stdClass Object
(
[id] => 1271273
[title] => Od Vojka V smo saznali što drugi nisu, pa i kako je biti on! Priča o starosti, egu, očinstvu: Tate su mi zahvaljivale
[alias] => na-mamacitu-smo-plesali-zena-pas-i-ja-nas-novinar-je-od-vojka-v-saznao-sto-drugi-nisu-pa-i-to-kako-je-biti-on
[catid] => 262
[published] => 1
[introtext] =>
[fulltext] =>
"Dvojko” je album na koji se može i plesati i pisati lektira - toliko je teksta na njemu za analizu, toliko uvrnutih rima i reperskih kalambura, duhovitosti i britkih (auto)ironičnih komentara. Što biste drugo i očekivali od Vojka V, koji ga je brusio pet godina nakon regionalnog uspjeha svojeg solo prvijenca i sad ga, kaže, više ne želi ni čuti ni vizualizirati.
“Prijeti” da s njega više nećemo dobiti nijedan spot i već je okrenut “Trojku”, ali publika itekako ima što novog čuti. I sluša, ako je suditi po brojkama s YouTubea, a najveća - nevjerojatno - stoji ispod zaključne pjesme “Tour Life”: 95.000, bez spota, u šest dana od objavljivanja, iako je taj rap ep duži od “Ježeve kućice”, a Vojko ga “vozi” po glazbenoj podlozi iz HTV-ove poljoprivredne emisije.
---
---
Nove su de facto dvije trećine albuma s kojeg je prethodno već zaživjelo pet (video) singlova, a tri nove stvari našle su se u YouTube trendingu.
“Shaream puno stvari, zovu me Sharebedžija, jedem puno mesa pa me zovu mesija...”, uvuče vas Andrija Vujević odmah na početku u svoju neodoljivu parlatinu, da bi nastavio nizati bisere poput “nikad se ne umivam pa me zovu Neum, nokte šišam vlaški pa me zovu Pedikerum”...
Nakon uvodnog “Sharebedžije” slijedi pomno sekvenciran niz koji se isplati koncentrirano otkrivati jer - nakon svima poznatog hita “Evo me opet” - evo nama zaredom šest novih pjesama. Na “Mamacitu” smo plesali supruga, pas i ja, čim smo je prvi put čuli, i bio bi to sjajan TikTok filmić da nas je imao tko snimiti. Neka vas naslov ne zavara - Vojko se nije ukrcao u lukrativni latino trap.
“Dvojko” je svoj život, dakle, započeo vedro, komentatori na YouTubeu mahom su oduševljeni. Treba se odvažiti cijelu jednu pjesmu (“Ela”) rimovati na -ela, pri čemu pjesnik pokazuje široku opću kulturu: u nju će, rame uz rame, postrojiti i Louisa Bunuela i pornoproducenta Marca Dorcela, naći će se tu i Kuti Fela i Mutti Ornela, a Vojko će spomenuti i Pirandella i teatar “Gavella”.
Napušteni planet
Nove su i pjesme “Opa”, “Nikoliko”, “Bunga Party”... redom “dizalice” koje se potom “utope” u “Vinu”, koronaškoj laganici kojoj je srodna depraška “Shoe Care 98” pri kraju albuma. U ostatku slijede četiri stara hita dobro uglavljena u cjelinu, koju savršeno zaključuje epski “Tour Life”.
“Dvojko” se na prvi pogled od prvijenca razlikuje krajnje ogoljenim dizajnom, od kojeg smo i počeli razgovor u Vojkovu studiju, gdje je sam došao na tu ideju:
- Igrao sam se jednim računalnim programom, istraživao njegove efekte i došao do “mirror imagea” moje glave, što mi se učinilo kao dobra dosjetka. Pogotovo zato što je album usamljenički, nema gostovanja na njemu, a ta generirana slika izgleda kao napušteni planet. Nema ničeg oko njega, niti svemira...
To je imalo smisla i nametnulo se kao dobro drugo rješenje. Dugo se radilo na prvoj verziji “covera” za koju sam, kad sam je vidio gotovu, shvatio da to nije to. Stajao sam ispred ogledala u kojemu zapravo gledam u svoja leđa, kao na Magritteovoj slici (“Reprodukcija zabranjena” - op.). Trebao je to biti taj Dvojko u slici, ali ispalo je prelirski, to nikako nije bila prava slika sadržaja albuma.
Dobra odluka - ovo rješenje je izvrsno i samo po sebi i kao predložak za vrlo efektnu “animiranu” najavu albuma na YouTubeu...
- Malo sam se previše izbrijao, ali dobro... Na kraju je dizajn prema mojoj ideji napravio Vinko Pelicarić. Istina, dobro to izgleda i na zaslonu i na CD-u.
I poruka je posve jasna - “sve je to iz moje autorske glave”. Pa da citiram samog autora: “Šta je sve ovo, di ovo ide? Šta ti je sve to trebalo, Andrija?” Kako dalje, što nakon ovog?
- Bacam se odmah na treći dio trilogije. Dugo mi je trebalo da napravim ovaj album i za to nema opravdanja jer reperi danas u prosjeku rade dva albuma godišnje. Ovo je bilo jako sporo.
I u pjesmi kažeš “Cobi izbaci singl svaki tjedan, a ja u godinu dana nijedan”.
- Ali i Cobi (iznimno popularan srpski trap kantautor i producent – op.) je u međuvremenu usporio.
Pa, zaradio je vjerojatno toliko da si to može priuštiti...
- Vrlo vjerojatno. Što se mene tiče, priznajem, ovako više ne ide. Zadovoljan sam materijalom, ali sve skupa ide presporo i za treći album morat ću promijeniti metodu. Na ovaj način, gdje ja stojim sam u studiju i čačkam nešto, neće više ići. Morat ću angažirati neke vanjske producente, gostujuće repere, trebat će biti nešto skroz drugačije. Dosta je bilo samotničkog autorstva.
Ovdje si baš sam sve uradio?
- Sve osim jedne pjesme, “Mamacita”, jedine koju je radio drugi producent, mladi Lockroom.
