stdClass Object
(
[id] => 614218
[title] => Dvije godine je prošlo od požara svih požara, jesmo li se opametili? Obišli smo Mravince i Kučine, ono što smo vidjeli je zabrinjavajuće: 'Čim još malo naraste, pa zapuše, gorjet će sve opet...'
[alias] => dvije-godine-je-proslo-od-pozara-svih-pozara-jesmo-li-se-opametili-obisli-smo-mravince-i-kucine-ono-sto-smo-vidjeli-je-zabrinjavajuce-39-cim-jos-malo-naraste-pa-zapuse-gorjet-ce-sve-opet-39
[catid] => 253
[published] => 1
[introtext] =>
[fulltext] =>
Jutros smo se smijali da smo još pet godina mirni i, evo, sat-dva nakon, vi dolazite – govori nam Anđelko Matković, 47-godišnji stanovnik Kučina dok hodamo užarenim asfaltom prema crkvi sv. Petra, smještenoj na samom vrhu mjesta.
Cvrčci doslovno vrište, što stvara dodatnu nervozu i osjećaj da je toplije barem deset stupnjeva nego što uistinu jest, a onaj miris paljevine koji smo osjetili prije točno dvije godine još uvijek ne izlazi iz nosa, zapravo mozga, ili podsvijesti, ni sami nismo sigurni o čemu se ustvari radi.
Kao da ugledate žvakaću gumu koju ste voljeli u djetinjstvu i u ustima se pojavi blag okus te slatko-kisele kombinacije. Tako je i s Mravincima i Kučinama, samo bez slatkoga.
Tom osjećaju dodatno pridonosi pogled na suha i izgorena crna drveća koja bi idealno poslužila kao kulisa za snimanje jezivih filmova. Split je odgore kao na dlanu, a spuštajući pogled od crne šume prema gradu, jedini pomak nabolje je Karepovac, koji više izgleda kao bunker, a ne kao odlagalište otpada.
– Kako je požar protutnjao, tako je i ostalo. Doduše, na državnom zemljištu su sikli stabla, al' na privatnom je sve isto. U međuvremenu nisu rađeni protupožarni putevi, jedino bagerom možete tuda proć. A kakva je bila situacija s vodom tada, takva je i sada – kaže Anđelko.
Nekoliko minuta prije nego smo krenuli u obilazak s našim sugovornikom, njegov susjed Ante nam je kazao da je preklani najveći problem bio nedostatak vode, tako da je iz svog doma vatrogascima osigurao osnovno "oružje" za borbu protiv požara. Slično nam je mještanka tada svjedočila, kazavši da vatrogasci nisu uspjeli stići na vrijeme jer nisu imali dovoljno opreme, a i da su je imali, nije bilo dovoljno hidranata, a da su imali hidrante, ne bi imali vode.
Uzimajući u obzir takve izjave, većina sugovornika je rekla da su dobro prošli kako je moglo biti. No, svejedno, s većom gorčinom se prisjećaju "prvog" požara na tom području.
– U prvom požaru 2004. godine, bilo je identično kao i prije dvi godine. Ali je tada ovde izgorilo šest kuća, a jednu je čak raznija plin. Zamislite da se to dogodi u srcu sela – ogorčen je Anđelko Matković.
No, za razliku od odgovornih koji apsolutno ništa nisu naučili i promijenili od tog požara, mještani su, vođeni iskustvom prvog požara, znali kako se pripremiti za plamene jezike koji su ih opkolili prije dvije godine.
– Sićam se kad je krenilo, rekao sam Peri Bućanu, a on je baš profesionalni vatrogasac: "Pero, reci ženi da kombijem skupi starije, da nam ne prave paniku. Neka ostave otvorene kuće da ne provaljujemo ako bude nešto bilo, neka napune kade da ima nešto vode i neka se povuku" – prisjeća se Anđelko.
Tako je i bilo.
– Vidite da je ono stablo iznad crkve nagoreno. Stali smo gore i gasili. Polizao je plamen ovu kuću desno. I krave šta su gori bile, spustili smo ih doli. Gasili smo prije dvi godine bez ijednoga vatrogasca, al' smo se tada znali postavit i reagirat. Nas je prvi put možda čak i zeznula reakcija vatrogasaca, jer smo očekivali nešto, a od toga nije bilo ništa. To nas je zateklo. Da smo mi to znali, vjerojatno bi se drugačije postavili – pojašnjava 47-godišnji mještanin i prstom pokazuje krov kuće koja je još prije 15 godina izgorjela i nikada nije sanirana.
