako što ga istučem zbog toga što je ono istuklo mlađeg brata.

Djeca uče modeliranjem, imitiranjem našeg ponašanja. Potrebna je i dosljednost, postavljanje pravila kojih se onda treba i držati, a oba roditelja bi trebala biti usklađena u tome. Naposljetku, možemo uvesti posljedice za nepoželjno ponašanje, poput ukidanja privilegija – neće moći gledati film za laku noć, otići na igralište, ispred zgrade s prijateljima...

Ali ono što jako volim istaknuti roditeljima je nagrada koja može biti vrlo moćno sredstvo usmjeravanja dječjeg ponašanja. Nagradite dijete za poželjno ponašanje. Ono će puno više učiniti da udovolji roditeljima i zato dobije zagrljaj, nagradu, pohvalu, nego što nešto neće učiniti zbog straha od kazne.

Priručnik obrađuje teme roditeljstva od odluke da netko postane roditelj pa do kraja adolescencije. Je li i koliko moguće postaviti granice adolescentima?

- Uvijek se mora znati tko je roditelj. Priča poput one "ja sam svome djetetu najbolji prijatelj“ nije odgojno dobra. To je zavaravanje sebe i djeteta. Djeca trebaju imati prijatelje svoje dobi, a mi trebamo preuzeti roditeljsku odgovornost. Ako se pravim da sam djetetu prijateljica pa me još zove i imenom, onda to dijete može s 12, 13 godina ako mu kažem da dođe kući u 23 sata, meni kao svojoj "prijateljici" reći "Zašto bi' ja tebe poslušao/la pa došao/la u 23 sata?“.

Ali ako sam roditelj koji postavlja granice, onda će znati da mora doći kući do jedanaest navečer jer tako kaže zakon, a ja sam roditelj koji poštuje zakon. U suprotnom će snositi posljedice nepoštivanja obiteljskih pravila.

Poliklinika u Zagrebu djeluje 16 godina, kroz nju je prošlo 18 tisuća djece. Jesu li se u tom razdoblju do danas promijenili obrasci nasilnog ponašanja, odnosno primjećujete li da je, uzmimo samo jedan primjer, vršnjačko nasilje među djecom danas grublje nego prije?

- Iskustvo iz moje kliničke prakse mi govori da vršnjačko nasilje danas jest okrutnije, prije svega jer izgleda da su djeca postala tolerantnija na nasilje. Okružena su njime na internetu, putem medija, a velik rizik u tom smislu predstavljaju društvene mreže gdje dijete nema fizički kontakt i ne vidi izraz lica osobe koju vrijeđa i prema kojoj je nasilno.

Nije svjesno i ne vidi koliko to žrtvu boli. Dijete koje ima razvijenu empatiju, ako se i potuče u školi sa svojim vršnjakom, prestat će ako vidi izraz boli na licu drugog djeteta, dok putem interneta to nije moguće i ta se spirala cyberbullyinga nastavlja.

Mnogo se zadnjih godina govori o tome da su naše škole izgubile odgojnu dimenziju. Svjedoci smo i okrutnih obračuna školaraca, napada učenika na nastavnike, o čemu svjedoči i nedavni čakovečki slučaj. Naravno da škole u potpunosti ne mogu zamijeniti roditelje, ali može li se ipak reći da je ta odgojna komponenta atrofirala?

- Iako bi škola trebala biti odgojno-obrazovna institucija, na žalost, čini mi se da se u nekim školama sve više zanemaruje ovaj odgojni aspekt, a da je naglasak skoro u potpunosti na akademskoj izvrsnosti. Poznat mi je velik broj slučajeva u kojima su neki zaposlenici, škola i ravnatelji pokazali ravnodušnost prema nasilju koje se događa među školskim zidovima i izvan njih.

To ću vam ilustrirati jednim podatkom: Držala sam tribinu djeci o prevenciji vršnjačkog nasilja u jednom našem velikom gradu od pedesetak tisuća stanovnika. Prije mene ravnateljica centra za socijalnu skrb iznijela je podatak kako u tome gradu od pedeset tisuća stanovnika imaju, slovima i brojkama, pet prijava za vršnjačko nasilje. Pet.