To se baš osjeti jer to uopće nije tvoj đir i imam osjećaj kao da si tu stvar namjenski radio da uletiš u konkurenciju s Gršinim plesnim megahitom “Sip” i sličnim stvarima. Priznaješ?
- Evo, priznajem.
Pa čak i sam početak vuče na “Sip”...
- A, kad joj je producent isti kao kod Grše, s istim zvučnim “potpisom”, onim dubokim “uo” na početku.
Ali ne samo to - mislim također i ritmički.
- Javio sam se Lockroomu da mi pošalje tip beata na koji on smatra da bih ja zvučao dobro i prilagodio sam se njegovoj viziji, to mi je bilo zabavno i osvježavajuće. U jednom trenutku sam shvatio da albumu treba još neke nove energije i tu je uletio on sa svojim beatom, ali za idući album svakako će trebati neki novi producent, nove metode rada jer na “Dvojku” sam dosadašnji način doveo do kraja ulice. Kad čaša vode stoji sama na stolu, usmrdi se.
Reklo bi se da si dao sve od sebe samog, dakle pogodio sam s onim “di ovo ide” nakon “Dvojka”?
- To da je teško napraviti nešto bolje od ovog je subjektivna procjena. Po nekima ja autorski propadam već petnaest godina, po drugima sam zapravo tek počeo raditi kvalitetne stvari prije par godina. Stvarno ima drastično različitih mišljenja o tome što ja radim. Po nekima sam s “Kujama i laserima” dosegao neki svoj vrhunac i od tada idem samo nizbrdo...
---
‘Naslovnica‘ albuma ‘Dvojko‘ radikalno je minimalistička
---
Repersko razmetanje
Koji su im argumenti, pobogu?
- Pretpostavljam da ovo sad nije dovoljno opskurno. “Kuje i laseri” nisu bili za širu publiku, bio je to kratki album koji smo ja i producent AC3PO izdali 2010. i više je science fiction, apstraktan i turbo-brainy. Također, prije smo s “Dječacima”, kad smo počinjali, radili gušće rime, sve je bilo reperskije, zajebanije i nekim ljudima je to više pasalo, a drugima je prava stvar počela tek s prošlim mojim albumom.
U redu, ali ovdje sam u pjesmi doslovce kažeš da si opet podigao letvicu...
- Jasno je da je to repersko razmetanje...
... kojeg je album pun.
- To su reperska opća mjesta koja su tu jer jednostavno dobro zvuče; nemam namjeru to previše opravdavati. Mislim da se u muzici, pogotovo u rapu, zdravo malo kurčit, ako je to rečeno na neki kreativan, šarmantan način, kroz neku bazu, a ne tek tako “usuvo”.
Recimo, tako da kažeš kako “Vojko pjeva ljepše od Bulsara Faruka - to je stvarno ime od Merkurija Fredija; Vojko pjeva ljepše od Spalata Tedija...”. Pa čak “i od Vujevića Andrije”! I onda zaključuješ - “znači pjevam kao ja”. A to je ipak, ajmo reći, rudimentarno pjevanje. Zašto si ipak odlučio propjevati na ovom albumu u nekoliko pjesama?
- Rap sve više ima i melodičnu komponentu. Ako pratiš scenu, možeš čuti sve više pjevanja kod repera. Imaš ove mlađe koji gotovo više i ne repaju, samo se pjeva. Mutna je sada granica između pjevača i repera, pogotovo u Americi. Naš Hiljson Mandela na svom novom albumu pjeva sve u šesnaest. Ja sam oduvijek imao kratke izlete u pjevniji rap, još s “Dječacima” na “Punjenim paprikama”, “Lovrincu” i slično.
Ipak je lirika tvoj forte, što se najbolje vidi u pjesmi “Tour Life”. Dvadeset minuta opisivanja života na turneji diljem regije mnogi u komentarima doživljavaju kao vrhunac. Pa to je izvrsna prilika tvom “kućnom” redatelju Rinu Barbiru da snimi kratki film umjesto “običnog” spota.
- Imao je Rino ideju da ja trčim kroz cijeli spot...
Dvadeset minuta!? U jednom kadru?
- Jedan kadar, trčim i repam, snimljen iz auta... Ali u tom trenutku sam već spiskao puno novaca na spotove da sam totalno izgubio živce i rekao kako nema jebene šanse da ću više ijedan singl izbaciti, nego album ide vani kao takav i gotovo. Doduše, mislio sam vidjeti koja će pjesma ljudima biti najdraža kad album izađe, ispalo je po brojaču na YouTubeu da je to upravo ta, ali što sad s takvim singlom, kakvog smisla ima raditi spot za to?
Pa, eto, smisao je da napravite nešto posve revolucionarno u našim okvirima, taj bi kratki film po meni zaslužio i potporu HAVC-a... Ne mora odmah prvi biti, za to je ipak prikladnija “Mamacita”.
- Moram popričati s njim, ali trenutno sam u takvom raspoloženju da mi je dosta više ovog albuma, muka mi je od ovih pjesama koje su masu stare...
Prastare. Dok je izašao ovaj album na kojem se spominju splitski klub “Zenta” i bivša hrvatska valuta - nema više nijednog od to dvoje... zastario sadržaj.
- Pa da. Potrajalo je, znači hoću nešto novo raditi. Na izlazak “Trojka” ne bi trebalo čekati više od dvije godine. Imam već hrpu tekstova u računalu koji još nisu svrstani ni u što, ali mislim da bi mi svakako trebala neka vrsta tuđeg inputa, da se ne vrtim u krug. Nemam se više nikakve volje baviti drugim albumom.
Tekst znaš, nižu se baze
Ne mogu ipak vjerovati da neće biti bar još jednog spota s njega. “Mamacita” je ko “izmišljena” za to, čisto komercijalno.
- Pa, bilo bi pametno izbaciti još jedan spot, ali zasićen sam. Bilo je komplicirano složiti playlistu za “Dvojka”, slagao sam je danima i neke su pjesme morale čak otpasti jer se nisu nigdje uklapale, ali mislim da su pjesme dobro sekvencirane. Neke su bile malo ljigave, išle su na to da budu smiješne, ali s vremenom su mi bile sve manje smiješne, a ne mogu izlaziti uživo pred publiku s polusmiješnim pjesmama...
