Velika fešta počela je na zagrebačkom stadionu u Kranjčevićevoj ulici nakon pobjede Hajduka nad Rudešom (2:0). Igrači su otišli pozdraviti Torcidu koja im je uzvratila pjesmom.
- Večeras je naša fešta - orilo se Zagrebom. Pogledajte kako je to izgledalo...
Navijači Hajduka, inače su u drugom poluvremenu u više navrata izvodili pirotehnički show. Arsenal je bio bogat, mnogo toga su uspjeli unijeti na stadion unatoč rigoroznim pregledima na ulazima. A pokazali su i transparent/poruku s posuđenim stihovima iz pjesme Miše Kovača. U poruci je stajalo: ‘Južnjačke sam krvi, samo srcem vođen, za Bijele ću umrijet, za Bijele sam rođen‘. Službeni spiker objavio je kako je na utakmici 4475 gledatelja, što je značilo da ipak nije srušen rekord stadiona.
HOĆEMO POBJEDU
Bučno je bilo još na poluvremenu, kad se na odmor otišlo s rezultatom 0:0. Momčad trenera Mislava Karoglana u prvih 45 minuta nije našla put do mreže protiv "fenjeraša" koji ove sezone u SuperSport HNL-u još nikog nije pobijedio, a ukupno je osvojio samo četiri boda. Kao da su se pristalice Hajduka pomalo prestrašile, hvatala h je nervoza. Na odlasku momčadi u svlačionice navijači Hajduka su podsjetili svoje ljubimce, nogometašima su uputili poruku zbog čega je važna ova utakmica, skandirali su snažno, iz sveg glasa:
- Hoćemo pobjedu! Hoćemo pobjedu! Hoćemo pobjedu!
SLAVILO SE ZLATO VATERPOLISTA
Još prije, neobična je bila uvertira ove nogometne utakmice u Zagrebu, Torcida i navijači "bijelih" su polako ulazili na tribine, jer bila je gužva i nema na brzinu i na silu, nego strpljivo i polako. Natiskavali su se, pravo mnoštvo uz golemo redarstveno osiguranje, a jednim uhom i okom bili su u Kataru, na zbivanjima na dramatičnom vaterpolskom finalu Hrvatske i Italije.
Kad je postalo razvidno da je usred totalne drame Hrvatska postala prvak svijeta u vaterpolu, opet i iznova, ali - pardon - sasvim neočekivano, barem za vašeg reportera, vaterpolskog laika, osvajanje svjetskog zlata prava je senzacija, dok smo, dakle, prolazili kroz stroge policijske kontrole, grunulo je iz obližnjih kafića. Diljem Kranjčevićeve prema hotelu Laguna:
- Hrvatska, Hrvatska, Hrvatska... - bilo je očigledno, Hrvatska je prvak svijeta!
I onda za tim:
- Samo jednu želju imam...
Vaterpolisti su ostvarili svoj san, a vaš reporter, nećete mu zamjeriti i neka mu bude oprošteno, prije nego što će se posvetiti pisanju raporta s poprišta u Zagrebu, odaslao je preko whatsappa čestitke svome prijatelju i nekadašnjem kolegi novinaru. A on je Renco Posinković, nekoć nadasve vaterpolska hobotnica, vratar na golu Mornara i Jadrana i reprezentacije, a danas trener vratara (Bijača i Anića!). Čestitamo mu na novoj, ovaj put zlatnoj medalji! Zlato je zlato!
Što ti je golman, temelj kuće, više od pola momčadi.
Toliko je Renco vjerovao u svoje vratare i uvijek nam hvalio Ivicu Tucka, da je pravi trener, na tragu našeg Neptuna, Ratkuna, znate da mislimo na Ratka Rudića... Što bi rekao jedan do nas, u gužvi Kranjčevićeve dok nam je, eto, vaterpolo usred nogometne vreve zaokupio pažnju, Tucak nije tukac, bez uvrede za našeg trofejnog Šibenčanina!
Odosmo načas (mislima i miljama) daleko, ali doista je uspjeh vaterpolista na trenutak zasjenio, te dodatno galvanizirao okruženje susreta u balunu Rudeša i Hajduka.
U drugi plan pala je načas i poruka našeg dragog Vladimira Balića, nekoć vratara Hajduka, inače bez dlake na jeziku, koji je napokon dočekao nastup od prve minute Šimuna Hrgovića, lijevog beka u momčadi "tirkiznih".
Hrgović je Vukovarac, Slavonac, premda porijeklom iz sinjskog zaleđa, pa je time osobito blizak Baliću, također dalmatinskom Slavoncu (iz Nuštra) ili slavonskom Dalmatincu, kako vam drago:
- Napokon Hrgović! - nije odolio Vladimir, a da nam ne napiše.
I sve to usred činjenice da je predviđeno da od prve minute opet igra - Marko Livaja! To, nastup Livaje, zapravo i nije više bila vijest, budući da smo je "probili" već u ranim satima subotnjeg prijepodneva.
Torcida u velikom broju, baš mnoštvu, nabrijano iščekivanje i natpis tamo na istoku "Kranjče", prema Ciboninu Tornju i preko puta prostorija Medveščaka, doma svjetskog prvaka u kuglanju Nikole Dragaša, govorio je više od tisuću riječi:
- Hajduk živi vječno!
A vaterpolisti su prvaci svijeta... Bravo! Bila je to uvertira susreta Rudeša i Hajduka koju ćemo dugo pamtiti. Posebno kad nam Renco naš, čim se vrati u Split, donese i pokaže zlatnu medalju svjetskog prvaka i uslikamo se za osobitu uspomenu.