Naše istraživanje prije desetak godina, a danas je situacija zbog društvenih mreža još i gora, pokazuje da je svako treće dijete doživjelo neki od oblika nasilja u školama, odnosno njih 27 posto. Dodajte na to sve elektroničko nasilje – onda se postavlja pitanje kako u gradu od pedeset tisuća stanovnika možemo imati samo pet prijava vršnjačkog nasilja?!

Što to govori o školama? Neke škole nasilje prikrivaju, u nekima se nasilje uopće ne prepoznaje, a neke nemaju povjerenja u sustav, čak bih rekla hrabrosti i odgovornosti da djeluju i obavijeste centre za socijalnu skrb koji jedini mogu ući u obitelj te pomoći, kako žrtvi, tako i počinitelju.

Mnoge škole imaju ploču s natpisom: "Ovo je mjesto nulte tolerancije na nasilje“, a ispod te ploče nasilje se događa svaki dan, dok odrasli svjesno ili nesvjesno zatvore oči. Na žalost, neki nastavnici pokažu inicijativu za aktivnim djelovanjem, no kažu mi da ne dobiju podršku od strane stručne službe ili ravnatelja.

U medijima smo izvještavali i o primjerima kada mladi počinitelj nasilja maltretira svoje vršnjake, ali i nastavnike, a čak i kada škola alarmira socijalne službe, teško se nađe rješenje. Eventualno prelazak u drugu školu, ali i tada se slična situacija ponavlja.

- Da, ali kada reagiramo? Kada je dijete u osmom ili nekom višem razredu. Pitam gdje je bilo cijelo društvo kada je dijete išlo u prvi ili drugi razred osnovne škole, kada su se odrasli, primjerice, samo smijali jer zadirkuje druge, piše im neprimjerene poruke i slično?

Ništa od toga ne treba zanemariti. Kada učenik napadne nastavnika, isto se trebamo zapitati gdje smo bili prije. Nasilno ponašanje nije se razvilo preko noći, bez ikakvih ranijih znakova koje smo trebali uočiti i na njih reagirati. Djeca se ne rađaju nasilna, nego razvijaju nasilno ponašanje zbog raznih utjecaja u obitelji i okolini.

Reagirati moramo već u vrtiću ako primijetimo neprimjerene oblike ponašanja djeteta, treba obavijestiti nadležni centar za socijalnu skrb jer mi ne možemo ući u obitelj. Moramo naći načina da pomognemo i žrtvama, ali i malom počinitelju. Mali počinitelji su često nesretna, zanemarena ili zlostavljana djeca koja ne znaju dobiti pažnju na drugi način, djeca koja su navikla na agresivne interakcije u svojoj obitelji i slično.

Treba nam biti cilj pomoći tome djetetu da od maloljetnog počinitelja ne postane punoljetni počinitelj nasilja jer to će nas u krajnjem slučaju puno više koštati. Zato uvijek apeliram, nemojmo štedjeti na djeci, vratimo psihološke preventivne preglede djece s četiri, pet godina. Vratimo savjetovališta i rano prepoznavanje rizičnog ponašanja djece i obitelji, kako bismo što ranije krenuli s prevencijom.

Škole upozoravaju kako nisu stručno ekipirane, kako nedostaje psihologa, pedagoga, defektologa jer je godinama na snazi zabrana njihova zapošljavanja?

- Možemo se složiti da nastavnicima, koji su prvi na liniji fronte, treba podrška. Slažem se s vama, nemamo dovoljno psihologa u školama. Stanje je takvo kakvo jest jer štedimo na djeci, to odgovorno tvrdim. Došla sam upravo s jedne rasprave iz Sabora vezano za temu seksualnog zlostavljanja djece.

Dobro je da se o toj temi priča u stručnim i javnim krugovima, no ponekad mi se čini da se nismo puno pomaknuli naprijed u odnosu na stanje otprije dvadesetak godina. Priznajemo i prepoznajemo da zlostavljanje postoji, no kao da se u konkretnim terminima ne radi koliko bi se moglo. Struka je davno rekla što bi trebalo napraviti, na potezu je politika i oni koji donose odluke.

Ministrica obrazovanja i znanosti upravo je oformila tim za donošenje akcijskog plana prevencije i borbe protiv nasilja u školama.

- Akcijskih planova, smjernica, platformi već dugo nam ne nedostaje. Naši zakoni također su dosta dobro napisani, potpisnici smo brojnih međunarodnih povelja i konvencija koje štite prava djece. Sada je trenutak da sve to stavimo u praksu, da počnemo provoditi one planove i smjernice koje smo si davno zadali.

