Scena Kultura

'POPE, VRATI SE'

Toni Volarić, redatelj dokumentarca o Momčilu Popadiću: Zamislite Popin intervju s čuvarom pečata ili da svoj stol i pisaću mašinu iznese na Karepovac i od tamo šalje reportaže

'POPE, VRATI SE'
Tko je to, kakva je to funkcija, što je taj čovjek radio, koga je točno čuvao i od koga? Ili zamislite Popu kako radi reportažu s ponovnog postavljanja spomenika Josipu Jelačiću na glavnom gradskom trgu. Ne bi li prva rečenica glasila: 'Vratilo bana, ali obratno ga okrenulo'?

Toni Volarić je snimao serijal “Zauvijek skladatelj“ u koprodukciji Hrvatskog društva skladatelja i HRT-a. Tijekom rada na filmu o Rajku Dujmiću jedne večeri je sjeo na pršut i sir u Popadićevoj, točnije Tonkinoj dnevnoj sobi. Kad mu je Tonka pokazala njegove originalne zapise, kad je shvatio da uranja u povijest Splita, “Slobodne Dalmacije“ i dijela glazbene scene ove zemlje, da dotiče blago, prvi je instinkt bio da to podijeli s velikim auditorijem, da prenese to ljudima koji su Popadića čitali i pjevali, uz njegove tekstove odrastali. To su bili korijeni dokumentarca “Pope, vrati se“.

- Razum je došao tek kasnije, ali nisam htio dopustiti da novac koji netko negdje štampa, bude prepreka. Romantično i nepromišljeno? Možda. Ali, tako je u ljubavi, tako je s emocijama. Da nije, bile bi ratio. I život bi nam bio tužniji i besmisleniji. Drugi je razlog Popadićeva posvemašnja neformalnost i neukalupljenost. I to u vremenima u kojima nije baš uvijek bilo lako biti zapisivač stvarnosti, jer je, nažalost, baš kao i danas, nad vašim tekstovima bdio tamo neki stranački dušebrižnik, kako ne biste zastranili i odveli čitatelja dalje od ideoloških ideala onog vremena.

Ta Popina inteligencija da razgovorom s malim, tzv. običnim čovjekom, oslika sustav u kojem se živjelo bolje od bilo kakvog pamfleta ili govora, to me fasciniralo. Naravno, neku vrst spomenika zaslužuje i gospodin Joško Kulušić koji je Popi, Smoji, Žigi i ostalim legendama, davao prostor i na svoja leđa preuzimao “društveno-političku odgovornost“. Dati novinaru da otvori srce i prenese istinu bez straha od posljedica, to znači biti urednik – govori Volarić.

Koliko ste bili upoznati s Popadićevim opusom prije rada na dokumentarcu? Jeste li poznavali baš sve njegove pjesme, velike pop-hitove za koje mnogi ne znaju da ih upravo on napisao?
- Dugo za različite medije, u kojima sam radio kao novinar ili urednik, pratim glazbu. Naravno da nisam poznavao cijeli njegov opus, znao sam za veće hitove. I upravo tu leži velika nepravda, ali za ljude kao što je bio Pope – predivan prostor. Naime, mediji su “autistični“, funkcioniraju u kućicama, fahovima ili kako se već kaže. Na primjer, pišete o pjesmi “Oprosti mi, pape“ i nazovete ju Oliverovom pjesmom. Publika to tako pročita i doslovno shvati. Bez obzira na to što je Oliver veliki glas utkan u stotine tisuća mladosti na ovim prostorima, što je otpjevao himne naših ljubavi, tuga i nadanja, on nije autor pjesme o kojoj je riječ.

A novinar niti urednik to ne znaju i ne istražuju, čast iznimkama. Eventualno ćete čuti da je to Runjićev hit, ali Popu, dakle pisca tkiva te pjesme, teško da će netko spomenuti. Jer, tko će sad tu kopati i istraživati kad moramo brzo napisati neku vijest koju je upravo donio konkurentski portal. S druge strane, upravo je zbog te nepravde, Pope mogao biti neformalan i svoj, upravo je u tom prostoru uživao u kreativnosti i slobodi. Mnogi na glazbenoj sceni, posebno danas, sve rade kako bi ih ljudi prepoznali na tržnici i ponudili popust na mrkvu. Popadića za to nije bilo briga. I iz te je privilegije života u vlastitom svijetu, crpio inspiraciju.