---
Jakov Prkić/Cropix
---
U redu, ali čak i da su maksimalno vješto napisane i jako smiješne, ostaje problem koji je istaknut u jednom komentaru na YouTubeu i koji sam izdvojio da to raspravimo, citiram: “Najgora stvar kod Vojkovih pisama je to šta ih se ne može čut opet prvi put.” Nije isto kad ponovno slušaš “Dvojkov” intro s kojim se oduševiš na prvu.
- Razumijem, ali tu postoji i faktor količine. Ne možeš popamtiti sve na prvo slušanje. Osim toga, slušaš i kako je to posloženo, kao kod “Zovi čovika” - tekst znaš, nižu se baze, ali to nije samo nasumični slijed viceva, nego povezana masa stihova koji su posloženi po nekoj estetici. Ne znam s čime bih to usporedio, možda s dobrom arhitekturom.
Iako je album sastavljen od vrlo različitih pjesama, ipak je na njemu moguće uočiti neke lajtmotive. Tu je prije svega poslovično pumpanje ega, odnosno referiranje na vlastitu slavu, uz generacijski odmak od reperske mlađarije na pozornici i u publici...
- Imam taj brend egomanijaka, a to je na prvom albumu bilo jače prisutno. Mislim da je to zdrava priča. Kad dođeš na pozornicu, ljudi ne vole ako nisi samouvjeren. Ako ne misliš za sebe da si najbolji, moguće je da se nisi dovoljno potrudio oko svog materijala. To je zdrava reperska priča koja će uvijek ostati takva. A što se tiče generacijskog odmaka...
... kao da si zauzeo neki veteranski gard prema mlađima na sceni. Super je dosjetka “marendam deset jaja pa me zovu eggomanijak”, a istodobno s ironijom komentiraš mlađu konkurenciju, pa i publiku za koju, kako kažeš, moraš spomenuti kokain i oružje...
- Kad slušam neke svoje pjesme iz doba kad sam bio mladi reper na faksu, uvijek mi bude žao što nisam više repao baš o onome što mi je tada bilo u glavi i o mom okruženju. Nisam računao na to da će sve to proći, a da nisam zapisao kako je doista bilo.
Zato sam u jednom trenutku u karijeri odlučio, što god da bude, pa makar i dosadno, pisat ću o tome i pokušat ću to napraviti zanimljivim. Što sam ja sada? Ja sam stari reper. Dođem na Drito festival gdje likovi imaju po 18 godina, a ja imam 38, tako da se osjećam pozvanim referirati se na to. Na kraju krajeva, moram repat o nečemu. A najbolje se piše o onome u čemu jesi, o čemu znaš. Znam o tome kako je biti ja.
Osjećaš li se ugroženo od tih mlađih snaga na sceni? Grše se ne skida s Billboardove “hrvatske” top-liste, a i drugi ozbiljno nadiru, čitav taj regionalni trap pokret...
- Pa, ne baš. Imam svoj đir, svoju nišu u kojoj ne vidim više nikog, osim možda šibenskog repera Bore Balboe koji njeguje svoju sortu humorističnog rapa. Svi ostali su u nekim svojim pjevačkim, gangsta i dilerskim đirevima. Ja volim sve te vrste rapa, ali trenutno ne vidim da će mi netko ugroziti poziciju u ovom što ja radim.
Ja bih to čak nazvao rapom za ugodno starenje, da parafraziram staru sintagmu za jednu rock nišu. Tebe će, eto, mirno citirati predsjednik Sabora koji za Gršu možda nije ni čuo. Publika ti nije tipično reperska.
- Imam širok spektar publike i sad mi se, kao i nakon prvog albuma, s pohvalama javljaju svi - od metalaca preko repera do trepera, pa i djece i kućanica, stvarno je široka fan baza koju sam izgleda uspio zadržati.
Pokušavaš li je ikako naciljati?
- Ne. Teško je istovremeno targetirati i nečiju baku i ljubitelja trapa od 18 godina, pogotovo sa singlovima. Albumom se još i može šire zahvatiti jer na “Dvojku” imaš i “Plodove zemlje”, i političnu “Saborsku penziju” i tipično kurčenje u “Opa”... Ali, to kod mene nije marketinško targetiranje, nego bi mi bilo mučno raditi stalno istu pjesmu. Htio bih da to mogu jer ima ljudi koji imaju odlične karijere tako što rade stalno jednu te istu pjesmu, poput šminkerskog američkog repera Futurea. Možda je pilana stalno smišljati neki novi koncept, ali zanimljivo je.
’Mamić’ i ‘Pedikerum’
Hoćeš li gostovati u “Plodovima zemlje”? Trebalo je prepoznati hitoidni potencijal u najavnoj špici poljoprivredne emisije koja je sigurno, uza sve tvoje repersko nadahnuće, učinila “Tour Life” zasad najslušanijom pjesmom s albuma na YouTubeu.
- Čuo sam se s urednikom emisije Vlatkom Grgurićem, oduševljen je pjesmom, djeca su mu fanovi. Ako je on za, i ja sam za. Ta špica zvuči brutalno, meni je oduvijek ta glazba bila bomba...
Ali tamo zapravo ne paše. Ti si joj dao savršen kontekst i zasluženo profitirao.
- Zato mi je i zabavno koliko ne paše. Tolika glazbena drama u pozadini najave priloga o sadnji, žetvi, krumpirima... Toliki patos!
Ajmo na nešto manje zabavno - zašto nema “Mamića” na albumu? Slagao si ga prije nego je tebe i Gršu zbog te pjesme tužio Zoran Mamić...
- Što manje kažem o toj temi, to bolje.
U redu, lako za Mamiće, ali što će ti sin reći kad jednog dana bude shvatio, slušajući “Umoran”, kakva ti je tlaka bilo biti tata novorođenom njemu?
- Objasnit ću mu: “Sinko, to je točno tako kako je i tako će tebi bit kad budeš imao svoje dijete.” Ljudi me često pitaju kako mogu tako repat protiv obiteljskog života...
Pa neka se upitaju, ako su to prošli, koliko su se puta jednako osjećali.
