Scena Kultura

'BACHELARDOVSKO PUTOVANJE'

Uz predavanje dr. Ane Grgić 'Imaginacija vode' u Kino klubu Split: Rijeka kao tekuća cesta balkanskog 'road' filma

'BACHELARDOVSKO PUTOVANJE'
Rijeke su često imale ulogu u balkanskoj kinematografiji i to ne samo zbog svoje geografske pozicije. Ima nekoliko balkanskih filmova koji su koristili elemente rijeke ne samo da bi izrazili pojam putovanja, već i kao simbol za osvrt na teme transformacije, istraživanja i metafizičkih pitanja.

Predavanje na temu "Imaginacija vode: Bachelardovsko putovanje kroz balkansku kinematografiju" u Kino klubu Split održala je dr. Ana Grgić i analizirala kako rijeke i vodeni tokovi mogu funkcionirati kao simbolički i imaginarni putovi i raskrižja u balkanskoj kinematografiji, a kroz ponovno razmatranje ključnih karakteristika inherentnih s konceptom filma ceste i kroz čitanje Bachelardove poetike vode. Zanima nas, za početak, odakle seže zanimacija dr. Grgić baš za balkansku kinematografiju.

- Za početak, ti filmovi pružaju dašak domaće atmosfere, osjećate se kao kod kuće kad ih gledate. Oduvijek sam se osjećala kao kod kuće u tami kina. Osjećam posebnu povezanost s tim filmovima. S druge strane, Balkan ima bogatu kinematografiju koja nije u potpunosti istražena. Za razliku od politike, ima mnogo pozitivnih veza u regionalnom filmskom svijetu. Smatram da se na Balkanu stalno snimaju divni i zanimljivi filmovi, nemamo samo klasike, naše filmsko naslijeđe, već stalno nastaju novi filmovi. Za jedno tjedan dana idem na Thessaloniki International Film Festival i jedva čekam pogledati nove filmove u sklopu programa Balkan Survey, kao na primjer film Ivana Salatića "Ti imaš noć" - otkriva Grgić.

Rijeke i vodeni tokovi se mogu, dakle, preliti u film ceste, a film ceste poprima "deltorovski" oblik vode.
- Ako simbolički sagledamo rijeke kao ceste to sa sobom nosi cijeli niz popratnih značenja. Na Balkanu ima mnogo važnih rijeka, a najvažnija među njima je Dunav. Te rijeke presijecaju ljudski definirane granice i prenose ljude, robu, ideje, revolucije (možda) po regiji. Ostatak krajolika na stranu, rijeke su često imale ulogu u balkanskoj kinematografiji i to ne samo zbog svoje geografske pozicije.

Nacionalne granice u regiji su se često mijenjale, a rijeke su manje-više nastavljale svojim tokom kroz stoljeća. Urezane su u krajobraz lokalnih zajednica s kojima kohabitiraju i bile su plodno tlo za pjesme, priče, legende, slike, glazbu i naravno, filmove.Tradicionalno film ceste pripada američkoj kulturi jer bolje izražava ideje otvorene ceste i putovanja.

No, europska kinematografija također ima bogatu tradiciju filmova ceste (Aki Kaurismaki, Wim Wenders...), što je istraženo u divnoj knjizi Ewe Mazierske i Laure Rascaroli, prve sveobuhvatne studije o europskom filmu ceste te pitanjima identiteta, raseljenosti, dijaspore, migracije i modernizma u post-modernoj i post-komunističkoj Europi ("Crossing new Europe: Postmodern travel and the European road movie", 2006.). Da se vratimo na temu, ima nekoliko balkanskih filmova koji su koristili elemente rijeke ne samo da bi izrazili pojam putovanja, već i kao simbol za osvrt na teme transformacije, istraživanja i metafizičkih pitanja – tumači Grgić i nastavlja.

- U balkanskim filmovima koje analiziram rijeke funkcioniraju kao arhetipski simboli rođenja, slavlja proljeća, smrti i prijelaza na drugi svijet, čina pročišćenja te refleksije o idealiziranim identitetima. Iako je cesta primarno maskulin element, posebice u žanru kao što je vestern te u većini američkih i europskih filmova ceste, rijeka ima ulogu vode, tekuće ceste te pruža kontrast betonskoj cesti kao ženskom elementu čime izaziva korjenite promjene na podsvjesnoj i metafizičkoj razini.

Ne mogu tvrditi da sam pregledala cijelu balkansku kinematografiju u potrazi za motivom rijeke i nisam kvalificirana da istaknem najbolje primjere, ali mogu istaknuti neke. Dokumentarac "Ljudi s Neretve" Obrada Gluščevića ili rumunjski dokumentarac "Stuf/Reed" (1966, režija Titos Mesaros) su izuzetna djela koja istražuju zajednice koje žive uz rijeke i kojima su rijeke dio svakodnevnog života. Ili "Rani radovi" Želimira Žilnika te nekoliko filmova grčkog redatelja Thea Angelopouosa ("Ulysses Gaze" ima divnu scenu u kojoj nakon pada Berlinskog zida odnose rastavljeni kip Lenjina), u kojima rijeke doista funkcioniraju kao tekuće ceste te prenose simbole društvenih i kulturnih transformacija.

Nedavno sam bila u selekcijskom odboru festivala kratkog filma Balkans Beyond Borders gdje sam pogledala studentski dokumentarac "Call Him President" (rež. Emma Paoli) na temu slučaju Liberland (i osnivača, češkog političara Vít Jedlička), koji govori o spornom nenaseljenom komadu zemlje između Hrvatske i Srbije koji se, što nije slučajno, nalazi na zapadnoj obali Dunava. Čini se da su rijeke i dalje, na ovaj ili onaj način, jedan od ključnih elemenata novije balkanske kinematografije.

Naslovnica Kultura