Ostali su samo kameni zidovi.
– Vidite, s krova ove kuće, koja je s live strane s njom u bloku, skakali smo na zidove koji su jedni ostali od izgorene kuće i mokrom krpom gasili krov kuće do nje koja je tek krenila gorit. Nismo imali ni kap vode, jer je "Vodovod" iz nekih razloga ugasio vodu kada se to dogodilo. Ne pitajte nas zašto, ne znamo – kaže Matković, ali je sretan što su barem tu kuću uspjeli spasiti.
U nesreći velikih razmjera koja je iza sebe ostavila psihičku i materijalnu štetu, ljudi su bili udruženi i koliko je god sjećanje na požar bolno, teško da se ne možemo istodobno s osmijehom na licu prisjetiti jedinstva i hrabrosti, i želje ljudi da svojim susjedima pomognu i obrane domove.
Toga dana, prije točno dvije godine, gorjele su Srinjine, Gornje Sitno, Donje Sitno, Žrnovnica, Kučine, Mravince, Solin, nekoliko istočnih splitskih predgrađa te Podstrana. Puno je ljudi toga dana gutalo dim i gasilo vatru, bez pauze, bez pitanja, bez pogovora.
Dok smo izvještavali s požarišta, posebno se izdvojila priča tete Bose, Blaženke Dadić, koja je zajedno s kćeri i sinom izgubila jedini dom. Svjedočili smo trenutku kada je kuća gorjela, mladi momci i susjedi su trčali s kantama vode, gasili je, ali bezuspješno. Dan nakon, osiromašena i nagorena kamena kuća u centru Mravinaca sama je pričala priču.
Na drugu godišnjicu požara dočekao nas je lijep prizor. Kuća se obnavlja. Sada ima krov i prozore. Dok se "vrtimo" oko kamenog zdanja, pokraj nas prolazi 67-godišnji Jozo Bušelić, prvi susjed tete Bose. Na naše pitanje kada se počela obnavljati kuća i tko je platio obnovu, kazao nam je:
– Pitajte njezinu dicu. Evo ih dole kod mene u prizemlju. Mi smo im rekli da dođu ovde živit kod nas dok im se ne obnovi kuća – tako nas iznenadi dobri, možda najbolji susjed kojeg biste poželjeli, i odvede nas na vrata prizemlja.
Nažalost, nismo susreli Blaženku, jer je hospitalizirana zbog srčanih problema, ali nas je dočekalo njezinih dvoje djece. Otkad se nesreća ili, kako je to premijer Andrej Plenković nazvao, "atraktivan požar" dogodio, nisu htjeli stati pred medije, ali su nas sada, uz uvjet da ne objavljujemo njihova imena, pozvali da uđemo u njihov podstanarski stan gdje žive zadnje dvije godine. Uz osmijeh prokomentiramo kako je lijepo vidjeti dijelom obnovljenu kuću, no njima nije bilo do smijanja.
Ukratko, nakon što je "država" procijenila da nastala šteta na jedinoj stambenoj kući koja je tada izgorjela iznosi 620.000 kuna, isplaćeno im je tek 21 posto tog iznosa.
– Država nam je pola godine nakon požara dala 130.000 kuna. Kako su nam Grad Solin i Županija rekli da će nam pomoći, očekivali smo da će nam oni nadoknadit ostatak iznosa. Na kraju su najavili da će dat isto koliko i država, a platili su nam svaki po 92.000 kuna. Dakle, ukupno smo dobili 314.000 kuna. S tim smo platili krov, ploču i popravili zidove, a za namistit i obnovit ostatak kuće potrošili smo ušteđevinu i moramo dignit kredit – govori nam 57-godišnji sin Blaženke, inače osoba s invaliditetom.
Njegova sestra dodaje da su s obnovom kuće tek počeli krajem 2018., a novac od Grada Solina su dobili u rujnu prošle godine, ali tek nakon što su im bili prisiljeni poslati troškovnik koji su morali platiti gotovo 30.000 kuna.
Inače, u troškovniku je nabrojeno više od milijun kuna troškova, a dobili su 92.000. Napomenuli su da su iznimno zahvalni mještanima koji su im ponudili pomoć, svećeniku koji im je nudio smještaj, sestrinim kolegama iz osnovnih škola "Don Lovre Katić" i "Kraljica Jelena", koji su im financijski pomogli, te brojnih koji su im dali barem ruku utjehe.