Sugovornika je nekoliko u filmu i iznose svoje uspomene ili mišljenja o Popadiću. Koje vama sjećanje prvo navire na spomen Popadića?
- Priznat ću da sam prvi puta radio film o čovjeku kojeg nema, dakle kojeg ne mogu posjesti i zamoliti da ispriča svoj život. Isto tako, prvi sam puta radio priču o čovjeku o kojem u arhivi državne televizije nema niti jednog suvislog kadra koji bi se mogao iskoristiti. Ne usudim se kritizirati nikoga, ali kako je to moguće da nitko nikada nije posjeo tog genijalca i postavio mu pet pitanja, pa makar i njemu dosadnih?

Nije se gurao, nije zvao urednike i molio da ga pozovu da nešto kaže, nije ih zvao da im se pohvali da je baš on napisao taj i taj tekst, nije, vraćajući se s puta, nazivao fotografe da ga kao slučajno ulove negdje na aerodromu. Nije se gurao i nije se uklapao, bio je mnogima težak karakter. A s takvima nije lako. A mi, čast iznimkama, volimo lako. Prva asocijacija na Popadića je slika novinara i pjesnika koji je shvatio da kao dio ove ili one elite ne može i nikada neće biti dobar u svojoj kreaciji. On je savjest, a ne pripadnik, on je stav, a ne zvijezda. Čovik.

Je li vam Popadić bio draži kao novinar ili pjesnik? Koliko je to dvoje bilo neraskidivo povezano u njemu?
- Iz svega što sam o njemu uspio saznati ispada da je prije svega bio novinar, autor neponovljivih reportaža zbog kojih su ljudi u Splitu i mnogo šire, čekali večernja izdanja “Slobodne“. Pisanju tekstova koji će poslije biti uglazbljeni nije poklanjao toliku pozornost, što samo govori o ogromnom talentu koji je imao. Nisu ga zanimala svjetla pozornice niti blještavilo koje nerijetko i danas mnogim antitalentima željnim slave onemogućava realan pogled na ogledalo. Pa misle da vrijede, lijepo izgledaju, pišu pjesme ili pjevaju. U vašem je pitanju velika tajna.

Naime, vrlo rijetko se u jednoj osobi, pa bila ona i dva metra visoka, skrije tolika talentiranost za različite novinarske, književne i pjesničke forme. Napiše čovjek reportažu iz kamiona kojim putuje u Irak, onda isti rasčupani dvometraš napiše Dujmiću “Košulju plavu“, pa se onda u mislima prebaci u doba kad je imao pet ili šest godina i do detalja secira osjećaje tog dječaka u Blatu. Pročitajte te rečenice iz romana “Živit u strpjenstvu“, pa to je teško ponovljivo ocrtavanje misli i osjećaja koji prožimaju dječaka okruženog ljubavlju bake i djeda.

Svaka će vas rečenica podsjetiti na vaše bake i djedove, otpuhati prašinu koju je divlji kapitalizam nanio na djetinje osjećaje pripadnosti ljudima i podneblju. Čiste i ničim kontaminirane misli dječje duše koja vjeruje da je odlazak iz Blata u Korčulu velika avantura kojoj se itekako isplati posvetiti dan svog života. Od tog malog Pope i danas možemo učiti što je ljubav, gotovo da bismo svaku večer prije spavanja trebali nekoliko minuta posvetiti njegovoj slatkoj i iskrenoj dušici.

Naslov filma sadrži apel za povratkom prerano preminulog Pope (1947. – 1990.). Da je poživio duže, što mislite kako bi se Pope snašao kao novinar u devedesetima i novom mileniju?
- Uh, to sam pitanje postavio i nekim sugovornicima tijekom snimanja filma. Većina je rekla da bi Pope sve ovo oko nas, bez ikakvog umatanja, otjerao u jedno mjesto. Zamislite, recimo, Popin intervju s čuvarom pečata. Tko je to, kakva je to funkcija, što je taj čovjek radio, koga je točno čuvao i od koga? Ili zamislite Popu kako radi reportažu s ponovnog postavljanja spomenika Josipu Jelačiću na glavnom gradskom trgu. Ne bi li prva rečenica glasila: “Vratilo bana, ali obratno ga okrenulo“?