- Točno to. To nije pjesma protiv obiteljskog života, nego o mojoj nespremnosti kao mladog roditelja. O mom nepoznavanju materije. Mnogim ljudima je ta pjesma bila i utješna. Zvali su me neki mladi očevi i rekli: “Fala ti šta si napravio pismu o tome kakvo je realno stanje.” Ne moram ja sad podcrtavat da volim svog sina i obitelj, o tome se ne rade pjesme, to se podrazumijeva.
Pjevaš o tim problemima i daš drugim ljudima do znanja da nisu sami, ono “aha, i njemu je isto!”. Tu pjesmu vole ljudi koji su prošli isto. Ovi mlađi... vidim ih - nejasno im je, jesam li ipak iskarikirao stvari u tekstu... Da ja nemam dijete, nisam siguran kako bih ga percipirao.
Zašto si - očito prepun ideja i rima - sebi dozvolio ponavljanje iste fore, naime, da Stavrosovu pjesmu kao referencu iskoristiš i u drugoj na ovom istom albumu, gdje kažeš ponovno da si “umoran ko Stavros”?
- Je, priznajem, ponavljam bazu, ali morao sam jer nije bilo niti jedne upotrebljive rime na “alkos”. Imam bazu rima i... čekaj da pogledam u računalu... imaš narkos, Barbados, komandos, Galapagos, vamos, Santos... ništa od toga ne ide. Žao mi je, ali morao sam, nekad moraš imati te neke male kompromitirajuće “greške” radi rime.
---
Jakov Prkić/Cropix
---
Ali ono pak s “pedikerumom” je izvrsno, možda te i Kerum tuži?
- Ne vjerujem.
Reklama za splitsku ‘Čistoću’
Priznao si da si stari reper, što kad budeš još stariji? Ima li reperskog života sa 70, pa i više, kao što dokazano ima rokerskog?
- Vidjet ćemo, što ja znam... Radit ću nekakve faturete, reklame...
”Mačku u nos”...
- E, “mačku u nos”, pa dječje pjesme, a radim sad neku reklamu za splitsku “Čistoću”, za polupodzemne kontejnere.
Pa, ne pitam o nadahnuću, nego o žanru. Vidiš li tko bi u rapu jednog dana mogao funkcionirati kao Jagger, Springsteen ili neki drugi časni rock starci?
- Apsolutno. Imaš Jay Z-ja koji je preko 50. Zadnji album mu je malo “starački”, obiteljski, ali je po meni skroz O.K. Rap je još uvijek vezan za ulični život, pa i oni stariji koji su još na sceni repaju o svojim sjećanjima iz tih svojih mlađih dana. Ali, po meni, nema nikakvog razloga da rap ne bi bio i, kako kažeš, starački, to ne mora automatski značiti da mora biti dosadno i lišeno ikakve zabave.
Da, “adult oriented rap”...
- Samo treba unijeti malo kretivnosti, može se, treba smisliti na koji način to zapakirati. Ne mora biti klupski. To je jedna od boljki današnje glazbe, što je sve previše orijentirano na derneke u klubovima. Valjda zato što se albumi ne prodaju pa svi rade klupsku muziku, a mislim da ne moraju svi non-stop biti u klubu.
Klupska scena i festivali, kao i suradnje na mnogim projektima, međusobna gostovanja... otkrivaju neviđenu solidarnost na toj sceni u nas, a pritom ne mislim samo na Hrvatsku. Uostalom, ti u “Tour Lifeu” kao da opisuješ turneju po bivšoj Jugoslaviji, potpuno neopterećeno...
- Mislim da su tome pridonijeli Drito festivali, gdje se svi mi stalno vidimo i sjedimo u backstageu. Bilo bi nepodnošljivo da smo međusobno u svađi. Surađuje se i nema uopće nikakvih granica: Beograd, Zagreb, Split, Sarajevo, Banja Luka... nama izvođačima je sve to jedna scena.
Umara li te život na toj sceni? Sudeći po pjesmi “Evo me opet” teško ti je putovati; koliko je ona autobiografska?
- Totalno je autobiografska. Ima momenata kad je stvarno zahtjevno. Tri-četiri datuma zaredom svaki vikend... od putovanja preko tonskih proba i nastupa, zna biti teško. Tu pjesmu sam napravio zbog Louisova refrena koji je fantastičan, obožavam tu pjesmu i čim sam je čuo, rekao sam da to moram kad-tad semplirati.
Uvijek pazim da ne budu samo baze, nego i neka vrsta energije koja te može ponijeti. Ona može biti vezana uz repersko razmetanje, kao u “Opa”, a može to biti i neka vrsta nostalgične energije kao u pjesmi “Ela”, ili energija destruktivnog hedonizma kao u pjesmi “Bunga Party”.
---
Jakov Prkić/Cropix
---
Dok je “Mamacita” plesna “ložiona” koja mora dobiti podršku spota - toliko energije možeš još uložiti, nemoj biti baš toliko star i umoran ko Stavros...
- Vidjet ćemo, ajde... Moglo bi biti okej, sad kad je izašao album pa je čitav kontekst jasan. Da je izbačena kao singl, svi bi odmah pomislili kako sam se “prodao”, isto kao što su neki bili pomislili da sam pokleknuo pred “gangsta” đirom kad je izašao “Tetejac”. Bio je mlako prihvaćen na koncertima sve dok nije objavljena “Evo me opet” i ljudi su shvatili da je ono ipak bila zajebancija.
Ne znam, meni se činilo očitim otpočetka, naročito u spotu.
- Zato mi je trenutni plan da ne izbacujem singlove s nadolazećeg trećeg albuma dok ne bude barem 80 posto gotov. Prvi album je već bio gotov kad sam krenuo sa spotovima i bilo mi je očito kakvim radoslijedom moraju biti plasirani u javnost. Kod drugog je u tom smislu bilo grešaka koje kod trećeg ne želim ponoviti.
"Dvojko” je album na koji se može i plesati i pisati lektira - toliko je teksta na njemu za analizu, toliko uvrnutih rima i reperskih kalambura, duhovitosti i britkih (auto)ironičnih komentara. Što biste drugo i očekivali od Vojka V, koji ga je brusio pet godina nakon regionalnog uspjeha svojeg solo prvijenca i sad ga, kaže, više ne želi ni čuti ni vizualizirati.