Da se samo pridržavamo Konvencije o pravima djeteta, a koja kaže da se u svim odlukama trebamo voditi najboljim interesom djeteta, da dijete ima pravo na zaštitu od zlostavljanja, nasilja, pravo na obitelj… u velikoj većini situacija znali bismo što učiniti.

Zalažem se za preusmjeravanje energije upravo na taj praktični dio. I sama sam praktičar, kliničar, radila sam s više od 1600 seksualno zlostavljane djece te se iz pozicije iskustva i struke zauzimam za to da se svakom djetetu pristupa individualno, da se gleda konkretno dijete i načini kako mu pomoći te prevenirati moguće probleme.

Međutim, djeca žive u realnom svijetu, izloženi su društvenim obrascima ponašanja koji obiluju osobito verbalnom agresijom i nasiljem, a što se preselilo sve do politike i parlamenta. Kako roditelji u takvom okružju uopće mogu usaditi prave vrijednosti svojoj djeci?

- Opet ću ponoviti da je danas teško biti roditelj. Nekada su na odgoj najvažniji utjecaj imali obitelj, škola i crkva, a savjeti su išli u istom smjeru. Danas su roditelji i djeca preplavljeni različitim savjetima stručnjaka, kvazistručnjaka, interneta. Mnogi su roditelji izgubljeni u tom moru informacija. S druge strane, što god da otvore - od interneta, društvenih mreža, portala, novina do igrica – djeca ne mogu izbjeći nasilje.

Tu je zadatak roditelja da stanu poput brane između svih negativnih utjecaja sa strane i obiteljskih vrijednosti. Ali, ako imate javne osobe s kojima očekujemo da se djeca identificiraju, a koji se i sami agresivno ponašaju, teško je djeci reći "nemojte biti agresivni, nemojte nikoga vrijeđati i omalovažavati jer nećete uspjeti u životu“, kada oni vide nešto posve drugo. Roditelji su bez obzira na sve djeci najvažniji uzori i modeli, oni koji svojim primjerom ponašanja mogu najbolje oblikovati vrijednosti i ponašanje djeteta.

Time ne prestaje odgovornost svih nas drugih odraslih, medija i institucija, da pomognemo roditeljima u odgoju sretnih, zdravih i kompetentnih članova društva.

Gdje 'guramo' klince?

- Poliklinika je radila i prvo nacionalno istraživanje o izloženosti ekranima djece predškolske dobi, koje je dalo zapanjujuće rezultate poput onih da više od polovice dvogodišnjaka dnevno radnim danom pred ekranima provede i do dva i pol sata, a djeca mlađa od četiri godine imaju vlastite mobitele. Stvaramo li već tada male "ovisnike“?

- Imati mobitel u predškolskoj dobi je želja, a ne potreba djeteta. Kada govorimo o starijoj djeci, naše drugo istraživanje o korištenju Facebooka pokazalo je da djeca od četvrtog razreda osnovne do četvrtog razreda srednje škole provode po tri i više sati samo na Facebooku, ali 95 posto te djece kaže da bi radije to vrijeme proveli u druženju s prijateljima ili na slobodnim aktivnostima.

Znači, mi odrasli djeci nismo organizirali slobodno vrijeme u skladu s njihovim potrebama nego smo ih "gurnuli" u virtualno igralište, a onda se pitamo zašto su toliko pred malim ekranima. Istraživanje je također pokazalo da je gotovo polovica te djece dobila najmanje jednu uvredljivu poruku putem interneta, odnosno bilo izloženo cyberbullyngu.

Roditelji su tu često nemoćni jer se osjećaju manje informatički pismenima od svoje djece. Roditeljima je teško pratiti razvoj novih tehnologija, ali moraju zadržati interes za online aktivnosti svoje djece.

Često mi kažu kako se ne žele petljati u online aktivnosti svoje djece jer se u to ne razumiju, ali na to im odgovorim kako se dijete možda bolje razumije u kompjutore, ali oni se kao roditelji bolje razumiju u život. Zato ih treba zanimati što djeca rade na malim ekranima (internetu, mobitelu, video igricama…), katkada ih mogu zamoliti da im pomognu primjerice u postavljanju fotografija, dakle, da zajedno koriste računalo.