Ili da Pope istim onim kamionom krene provjeriti kakva je to boja u tunelima na Dalmatini da ju treba tri puta nanositi? Ili da krene istraživati može li itko na ovome svijetu dokazati da je neki stari mornar imao nešto što će u presudi biti nazvano sinkopom? Ili da svoj stol i pisaću mašinu iznese na Karepovac i mjesec dana od tamo šalje reportaže. Pope bi od današnjih vlasnika velike većine medija vrlo brzo dobio otkaz. Ili bi ga, baš kao danas mnoge kolege, mobingom natjerali da sam da otkaz kako mu ne bi morali isplatiti otpremninu. Jer, šta će on tu meni pisat i filozofirat...

A kako bi se kao baštinik stare škole uklopio u današnju eru (portalskog) novinarstva? I kako bi on kao strastveni kreativac doživljavao “copy/paste“ model te pisanje o nevažnim “celebovima“ umjesto važnijim običnim malim ljudima?
- Oprostite što ću malo preformulirati pitanje, točnije odgovor. Pa razumijemo li mi kako je moguće emisiju raditi tako da zamijenite žene, kao automobile ili veš mašine? Pa onda Pope uređuje emisiju u kojoj pratimo kako tuđa žena kuha Stipi, dok je Stipina žena na sto muka kako zadovoljiti Peru. Pa se oko takvih emisija na kolegijima osmišljavaju scenariji. Pope bi pobjegao u Prigradicu i ne bi se više nikada vraćao. Posebno zato jer bi vrlo brzo shvatio da se namjerno mozgove gledatelja, dakle poreznih obveznika i birača, bombardira takvim sadržajima kako ne bi shvatili da su velikima potrebni samo na dan izbora. I nikada više, do idućih.

Naš bi Pope, a kažu to i moji sugovornici u filmu, prezirao utrku za zaradom, iseljavanje na selo da bi se stan na 12. katu nebodera iznajmio nekim znojnim partijanerima, što god ta riječ označavala. U naslovu sam ga pozvao da se vrati, volio bih da popijemo kavu, ako me odmah, kao mnoge, ne bi svrstao u dosadne koji nisu vrijedni njegova vremena. Hoće li se ikada vratiti vrijeme kada će ljudi koji znaju pisati istinu i oslikavati stvaran život, a ima ih na svu sreću nekolicina i danas koje treba cijeniti i čuvati, postati pravilo, a ne iznimka?

Isto pitanje vezano njegovu karijeru stihopisca. Tko bi danas uglazbio njegove stihove? Za koga bi mogao pisati na hrvatskoj estradi i što bi o njoj mogao misliti?
- E, to mi je stvarno teško predvidjeti. Imao je krug skladatelja s kojima je prijateljevao i za koje je rado pisao prvenstveno zbog tih prijateljstava. Neki su, Bogu hvala i danas živi, mnogi više nisu tu. Ne smijemo niti sve današnje tekstopisce kritizirati, naravno da su stasali neki talenti, ali problem je u trendu. A trendovi u zemlji u kojoj su nasjlušanije pjesme koje na rubu pismenosti govore o znoju, čarapama i kurvi koja me ostavila, nisu baš obećavajući.

Opet kažem, čast iznimkama koje i dalje uporno brane kvalitetu, pjesništvo i glazbenu umjetnost, dok su oni tu, ima nade. Ali, trendovi idu na ruku onima drugima. Nemoj mi, brate mili, puno komplicirat, daj malo sedamosminskog ritma, opleti po znojnim leđima, popni se brate na stol da se naziru halteri, zavrti rundu da te svi vide, a na izlasku pazi da svi primijete u koji auto (Gibo kaže urnu na cesti) ulaziš. Sve jednostavno, brzo, mokro i bez puno razmišljanja. A sutra ujutro – nedjelja je, u crkvu Bogu se moliti.

Poznajete li nekoga danas tko zapisuje ideje gdje god stigne ili jednako strastveno, do zadnjeg daha, pristupa svemu što radi?
- Ne znam tko si to može priuštiti. Znate, vlasnici dobrog dijela medija (čast iznimkama) su ljudi koji nemaju pojma, niti viziju razvoja medija koji su dobili od stranke ili preuzeli na dug. Novinar i urednik mora slušati, biti jeftin i spreman na prekovremeni neplaćeni rad. Inače leti. Posebno ako još ima svoje mišljenje ili, Bože sačuvaj, dobar CV. Taj će inzistirati na nekim profesionalnim standardima, puno pitati na kolegijima sazvanim po uzoru na američke filmove.