Dodali su da im je Grad Solin u dva navrata isplatio ukupno 15.000 kuna za režije i potrepštine, te financirao čišćenje kuće, koja je nakon požara bila opasna, ali ih je zaboljelo što im je gradonačelnik Solina Dalibor Ninčević ponudio otvaranje posebnog računa na koji bi im građani uplatili sredstva.
– Mi ne trebamo pomoć građana. Do kada će građani financirati ono što je trebala država. Pa i ovdje je, kao za vrijeme poplava u Hrvatskoj Kostajnici, bila proglašena elementarna nepogoda. Njima su dali nove kuće i ključ u ruke, a nama ni petinu iznosa procjene štete – razočarani su Dadići diskriminacijom i maćehinskim ponašanjem državnih organa.
Uz njihovu priču, razočaranje i ostalih mještana dvije godine nakon još je veće, a to nam je potvrdio i Ivo Roguljić, predsjednik Mjesnog odbora Kučine.
– Nama je najveću prijetnju stvarala šuma koja je izgorjela. Ove dvije godine se poduzelo nešto po pitanju pošumljavanja od strane Solina, izviđača i "Hrvatskih šuma", ali to je to. Znate kako je, prošao je požar i ostalo kako je. Osim toga, tu je i problem s vodom i hidrantskom mrežom, što jedino može riješiti "Vodovod", ali to nije njihova obveza i nisu to dužni napraviti, a problem je što to nije obveza ni Grada. Na razini cijele Hrvatske to nije ničija dužnost – kazao je Roguljić, koji nam nije imao ništa pozitivno za reći, a prešutno nam je poručio da mještani predviđaju ponavljanje povijesti čim borova šuma naraste.
Nije to samo problem u Kučinama i Mravincima, nego duž cijele Dalmacije. Kažu mještani, ove godine će brojke biti dobre, ali "ne brinite, čim naraste i zapuše, gorit će ponovo".
Jutros smo se smijali da smo još pet godina mirni i, evo, sat-dva nakon, vi dolazite – govori nam Anđelko Matković, 47-godišnji stanovnik Kučina dok hodamo užarenim asfaltom prema crkvi sv. Petra, smještenoj na samom vrhu mjesta.
Cvrčci doslovno vrište, što stvara dodatnu nervozu i osjećaj da je toplije barem deset stupnjeva nego što uistinu jest, a onaj miris paljevine koji smo osjetili prije točno dvije godine još uvijek ne izlazi iz nosa, zapravo mozga, ili podsvijesti, ni sami nismo sigurni o čemu se ustvari radi.
Kao da ugledate žvakaću gumu koju ste voljeli u djetinjstvu i u ustima se pojavi blag okus te slatko-kisele kombinacije. Tako je i s Mravincima i Kučinama, samo bez slatkoga.
Tom osjećaju dodatno pridonosi pogled na suha i izgorena crna drveća koja bi idealno poslužila kao kulisa za snimanje jezivih filmova. Split je odgore kao na dlanu, a spuštajući pogled od crne šume prema gradu, jedini pomak nabolje je Karepovac, koji više izgleda kao bunker, a ne kao odlagalište otpada.
– Kako je požar protutnjao, tako je i ostalo. Doduše, na državnom zemljištu su sikli stabla, al' na privatnom je sve isto. U međuvremenu nisu rađeni protupožarni putevi, jedino bagerom možete tuda proć. A kakva je bila situacija s vodom tada, takva je i sada – kaže Anđelko.
Nekoliko minuta prije nego smo krenuli u obilazak s našim sugovornikom, njegov susjed Ante nam je kazao da je preklani najveći problem bio nedostatak vode, tako da je iz svog doma vatrogascima osigurao osnovno "oružje" za borbu protiv požara. Slično nam je mještanka tada svjedočila, kazavši da vatrogasci nisu uspjeli stići na vrijeme jer nisu imali dovoljno opreme, a i da su je imali, nije bilo dovoljno hidranata, a da su imali hidrante, ne bi imali vode.
Uzimajući u obzir takve izjave, većina sugovornika je rekla da su dobro prošli kako je moglo biti. No, svejedno, s većom gorčinom se prisjećaju "prvog" požara na tom području.
– U prvom požaru 2004. godine, bilo je identično kao i prije dvi godine. Ali je tada ovde izgorilo šest kuća, a jednu je čak raznija plin. Zamislite da se to dogodi u srcu sela – ogorčen je Anđelko Matković.