Kontrola je potrebna i moguća do devete, desete godine djetetova života, a poslije više nema efekta. Ali ako ste do tada stekli djetetovo povjerenje i razvili dobar odnos, velike su šanse da će vam se ono povjeravati i kasnije ako doživi neku neugodnost na internetu.

Naše je istraživanje pokazalo da je od 1500 djece koja su u njemu sudjelovala njih 120 otišlo na susret s nepoznatom osobom i to samo, bez pratnje odrasle osobe. Zato je važno da roditelji i djeca razgovaraju i da se o najranije dobi djeteta postavljaju temelji povjerenja, koji će doći do izražaja i kada dijete bude starije.

Vidljivost dječje patnje

- Prošla je godina za vas bila izuzetno profesionalno uspješna. Proglašeni ste "Ženom godine" prema izboru časopisa Zaposlena, a Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku dodijelilo vam je Nagradu za životno djelo. Koliko su te nagrade važne?

- Moram priznati da me iznenadilo priznanje za "Ženu godine“ jer sam uvijek mislila kako to dobivaju menadžerice, poduzetnice, žene iz svijeta gospodarstva. Ova nagrada mi je važna jer je pokazala koliko se promijenila društvena klima i osjetljivost društva na djecu.

Kad sam prije dvadesetak godina govorila o zlostavljanju djece bila sam skoro pa neprijatelj, a u 2018. godini žena koja se time bavi dobiva nagradu za svoj rad. To znači da smo kao društvo došli do toga da smo spremni vidjeti dječju patnju, da ne okrećemo od nje glavu i da smo spremni na nju reagirati.

Nagrada za životno djelo Ministarstva i naše Vlade važna mi je jer pokazuje da moja država stoji iza onoga što radim. Naime, moj posao nije samo psihoterapija i pisanje nalaza u sigurnosti ordinacije i Poliklinike, naprotiv, često uključuje nezadovoljstvo i pritužbe roditelja koje prijavljujem za zlostavljanje i zanemarivanje djece.

Zaista u ovom poslu treba i psihološki, a često doslovno i fizički, izaći iz ordinacije i svakodnevno surađivati s drugim stručnjacima iz sustava jer jedino tako možemo zaštititi svako dijete. Zato je važno što sam ovom nagradom dobila potporu svoje države, a nadam se da će to i mladima koji se bave ovim poslom biti poticaj za njihov angažman u zaštiti djece.

Batina nije iz raja!

Koje su najvažnije poruke priručnika za koje biste voljeli da dopru do roditelja?

- Glavnu poruku nastojali smo prenijeti samim naslovom "Znanost i umjetnost odgoja“, što znači da je dobro da odgoj djece sadrži i znanstvene spoznaje o razvoju djece, ali i da bez ljubavi i kreativnosti ne možemo odgajati djecu, a to je umjetnost. Tu je važan spoj najboljeg dijela tradicionalnog odgoja i spoznaja iz suvremenog odgoja s obzirom da se i društvo mijenja.

Kako to konkretno izgleda u praksi?

- Ono što trebamo primijeniti iz tradicionalnog odgoja jest struktura, dakle, prostor u kojemu se dijete može kretati, pri čemu ne mislim na fizičku, nego psihičku, psihološku dimenziju. Nadalje, važno je odrediti granice djeci, kao i osvijestiti da su roditelji ti koji su odgovorni za odgoj djeteta, da ne smiju odustati od svoje roditeljske odgovornosti. Kada govorimo o postavljanju granica pitanje nije trebamo li ih postavljati, nego kako ćemo ih kao roditelji postaviti – u atmosferi straha, naređivanja ili atmosferi ljubavi, prihvaćanja i uvažavanja djeteta kao osobe.

Isto tako, nije pitanje treba li dijete snositi posljedice za neka neprimjerena ponašanja, kao što treba biti pohvaljeno za poželjno ponašanje. Naravno da treba snositi posljedice za neadekvatna ponašanja, ali to ne smiju biti batine, nasuprot tradicionalnom mišljenju da je "batina iz raja izašla“.

Stoga bih rekla da je vrijednost naše knjige u tome što ne govori samo što ne treba činiti, nego daje preporuke i savjete što činiti, što roditelji mogu, što trebaju i što će im pomoći u odgoju djece.

Naslovnica Hrvatska