Takvi nisu nikome od navedenih vlasnika potrebni. Zato većina novinara i urednika, do grla u kreditima za stanove u suterenu, mora trpiti baš sve, kako bi rate bile uplaćene na vrijeme. Zato većina šuti, po noći kod kuće plače, ujutro se uredi i opet krene na posao. Posebno ako imaju djecu. Ako nema urednika (čast iznimkama) koji si može priuštiti da brani struku, onda nema niti novinara, onda se prepisuju priopćenja, PR tekstovi, famozni “newsletteri“. Jer, naša će novinarka i odnedavno majka, ako pusti takav tekst za na primjer neki koncert, dobiti dvije ulaznice besplatno, pa će supruga jednako smlavljenog istom ili sličnom nepravdom, na dva sata razveseliti.

Je li Pope (re)valoriziran u Splitu i posebice Hrvatskoj koliko bi trebao biti?
- Nije. I to nisam rekao ja, nego moji sugovornici iz Splita. Kažu, pokušala je ova sredina Popu ignorirati, sve dok nije shvatila da zbog njegove snage to ne može. Dakle, jal nije nova pojava, ali nekada su, sudeći po Popadićevoj karijeri, ipak postojali ljudi koji su prepoznavali i otvarali kanale talentima, makar nekima. U Hrvatskoj mnogi ne znaju što je sve Popadić napisao, kakav je hedonist riječi bio, kako je mogao sročiti ljubav, složiti slova, dati im ritam i snagu za let.

Čuo sam po Splitu i okolici i priče o njegovu privatnom životu koji film samo lagano dotiče jer bismo se, mislim, svi zajedno trebali naučiti da su osobne stvari - stvarno osobne. S kim spavaš, u što vjeruješ i kojim se porocima eventualno odaješ, pa i za koga od fenomenalne ponude stranaka glasuješ, to bi trebalo biti tvoje. Ali, eto, o čemu će onda netalentirani pričati?

Premijera filma u splitskom kinu “Karaman“ protekla je u nostalgičnom ozračju, kanule su i suze. Očekujete li slične emotivne reakcije i u redovnoj kinodistribuciji diljem Dalmacije, počevši od splitske “Kinoteke“?
- Nadam se da će emocije strujati svim kinodvoranama u kojima će film biti prikazan, počevši od “Zlatnih vrata“, 19. i 23. svibnja. Volio bih da ljudi odu u kino kao nekada, poput nekog obreda, da zarone u neko drugo vrijeme, možda malo i zaplaču prisjećajući se mladosti. I, prije svega, da oni koji nisu prije saznaju tko je bio Momčilo Popadić.

Od HTV-a do BBC-ja

Proveli ste 12 godina radeći za HTV, te osam za BBC. Možete li usporediti radno iskustvo?
- Hm, HRT je nekako “moja kuća“, kao dijete sam, sedamdesetih, glumio u svih 24 epizode dječje serije “Zlatna nit“ i mnogim TV i radioemisijama, naučili su me govoriti i pisati na neki način. Kasnije sam 12 godina proveo radeći za mnoge HRT-ove redakcije, učio od dobrih i iskusnih, razgovarao s mnogim svjetskim glumcima i glazbenicima. Ali, BBC je osmogodišnje iskustvo koje se ne zaboravlja. Putovao sam svijetom, izvještavao s mnogih važnih događaja i imao privilegiju s još nekoliko kolega, živjeti i raditi kao potpuno neovisan novinar, pa kasnije i urednik. Istina, dvije strane, provjeravanje informacija i savjestan odnos prema svakoj riječi, to je sreća u ovom poslu.

A sad slijedi film o Đorđu Novkoviću
Planirate li još neki dokumentarac i koji?
- Dobio sam pozive za snimanje mnogih novih dokumentaraca, veselim se, ali je sve još u osjetljivoj fazi pregovora. Znate, velika je sreća kad možete živjeti od ljubavi, a čini mi se da sam na putu da to i uspijem. Mogu vam otkriti da sam, jutro nakon splitske pretpremijere “Pope, vrati se“, s Borisom Novkovićem dogovorio da idemo u snimanje dokumentarca o njegovu ocu Đorđu, najplodnijem hrvatskom skladatelju zabavne glazbe.

Naslovnica Kultura