“Prijeti” da s njega više nećemo dobiti nijedan spot i već je okrenut “Trojku”, ali publika itekako ima što novog čuti. I sluša, ako je suditi po brojkama s YouTubea, a najveća - nevjerojatno - stoji ispod zaključne pjesme “Tour Life”: 95.000, bez spota, u šest dana od objavljivanja, iako je taj rap ep duži od “Ježeve kućice”, a Vojko ga “vozi” po glazbenoj podlozi iz HTV-ove poljoprivredne emisije.
---
---
Nove su de facto dvije trećine albuma s kojeg je prethodno već zaživjelo pet (video) singlova, a tri nove stvari našle su se u YouTube trendingu.
“Shaream puno stvari, zovu me Sharebedžija, jedem puno mesa pa me zovu mesija...”, uvuče vas Andrija Vujević odmah na početku u svoju neodoljivu parlatinu, da bi nastavio nizati bisere poput “nikad se ne umivam pa me zovu Neum, nokte šišam vlaški pa me zovu Pedikerum”...
Nakon uvodnog “Sharebedžije” slijedi pomno sekvenciran niz koji se isplati koncentrirano otkrivati jer - nakon svima poznatog hita “Evo me opet” - evo nama zaredom šest novih pjesama. Na “Mamacitu” smo plesali supruga, pas i ja, čim smo je prvi put čuli, i bio bi to sjajan TikTok filmić da nas je imao tko snimiti. Neka vas naslov ne zavara - Vojko se nije ukrcao u lukrativni latino trap.
“Dvojko” je svoj život, dakle, započeo vedro, komentatori na YouTubeu mahom su oduševljeni. Treba se odvažiti cijelu jednu pjesmu (“Ela”) rimovati na -ela, pri čemu pjesnik pokazuje široku opću kulturu: u nju će, rame uz rame, postrojiti i Louisa Bunuela i pornoproducenta Marca Dorcela, naći će se tu i Kuti Fela i Mutti Ornela, a Vojko će spomenuti i Pirandella i teatar “Gavella”.
Napušteni planet
Nove su i pjesme “Opa”, “Nikoliko”, “Bunga Party”... redom “dizalice” koje se potom “utope” u “Vinu”, koronaškoj laganici kojoj je srodna depraška “Shoe Care 98” pri kraju albuma. U ostatku slijede četiri stara hita dobro uglavljena u cjelinu, koju savršeno zaključuje epski “Tour Life”.
“Dvojko” se na prvi pogled od prvijenca razlikuje krajnje ogoljenim dizajnom, od kojeg smo i počeli razgovor u Vojkovu studiju, gdje je sam došao na tu ideju:
- Igrao sam se jednim računalnim programom, istraživao njegove efekte i došao do “mirror imagea” moje glave, što mi se učinilo kao dobra dosjetka. Pogotovo zato što je album usamljenički, nema gostovanja na njemu, a ta generirana slika izgleda kao napušteni planet. Nema ničeg oko njega, niti svemira...
To je imalo smisla i nametnulo se kao dobro drugo rješenje. Dugo se radilo na prvoj verziji “covera” za koju sam, kad sam je vidio gotovu, shvatio da to nije to. Stajao sam ispred ogledala u kojemu zapravo gledam u svoja leđa, kao na Magritteovoj slici (“Reprodukcija zabranjena” - op.). Trebao je to biti taj Dvojko u slici, ali ispalo je prelirski, to nikako nije bila prava slika sadržaja albuma.
Dobra odluka - ovo rješenje je izvrsno i samo po sebi i kao predložak za vrlo efektnu “animiranu” najavu albuma na YouTubeu...
- Malo sam se previše izbrijao, ali dobro... Na kraju je dizajn prema mojoj ideji napravio Vinko Pelicarić. Istina, dobro to izgleda i na zaslonu i na CD-u.
I poruka je posve jasna - “sve je to iz moje autorske glave”. Pa da citiram samog autora: “Šta je sve ovo, di ovo ide? Šta ti je sve to trebalo, Andrija?” Kako dalje, što nakon ovog?
- Bacam se odmah na treći dio trilogije. Dugo mi je trebalo da napravim ovaj album i za to nema opravdanja jer reperi danas u prosjeku rade dva albuma godišnje. Ovo je bilo jako sporo.
I u pjesmi kažeš “Cobi izbaci singl svaki tjedan, a ja u godinu dana nijedan”.
- Ali i Cobi (iznimno popularan srpski trap kantautor i producent – op.) je u međuvremenu usporio.
Pa, zaradio je vjerojatno toliko da si to može priuštiti...
- Vrlo vjerojatno. Što se mene tiče, priznajem, ovako više ne ide. Zadovoljan sam materijalom, ali sve skupa ide presporo i za treći album morat ću promijeniti metodu. Na ovaj način, gdje ja stojim sam u studiju i čačkam nešto, neće više ići. Morat ću angažirati neke vanjske producente, gostujuće repere, trebat će biti nešto skroz drugačije. Dosta je bilo samotničkog autorstva.
Ovdje si baš sam sve uradio?
- Sve osim jedne pjesme, “Mamacita”, jedine koju je radio drugi producent, mladi Lockroom.
To se baš osjeti jer to uopće nije tvoj đir i imam osjećaj kao da si tu stvar namjenski radio da uletiš u konkurenciju s Gršinim plesnim megahitom “Sip” i sličnim stvarima. Priznaješ?
- Evo, priznajem.
Pa čak i sam početak vuče na “Sip”...
- A, kad joj je producent isti kao kod Grše, s istim zvučnim “potpisom”, onim dubokim “uo” na početku.
Ali ne samo to - mislim također i ritmički.
- Javio sam se Lockroomu da mi pošalje tip beata na koji on smatra da bih ja zvučao dobro i prilagodio sam se njegovoj viziji, to mi je bilo zabavno i osvježavajuće. U jednom trenutku sam shvatio da albumu treba još neke nove energije i tu je uletio on sa svojim beatom, ali za idući album svakako će trebati neki novi producent, nove metode rada jer na “Dvojku” sam dosadašnji način doveo do kraja ulice. Kad čaša vode stoji sama na stolu, usmrdi se.
