Scena Kultura

Thomas Enger, 'novi Jo Nesbø' u Splitu

Ima puno spektakularnih načina za ubiti nekoga

Thomas Enger, 'novi Jo Nesbø' u Splitu
Thomas Enger
Thomas Enger

Nakon romana "Opečen" i "Proboden" u hrvatske knjižare stigao je i "Unakažen", treći nastavak serijala o novinaru Henningu Juulu norveškoga pisca Thomasa Engera, a tom prilikom izdavačka kuća "Fokus komunikacije" organizirala je s njim susret u splitskoj knjižari "Hoću knjigu".

 

Iako su ovom 45-godišnjem piscu – kojega zovu "novi Jo Nesbø" kriminalističkog romana – već otkupljena televizijska prava za svih pet trilera o nepokolebljivom novinaru koji je u potrazi za ubojicama uvijek korak ispred policije, ipak do velikog književnog uspjeha i prijevoda romana na 20 svjetskih jezika nije došao brzo. Čak 15 godina aktivnog pisanja bilo je iza njega kad je napisao prvi roman "Opečen" 2010., a u jednom je intervjuu kazao da je taj uspjeh na neki način svojim marljivim radom i zaslužio.


Enger ima raznolike interese, kao dijete je sanjao da će postati nogometaš Manchester Uniteda, ali je igrao u malom norveškom klubu. Završio je studij kineziologije, pa novinarstva te se zaposlio u online časopisu gdje je, prije nego je postao planetarno poznat, radio kao urednik sportske rubrike. Bavi se i glazbom, a zanima ga i golf. Voli more i zaljubljen je u Hrvatsku, u koju dolazi na odmor sa suprugom i dvoje djece posljednjih šest godina.


Razgovor s njim vodili smo uoči predstavljanja knjige koje je moderirala Josipa Šiklić.

Kako se nosite s činjenicom da vas uspoređuju s puno poznatijim zemljakom Jo Nesbøm?

– Ne razmišljam o tome. Nesbø je Nesbø, a svakog novog norveškog autora će se usporediti s njim i kazati "ovo je novi Nesbø".To se događa stalno. Iako sam počašćen, volio bih da ljudi ne razmišljaju o meni na taj način, jer kad kupe moje knjige i vide da su one prilično drukčije od njegovih, razočarat će se. Više bih volio da ljudi pročitaju moj roman jer ga je napisao Thomas Enger.
 

Thomas Enger potpisuje svoju novu knjigu Splićanima

Krenem od 'grubog' plana

Interesantno je, međutim, mimo književnosti, da imate iste afinitete: igrali ste obojica nogomet i bavili se glazbom.

– Znam. Frustrirajuće je što je u tome mnogo bolji od mene, haha. Igrao je nogomet na jednoj višoj razini i svira u bendu koji je vrlo popularan u Norveškoj. Ja nisam tako dobar.

Koliko je glavni lik vaših romana, Henning Juul, nalik na vas? Ili, koliko bi kao bivši novinar željeli biti poput Juula?

– Dobro pitanje. Kad sam počeo stvarati taj lik želio sam pisati o nečemu što znam, o nečemu što je nalik mome životu, jer to je najlakše. Postavio sam ga u moj stan u Oslu i dao mu isti posao i neke interese – on gleda nogomet i svira klavir kao i ja. Ja nisam bio novinar kakav je on, moje iskustvo u tom poslu nije nalik njegovu. Ali on je ona vrsta novinara kakav sam želio biti: pametan, rješavati slučajeve, pisati o kriminalu.

Na mnogo načina živim svoje novinarske ambicije kroz taj moj glavni lik. On je ujedno otac koji je izgubio sina, kuc-kuc, hvala bogu ja nisam u toj situaciji. U mnogo slučajeva ono što on misli i razgovara s ljudima je ono što bih ja pitao, reagira kako bih ja reagirao… Dakle, da, mnogo je mene u njemu, apsolutno.

Dali ste otkaz u časopisu u kojem ste radili da bi postali pisac. Koliko je taj čin predstavljao za vas egzistencijalni rizik?

– O, bila je to velika odluka. Ostavljao sam dobar posao kojim sam plaćao račune, bavio sam se sportskim temama, to sam volio. Proveo sam dosta vremena razmišljajući, teško je bilo donijeti odluku. Tada sam pisao već 15 godina, želio sam napraviti neki preokret. Odlučio sam uzeti neplaćeni dopust od devet mjeseci i vidjeti kako će ići. Supruga me podržala, rekla je da idem za svojim snovima. I jesam. Pisao sam, radio na jednoj knjizi, mislio sam da će je objaviti – ali nisu.

Kad je prošlo to razdoblje, nisam imao ni knjigu, ni posao. Trebao sam naći novi, ali bilo je vrijeme recesije u Europi i Skandinaviji… Bilo je to mračno doba za mene. Imam dvoje djece, tako da su izbori bili još teži, trebalo je plaćati račune. Tada se u mojoj glavi počela razvijati ideja o Henningu Juulu, razmišljao sam što bih sve o njemu mogao reći, a kad sam završio shvatio sam da imam materijal za šest romana. Nisam mogao provesti idućih devet mjeseci pišući knjigu, pa sam kontaktirao izdavače da li bi ih nešto takvo zanimalo. Odgovorili su potvrdno. Tako sam 2009. na osnovu prvih 120 stranica koje sam napisao tijekom ljeta sklopio ugovor s izdavačem i od nezaposlenog postao "full time" autor i krenuo. Bez osvrtanja.