No, za razliku od odgovornih koji apsolutno ništa nisu naučili i promijenili od tog požara, mještani su, vođeni iskustvom prvog požara, znali kako se pripremiti za plamene jezike koji su ih opkolili prije dvije godine.
– Sićam se kad je krenilo, rekao sam Peri Bućanu, a on je baš profesionalni vatrogasac: "Pero, reci ženi da kombijem skupi starije, da nam ne prave paniku. Neka ostave otvorene kuće da ne provaljujemo ako bude nešto bilo, neka napune kade da ima nešto vode i neka se povuku" – prisjeća se Anđelko.
Tako je i bilo.
– Vidite da je ono stablo iznad crkve nagoreno. Stali smo gore i gasili. Polizao je plamen ovu kuću desno. I krave šta su gori bile, spustili smo ih doli. Gasili smo prije dvi godine bez ijednoga vatrogasca, al' smo se tada znali postavit i reagirat. Nas je prvi put možda čak i zeznula reakcija vatrogasaca, jer smo očekivali nešto, a od toga nije bilo ništa. To nas je zateklo. Da smo mi to znali, vjerojatno bi se drugačije postavili – pojašnjava 47-godišnji mještanin i prstom pokazuje krov kuće koja je još prije 15 godina izgorjela i nikada nije sanirana.
Ostali su samo kameni zidovi.
– Vidite, s krova ove kuće, koja je s live strane s njom u bloku, skakali smo na zidove koji su jedni ostali od izgorene kuće i mokrom krpom gasili krov kuće do nje koja je tek krenila gorit. Nismo imali ni kap vode, jer je "Vodovod" iz nekih razloga ugasio vodu kada se to dogodilo. Ne pitajte nas zašto, ne znamo – kaže Matković, ali je sretan što su barem tu kuću uspjeli spasiti.
U nesreći velikih razmjera koja je iza sebe ostavila psihičku i materijalnu štetu, ljudi su bili udruženi i koliko je god sjećanje na požar bolno, teško da se ne možemo istodobno s osmijehom na licu prisjetiti jedinstva i hrabrosti, i želje ljudi da svojim susjedima pomognu i obrane domove.
Toga dana, prije točno dvije godine, gorjele su Srinjine, Gornje Sitno, Donje Sitno, Žrnovnica, Kučine, Mravince, Solin, nekoliko istočnih splitskih predgrađa te Podstrana. Puno je ljudi toga dana gutalo dim i gasilo vatru, bez pauze, bez pitanja, bez pogovora.
Dok smo izvještavali s požarišta, posebno se izdvojila priča tete Bose, Blaženke Dadić, koja je zajedno s kćeri i sinom izgubila jedini dom. Svjedočili smo trenutku kada je kuća gorjela, mladi momci i susjedi su trčali s kantama vode, gasili je, ali bezuspješno. Dan nakon, osiromašena i nagorena kamena kuća u centru Mravinaca sama je pričala priču.
Na drugu godišnjicu požara dočekao nas je lijep prizor. Kuća se obnavlja. Sada ima krov i prozore. Dok se "vrtimo" oko kamenog zdanja, pokraj nas prolazi 67-godišnji Jozo Bušelić, prvi susjed tete Bose. Na naše pitanje kada se počela obnavljati kuća i tko je platio obnovu, kazao nam je:
– Pitajte njezinu dicu. Evo ih dole kod mene u prizemlju. Mi smo im rekli da dođu ovde živit kod nas dok im se ne obnovi kuća – tako nas iznenadi dobri, možda najbolji susjed kojeg biste poželjeli, i odvede nas na vrata prizemlja.
Nažalost, nismo susreli Blaženku, jer je hospitalizirana zbog srčanih problema, ali nas je dočekalo njezinih dvoje djece. Otkad se nesreća ili, kako je to premijer Andrej Plenković nazvao, "atraktivan požar" dogodio, nisu htjeli stati pred medije, ali su nas sada, uz uvjet da ne objavljujemo njihova imena, pozvali da uđemo u njihov podstanarski stan gdje žive zadnje dvije godine. Uz osmijeh prokomentiramo kako je lijepo vidjeti dijelom obnovljenu kuću, no njima nije bilo do smijanja.
Ukratko, nakon što je "država" procijenila da nastala šteta na jedinoj stambenoj kući koja je tada izgorjela iznosi 620.000 kuna, isplaćeno im je tek 21 posto tog iznosa.