Reklo bi se da si dao sve od sebe samog, dakle pogodio sam s onim “di ovo ide” nakon “Dvojka”?
- To da je teško napraviti nešto bolje od ovog je subjektivna procjena. Po nekima ja autorski propadam već petnaest godina, po drugima sam zapravo tek počeo raditi kvalitetne stvari prije par godina. Stvarno ima drastično različitih mišljenja o tome što ja radim. Po nekima sam s “Kujama i laserima” dosegao neki svoj vrhunac i od tada idem samo nizbrdo...
---
‘Naslovnica‘ albuma ‘Dvojko‘ radikalno je minimalistička
---
Repersko razmetanje
Koji su im argumenti, pobogu?
- Pretpostavljam da ovo sad nije dovoljno opskurno. “Kuje i laseri” nisu bili za širu publiku, bio je to kratki album koji smo ja i producent AC3PO izdali 2010. i više je science fiction, apstraktan i turbo-brainy. Također, prije smo s “Dječacima”, kad smo počinjali, radili gušće rime, sve je bilo reperskije, zajebanije i nekim ljudima je to više pasalo, a drugima je prava stvar počela tek s prošlim mojim albumom.
U redu, ali ovdje sam u pjesmi doslovce kažeš da si opet podigao letvicu...
- Jasno je da je to repersko razmetanje...
... kojeg je album pun.
- To su reperska opća mjesta koja su tu jer jednostavno dobro zvuče; nemam namjeru to previše opravdavati. Mislim da se u muzici, pogotovo u rapu, zdravo malo kurčit, ako je to rečeno na neki kreativan, šarmantan način, kroz neku bazu, a ne tek tako “usuvo”.
Recimo, tako da kažeš kako “Vojko pjeva ljepše od Bulsara Faruka - to je stvarno ime od Merkurija Fredija; Vojko pjeva ljepše od Spalata Tedija...”. Pa čak “i od Vujevića Andrije”! I onda zaključuješ - “znači pjevam kao ja”. A to je ipak, ajmo reći, rudimentarno pjevanje. Zašto si ipak odlučio propjevati na ovom albumu u nekoliko pjesama?
- Rap sve više ima i melodičnu komponentu. Ako pratiš scenu, možeš čuti sve više pjevanja kod repera. Imaš ove mlađe koji gotovo više i ne repaju, samo se pjeva. Mutna je sada granica između pjevača i repera, pogotovo u Americi. Naš Hiljson Mandela na svom novom albumu pjeva sve u šesnaest. Ja sam oduvijek imao kratke izlete u pjevniji rap, još s “Dječacima” na “Punjenim paprikama”, “Lovrincu” i slično.
Ipak je lirika tvoj forte, što se najbolje vidi u pjesmi “Tour Life”. Dvadeset minuta opisivanja života na turneji diljem regije mnogi u komentarima doživljavaju kao vrhunac. Pa to je izvrsna prilika tvom “kućnom” redatelju Rinu Barbiru da snimi kratki film umjesto “običnog” spota.
- Imao je Rino ideju da ja trčim kroz cijeli spot...
Dvadeset minuta!? U jednom kadru?
- Jedan kadar, trčim i repam, snimljen iz auta... Ali u tom trenutku sam već spiskao puno novaca na spotove da sam totalno izgubio živce i rekao kako nema jebene šanse da ću više ijedan singl izbaciti, nego album ide vani kao takav i gotovo. Doduše, mislio sam vidjeti koja će pjesma ljudima biti najdraža kad album izađe, ispalo je po brojaču na YouTubeu da je to upravo ta, ali što sad s takvim singlom, kakvog smisla ima raditi spot za to?
Pa, eto, smisao je da napravite nešto posve revolucionarno u našim okvirima, taj bi kratki film po meni zaslužio i potporu HAVC-a... Ne mora odmah prvi biti, za to je ipak prikladnija “Mamacita”.
- Moram popričati s njim, ali trenutno sam u takvom raspoloženju da mi je dosta više ovog albuma, muka mi je od ovih pjesama koje su masu stare...
Prastare. Dok je izašao ovaj album na kojem se spominju splitski klub “Zenta” i bivša hrvatska valuta - nema više nijednog od to dvoje... zastario sadržaj.
- Pa da. Potrajalo je, znači hoću nešto novo raditi. Na izlazak “Trojka” ne bi trebalo čekati više od dvije godine. Imam već hrpu tekstova u računalu koji još nisu svrstani ni u što, ali mislim da bi mi svakako trebala neka vrsta tuđeg inputa, da se ne vrtim u krug. Nemam se više nikakve volje baviti drugim albumom.
Tekst znaš, nižu se baze
Ne mogu ipak vjerovati da neće biti bar još jednog spota s njega. “Mamacita” je ko “izmišljena” za to, čisto komercijalno.
- Pa, bilo bi pametno izbaciti još jedan spot, ali zasićen sam. Bilo je komplicirano složiti playlistu za “Dvojka”, slagao sam je danima i neke su pjesme morale čak otpasti jer se nisu nigdje uklapale, ali mislim da su pjesme dobro sekvencirane. Neke su bile malo ljigave, išle su na to da budu smiješne, ali s vremenom su mi bile sve manje smiješne, a ne mogu izlaziti uživo pred publiku s polusmiješnim pjesmama...
---
Jakov Prkić/Cropix
---
U redu, ali čak i da su maksimalno vješto napisane i jako smiješne, ostaje problem koji je istaknut u jednom komentaru na YouTubeu i koji sam izdvojio da to raspravimo, citiram: “Najgora stvar kod Vojkovih pisama je to šta ih se ne može čut opet prvi put.” Nije isto kad ponovno slušaš “Dvojkov” intro s kojim se oduševiš na prvu.