 

 


Na koji način stvarate? Mijenjate li puno tijekom pisanja ili otpočetka stvarate do u detalje razrađen tekst?

– Za mene je najbolje kad imam neki "grubi" plan, kad znam kako ću započeti i kako završiti te kojim putem ću do tamo stići. Ne planiram puno unaprijed jer znam da me čeka puno mijenjanja. Svaki autor ima svoju metodologiju kako piše knjigu, ja još uvijek nisam pronašao najbolji način. Napisao sam devet knjiga do sada, ali u stalnom sam procesu učenja. Interesantnije mi je ako ne znam kako će završiti knjiga jer je tada i meni zabavno. Mijenjam puno i cijelo vrijeme, za mene je pisanje dinamičan proces, a ponekad promijenim čak i tko je ubojica u priči.

 

Očito imam mračnu stranu

Pišete svaki dan?

– Da. Uobičajeno radim baš svaki dan, na Božić, Novu godinu, na sve praznike, ali ovih dva tjedna odmora u Hrvatskoj obećao sam supruzi da neću ponijeti laptop. Ali, stalno smišljam, zapisujem i bilješke u mobitel. Stalno nešto vrtim u glavi, dok spavam, hodam, trčim, kupujem, radim bilo što. Pišem kad god to mogu, najčešće kad djeca odu u školu jer tada je tišina, po šest, sedam sati bez pauze.

Nemam radnu sobu tako da pišem za kuhinjskim stolom, ali volim se kretati po kući. Nekad na laptopu pišem dok ležim na kauču, u dnevnom boravku, spavaćoj sobi… U blizini moje kuće u Oslu je biblioteka, volim i tamo otići na dva, tri sata. Volim otići negdje raditi jer kod kuće mi svašta može odvući pažnju, treba pospremiti suđe, otići u kupovinu… Pišem na zadnjem sjedalu automobila, u vlaku, na aerodromu dok čekam na let. Stavim slušalice da blokiram zvukove izvana i – upadnem u kreativnu zonu.

 

 


Služite se prilično brutalnim opisima u krimićima, poput pletaćih igala u očnim dupljama na primjer u "Unakaženima". Odakle vam taj mračnjački štih, gdje crpite ideje?

– Zapravo, pletaće igle nisu moja ideja, nego moje žene. Često pričam o svojim idejama sa suprugom, ona je vrlo kreativna osoba. Ne znam odakle mi sve to! Neke sam slike pokupio u snu, primjerice u trileru "Opečen", kada starac šeće sa psom i u šatoru naiđe na ženu do pola zakopanu u zemlju. Mislim za sebe da sam prilično draga i pristojna osoba, ali imam očito svoju tamnu stranu.

Čitao sam valjda stotine ili tisuće knjiga toga žanra posljednjih 30 godina, gledam i filmove… Naravno, čim pročitate nekoliko skandinavskih autora postane vam jasno da je brutalnost neizbježan sastojak krimića. Mislim, ima toliko spektakularnih načina za ubiti nekoga! Brutalne scene su zabavne za pisanje, daju jedan nalet adrenalina, a ja prenosim taj svoj osjećaj čitateljima, veseli me to. Volim katkad taj osjećaj preplašenosti. No, nije to glavni razlog za čitanje moga krimića, ono što se događa među likovima je daleko važnije.

 

 


Navijam za Hrvatsku
Pratite li Svjetsko prvenstvo? Za koga navijate?

– Prije prvenstva mislio sam da će Belgijanci pobijediti, ali kako pratim hrvatsku reprezentaciju već godinama – Rakitić i Modrić su moji omiljeni igrači – bio bih nevjerojatno sretan da Hrvatska pobijedi. Već šestu godinu za redom provodim odmor ovdje i osjećam se jednim malim dijelom Hrvatom. Kad ste dobili Ruse bio sam u središtu Trogira, a pobjedu nad Danskom sam dočekao na Hvaru, tako da sam vidio kako se slavi na ulicama. Igrao sam nogomet 25 godina, to je bila moja prva karijera. Najdraži klub mi je Manchester United, pa mi nije lako odlučiti se za koga navijati u ovoj utakmici. Ali kad sam u Hrvatskoj – navijat ću za Hrvate.


Ovo je najljepše more u kojem sam plivao
Zašto dolazite u Hrvatsku, što vam se sviđa tu?

– Sve. Klima, Jadransko more, najljepše u kojem sam plivao. Prije šest godina smo odlučili ljetovati u Hrvatskoj, ne u Španjolskoj ili Italiji gdje odlaze mnogi, i od prve smo se oduševili. Bili smo u Puli, Rovinju, Splitu, Zagrebu, Dubrovniku, Hvaru, Korčuli, sada Trogiru. Moja žena jako želi da odemo na Plitvička jezera, ali to ćemo možda iduće godine. Inače, u jednom od svojih romana koji još nije preveden kod vas, jedan ženski lik je iz Trogira.
Navodno ćete kupiti i kuću ovdje?
– Da, morao bih prodati još mnogo knjiga, ali volio bih imati ovdje ljetnu kuću.

 

Naslovnica Kultura