– Država nam je pola godine nakon požara dala 130.000 kuna. Kako su nam Grad Solin i Županija rekli da će nam pomoći, očekivali smo da će nam oni nadoknadit ostatak iznosa. Na kraju su najavili da će dat isto koliko i država, a platili su nam svaki po 92.000 kuna. Dakle, ukupno smo dobili 314.000 kuna. S tim smo platili krov, ploču i popravili zidove, a za namistit i obnovit ostatak kuće potrošili smo ušteđevinu i moramo dignit kredit – govori nam 57-godišnji sin Blaženke, inače osoba s invaliditetom.
Njegova sestra dodaje da su s obnovom kuće tek počeli krajem 2018., a novac od Grada Solina su dobili u rujnu prošle godine, ali tek nakon što su im bili prisiljeni poslati troškovnik koji su morali platiti gotovo 30.000 kuna.
Inače, u troškovniku je nabrojeno više od milijun kuna troškova, a dobili su 92.000. Napomenuli su da su iznimno zahvalni mještanima koji su im ponudili pomoć, svećeniku koji im je nudio smještaj, sestrinim kolegama iz osnovnih škola "Don Lovre Katić" i "Kraljica Jelena", koji su im financijski pomogli, te brojnih koji su im dali barem ruku utjehe.
Dodali su da im je Grad Solin u dva navrata isplatio ukupno 15.000 kuna za režije i potrepštine, te financirao čišćenje kuće, koja je nakon požara bila opasna, ali ih je zaboljelo što im je gradonačelnik Solina Dalibor Ninčević ponudio otvaranje posebnog računa na koji bi im građani uplatili sredstva.
– Mi ne trebamo pomoć građana. Do kada će građani financirati ono što je trebala država. Pa i ovdje je, kao za vrijeme poplava u Hrvatskoj Kostajnici, bila proglašena elementarna nepogoda. Njima su dali nove kuće i ključ u ruke, a nama ni petinu iznosa procjene štete – razočarani su Dadići diskriminacijom i maćehinskim ponašanjem državnih organa.
Uz njihovu priču, razočaranje i ostalih mještana dvije godine nakon još je veće, a to nam je potvrdio i Ivo Roguljić, predsjednik Mjesnog odbora Kučine.
– Nama je najveću prijetnju stvarala šuma koja je izgorjela. Ove dvije godine se poduzelo nešto po pitanju pošumljavanja od strane Solina, izviđača i "Hrvatskih šuma", ali to je to. Znate kako je, prošao je požar i ostalo kako je. Osim toga, tu je i problem s vodom i hidrantskom mrežom, što jedino može riješiti "Vodovod", ali to nije njihova obveza i nisu to dužni napraviti, a problem je što to nije obveza ni Grada. Na razini cijele Hrvatske to nije ničija dužnost – kazao je Roguljić, koji nam nije imao ništa pozitivno za reći, a prešutno nam je poručio da mještani predviđaju ponavljanje povijesti čim borova šuma naraste.
Nije to samo problem u Kučinama i Mravincima, nego duž cijele Dalmacije. Kažu mještani, ove godine će brojke biti dobre, ali "ne brinite, čim naraste i zapuše, gorit će ponovo".
Dvije godine je prošlo od požara svih požara, jesmo li se opametili? Obišli smo Mravince i Kučine, ono što smo vidjeli je zabrinjavajuće: 'Čim još malo naraste, pa zapuše, gorjet će sve opet...'
Jutros smo se smijali da smo još pet godina mirni i, evo, sat-dva nakon, vi dolazite – govori nam Anđelko Matković, 47-godišnji stanovnik Kučina dok hodamo užarenim asfaltom prema crkvi sv. Petra, smještenoj na samom vrhu mjesta.
Cvrčci doslovno vrište, što stvara dodatnu nervozu i osjećaj da je toplije barem deset stupnjeva nego što uistinu jest, a onaj miris paljevine koji smo osjetili prije točno dvije godine još uvijek ne izlazi iz nosa, zapravo mozga, ili podsvijesti, ni sami nismo sigurni o čemu se ustvari radi.
Kao da ugledate žvakaću gumu koju ste voljeli u djetinjstvu i u ustima se pojavi blag okus te slatko-kisele kombinacije. Tako je i s Mravincima i Kučinama, samo bez slatkoga.
Tom osjećaju dodatno pridonosi pogled na suha i izgorena crna drveća koja bi idealn...