- Razumijem, ali tu postoji i faktor količine. Ne možeš popamtiti sve na prvo slušanje. Osim toga, slušaš i kako je to posloženo, kao kod “Zovi čovika” - tekst znaš, nižu se baze, ali to nije samo nasumični slijed viceva, nego povezana masa stihova koji su posloženi po nekoj estetici. Ne znam s čime bih to usporedio, možda s dobrom arhitekturom.
Iako je album sastavljen od vrlo različitih pjesama, ipak je na njemu moguće uočiti neke lajtmotive. Tu je prije svega poslovično pumpanje ega, odnosno referiranje na vlastitu slavu, uz generacijski odmak od reperske mlađarije na pozornici i u publici...
- Imam taj brend egomanijaka, a to je na prvom albumu bilo jače prisutno. Mislim da je to zdrava priča. Kad dođeš na pozornicu, ljudi ne vole ako nisi samouvjeren. Ako ne misliš za sebe da si najbolji, moguće je da se nisi dovoljno potrudio oko svog materijala. To je zdrava reperska priča koja će uvijek ostati takva. A što se tiče generacijskog odmaka...
... kao da si zauzeo neki veteranski gard prema mlađima na sceni. Super je dosjetka “marendam deset jaja pa me zovu eggomanijak”, a istodobno s ironijom komentiraš mlađu konkurenciju, pa i publiku za koju, kako kažeš, moraš spomenuti kokain i oružje...
- Kad slušam neke svoje pjesme iz doba kad sam bio mladi reper na faksu, uvijek mi bude žao što nisam više repao baš o onome što mi je tada bilo u glavi i o mom okruženju. Nisam računao na to da će sve to proći, a da nisam zapisao kako je doista bilo.
Zato sam u jednom trenutku u karijeri odlučio, što god da bude, pa makar i dosadno, pisat ću o tome i pokušat ću to napraviti zanimljivim. Što sam ja sada? Ja sam stari reper. Dođem na Drito festival gdje likovi imaju po 18 godina, a ja imam 38, tako da se osjećam pozvanim referirati se na to. Na kraju krajeva, moram repat o nečemu. A najbolje se piše o onome u čemu jesi, o čemu znaš. Znam o tome kako je biti ja.
Osjećaš li se ugroženo od tih mlađih snaga na sceni? Grše se ne skida s Billboardove “hrvatske” top-liste, a i drugi ozbiljno nadiru, čitav taj regionalni trap pokret...
- Pa, ne baš. Imam svoj đir, svoju nišu u kojoj ne vidim više nikog, osim možda šibenskog repera Bore Balboe koji njeguje svoju sortu humorističnog rapa. Svi ostali su u nekim svojim pjevačkim, gangsta i dilerskim đirevima. Ja volim sve te vrste rapa, ali trenutno ne vidim da će mi netko ugroziti poziciju u ovom što ja radim.
Ja bih to čak nazvao rapom za ugodno starenje, da parafraziram staru sintagmu za jednu rock nišu. Tebe će, eto, mirno citirati predsjednik Sabora koji za Gršu možda nije ni čuo. Publika ti nije tipično reperska.
- Imam širok spektar publike i sad mi se, kao i nakon prvog albuma, s pohvalama javljaju svi - od metalaca preko repera do trepera, pa i djece i kućanica, stvarno je široka fan baza koju sam izgleda uspio zadržati.
Pokušavaš li je ikako naciljati?
- Ne. Teško je istovremeno targetirati i nečiju baku i ljubitelja trapa od 18 godina, pogotovo sa singlovima. Albumom se još i može šire zahvatiti jer na “Dvojku” imaš i “Plodove zemlje”, i političnu “Saborsku penziju” i tipično kurčenje u “Opa”... Ali, to kod mene nije marketinško targetiranje, nego bi mi bilo mučno raditi stalno istu pjesmu. Htio bih da to mogu jer ima ljudi koji imaju odlične karijere tako što rade stalno jednu te istu pjesmu, poput šminkerskog američkog repera Futurea. Možda je pilana stalno smišljati neki novi koncept, ali zanimljivo je.
’Mamić’ i ‘Pedikerum’
Hoćeš li gostovati u “Plodovima zemlje”? Trebalo je prepoznati hitoidni potencijal u najavnoj špici poljoprivredne emisije koja je sigurno, uza sve tvoje repersko nadahnuće, učinila “Tour Life” zasad najslušanijom pjesmom s albuma na YouTubeu.
- Čuo sam se s urednikom emisije Vlatkom Grgurićem, oduševljen je pjesmom, djeca su mu fanovi. Ako je on za, i ja sam za. Ta špica zvuči brutalno, meni je oduvijek ta glazba bila bomba...
Ali tamo zapravo ne paše. Ti si joj dao savršen kontekst i zasluženo profitirao.
- Zato mi je i zabavno koliko ne paše. Tolika glazbena drama u pozadini najave priloga o sadnji, žetvi, krumpirima... Toliki patos!
Ajmo na nešto manje zabavno - zašto nema “Mamića” na albumu? Slagao si ga prije nego je tebe i Gršu zbog te pjesme tužio Zoran Mamić...
- Što manje kažem o toj temi, to bolje.
U redu, lako za Mamiće, ali što će ti sin reći kad jednog dana bude shvatio, slušajući “Umoran”, kakva ti je tlaka bilo biti tata novorođenom njemu?
- Objasnit ću mu: “Sinko, to je točno tako kako je i tako će tebi bit kad budeš imao svoje dijete.” Ljudi me često pitaju kako mogu tako repat protiv obiteljskog života...
Pa neka se upitaju, ako su to prošli, koliko su se puta jednako osjećali.
- Točno to. To nije pjesma protiv obiteljskog života, nego o mojoj nespremnosti kao mladog roditelja. O mom nepoznavanju materije. Mnogim ljudima je ta pjesma bila i utješna. Zvali su me neki mladi očevi i rekli: “Fala ti šta si napravio pismu o tome kakvo je realno stanje.” Ne moram ja sad podcrtavat da volim svog sina i obitelj, o tome se ne rade pjesme, to se podrazumijeva.
Pjevaš o tim problemima i daš drugim ljudima do znanja da nisu sami, ono “aha, i njemu je isto!”. Tu pjesmu vole ljudi koji su prošli isto. Ovi mlađi... vidim ih - nejasno im je, jesam li ipak iskarikirao stvari u tekstu... Da ja nemam dijete, nisam siguran kako bih ga percipirao.
Zašto si - očito prepun ideja i rima - sebi dozvolio ponavljanje iste fore, naime, da Stavrosovu pjesmu kao referencu iskoristiš i u drugoj na ovom istom albumu, gdje kažeš ponovno da si “umoran ko Stavros”?
- Je, priznajem, ponavljam bazu, ali morao sam jer nije bilo niti jedne upotrebljive rime na “alkos”. Imam bazu rima i... čekaj da pogledam u računalu... imaš narkos, Barbados, komandos, Galapagos, vamos, Santos... ništa od toga ne ide. Žao mi je, ali morao sam, nekad moraš imati te neke male kompromitirajuće “greške” radi rime.
---
Jakov Prkić/Cropix
---
Ali ono pak s “pedikerumom” je izvrsno, možda te i Kerum tuži?
- Ne vjerujem.
Reklama za splitsku ‘Čistoću’
Priznao si da si stari reper, što kad budeš još stariji? Ima li reperskog života sa 70, pa i više, kao što dokazano ima rokerskog?
- Vidjet ćemo, što ja znam... Radit ću nekakve faturete, reklame...
”Mačku u nos”...
- E, “mačku u nos”, pa dječje pjesme, a radim sad neku reklamu za splitsku “Čistoću”, za polupodzemne kontejnere.
Pa, ne pitam o nadahnuću, nego o žanru. Vidiš li tko bi u rapu jednog dana mogao funkcionirati kao Jagger, Springsteen ili neki drugi časni rock starci?
- Apsolutno. Imaš Jay Z-ja koji je preko 50. Zadnji album mu je malo “starački”, obiteljski, ali je po meni skroz O.K. Rap je još uvijek vezan za ulični život, pa i oni stariji koji su još na sceni repaju o svojim sjećanjima iz tih svojih mlađih dana. Ali, po meni, nema nikakvog razloga da rap ne bi bio i, kako kažeš, starački, to ne mora automatski značiti da mora biti dosadno i lišeno ikakve zabave.
Da, “adult oriented rap”...
- Samo treba unijeti malo kretivnosti, može se, treba smisliti na koji način to zapakirati. Ne mora biti klupski. To je jedna od boljki današnje glazbe, što je sve previše orijentirano na derneke u klubovima. Valjda zato što se albumi ne prodaju pa svi rade klupsku muziku, a mislim da ne moraju svi non-stop biti u klubu.
Klupska scena i festivali, kao i suradnje na mnogim projektima, međusobna gostovanja... otkrivaju neviđenu solidarnost na toj sceni u nas, a pritom ne mislim samo na Hrvatsku. Uostalom, ti u “Tour Lifeu” kao da opisuješ turneju po bivšoj Jugoslaviji, potpuno neopterećeno...
- Mislim da su tome pridonijeli Drito festivali, gdje se svi mi stalno vidimo i sjedimo u backstageu. Bilo bi nepodnošljivo da smo međusobno u svađi. Surađuje se i nema uopće nikakvih granica: Beograd, Zagreb, Split, Sarajevo, Banja Luka... nama izvođačima je sve to jedna scena.
Umara li te život na toj sceni? Sudeći po pjesmi “Evo me opet” teško ti je putovati; koliko je ona autobiografska?
- Totalno je autobiografska. Ima momenata kad je stvarno zahtjevno. Tri-četiri datuma zaredom svaki vikend... od putovanja preko tonskih proba i nastupa, zna biti teško. Tu pjesmu sam napravio zbog Louisova refrena koji je fantastičan, obožavam tu pjesmu i čim sam je čuo, rekao sam da to moram kad-tad semplirati.
Uvijek pazim da ne budu samo baze, nego i neka vrsta energije koja te može ponijeti. Ona može biti vezana uz repersko razmetanje, kao u “Opa”, a može to biti i neka vrsta nostalgične energije kao u pjesmi “Ela”, ili energija destruktivnog hedonizma kao u pjesmi “Bunga Party”.
---
Jakov Prkić/Cropix
---
Dok je “Mamacita” plesna “ložiona” koja mora dobiti podršku spota - toliko energije možeš još uložiti, nemoj biti baš toliko star i umoran ko Stavros...
- Vidjet ćemo, ajde... Moglo bi biti okej, sad kad je izašao album pa je čitav kontekst jasan. Da je izbačena kao singl, svi bi odmah pomislili kako sam se “prodao”, isto kao što su neki bili pomislili da sam pokleknuo pred “gangsta” đirom kad je izašao “Tetejac”. Bio je mlako prihvaćen na koncertima sve dok nije objavljena “Evo me opet” i ljudi su shvatili da je ono ipak bila zajebancija.
Ne znam, meni se činilo očitim otpočetka, naročito u spotu.
- Zato mi je trenutni plan da ne izbacujem singlove s nadolazećeg trećeg albuma dok ne bude barem 80 posto gotov. Prvi album je već bio gotov kad sam krenuo sa spotovima i bilo mi je očito kakvim radoslijedom moraju biti plasirani u javnost. Kod drugog je u tom smislu bilo grešaka koje kod trećeg ne želim ponoviti.
"Dvojko” je album na koji se može i plesati i pisati lektira - toliko je teksta na njemu za analizu, toliko uvrnutih rima i reperskih kalambura, duhovitosti i britkih (auto)ironičnih komentara. Što biste drugo i očekivali od Vojka V, koji ga je brusio pet godina nakon regionalnog uspjeha svojeg solo prvijenca i sad ga, kaže, više ne želi ni čuti ni vizualizirati.
“Prijeti” da s njega više nećemo dobiti nijedan spot i već je okrenut “Trojku”, ali publika itekako ima što novog čuti. I sluša, ako je suditi po brojkama s YouTubea, a najveća - nevjerojatno - stoji ispod zaključne pjesme “Tour Life”: 95.000, bez spota, u šest dana od objavljivanja, iako je taj rap ep duži od “Ježeve kućice”, a Vojko ga “vozi” po glazbenoj podlozi iz HTV-ove poljoprivredne emisije....
