Hajduk se vratio na stazu uspjeha. Nemojte misliti da sad glorificiramo osvojena tri boda protiv Rudeša, nego samo konstatiramo da je u maratonu “bijeli stroj” odradio još jednu dionicu s osvajanjem sva tri boda. I da je sad nanizao dvije uzastopne pobjede (prošlog vikenda protiv Slaven Belupa). I da sad slijedi gostovanje u Varaždinu, pa dolazak Istre 1961 u Poljud. Što miriše isto tako na... e, nije na titulu, nego na obvezu da se nastavi pobjeđivati u seriji. Prvenstvo je maraton.
Naime, kad je Hajduka zahvatila stvaralačka kriza protiv jakih ligaša (Lokomotiva 1:1, Dinamo 0:0, Rijeka 1:2, Osijek 1:1), te su osvojena samo tri boda u četiri utakmice, rekli smo sami sebi: sad slijedi “lakše štivo”. I treba nanizati trobode uzastopce: Slaven Belupo i Rudeš su apsolvirani, slijedi odlazak u Varaždin...
Vratio se “majstor s mora” pobjedama, a kod Rudeša je izgubio figuru Mihaela Žapera. E, to je velika pegula. Žapera smo baš glorificirali kao zadnjeg veznog, a pregled magnetskom rezonancom će potvrditi sumnje kako mu slijedi nekoliko mjeseci pauze. Nedostajat će Žaper i te kako u rosteru i rotaciji na trenerovoj “šahovskoj tabli”.
Što se igre tiče, Hajduk nije oduševio. Igrao je dobro tek na momente. Nije djelovao moćno. Ima tu još puno prostora za napredak i ta izreka postaje floskula. Međutim, baš je to tako. Stara je priča (što ohrabruje!), da se s ovako tijesnim pobjedama (bilo je 1:0 sve do 97. minute), čak i protiv najslabijih poput Rudeša, ostvaruju - povijesni dosezi. Ovako se titule osvajaju!
Novi ispit položen, ocjena je manje bitna
Važno je ne sustajati i na planu upornosti Karoglanov Hajduk polaže ispite. A što se tiče igre još nije savršen. Još nije glatko podmazan stroj. Nije, niti će biti? To ste vi rekli. Mi ne bismo išli toliko daleko u negativu. Ni slučajno...
Dapače, vidljivi su određeni mehanizmi u igri, primjerice planski prodori po krilu, pa povratne lopte, što se nastoji sustavno odigravati. Nije sve “divljakuša”, niti okomito kendavanje na špicnog napadača, u čemu se protiv Rijeke, primjerice, pretjerivalo. “Bijeli” tragaju za pravim koridorima stvaranja igre za nadigravanje.
Hajduk je mogao riješiti utakmicu u prvom dijelu kad je imao šanse, ali ih nije realizirao, pa ispada da može biti sretan (i jest!) što se Marko Livaja opet pojavio. Vratio se Livi kad je bilo najpotrebnije, jer ni Nikole Kalinića odjednom nije bilo. I riješio je Marko Zalizanko (kako mu tepaju pojedini navijači zbog moderne frizure) “enigmu Rudeš”.
Evo nekoliko detalja, zapažanja:
1. Livaja – rekosmo već, spasio je stvar. Dvije utakmice bez Livaje prošle su kao vječnost, premda je Nikola Kalinić obje odradio na visokoj razini. Ali se ozlijedio. Pa se Livaja brže-bolje vratio. Tri su godine taman da se Livaja vratio u Hajduk, kao da je jučer bilo. Već tri godine i na sličnom je putu kao što je to Diego Maradona strpljivo gradio put do prve titule prvaka s Napolijem. Ispod uzavrelog Marjana. Pardon, Vezuva. Slično je to. Trebale su “malom zelenom” tri godine, došao je 1984., prvak postao 1987., a ono što je Livaji Nikola Kalinić, Maradoni je bio Bruno Giordano, odnosno Brazilac Careca. Morao je imati prave suradnike...
Prije je Maradona postao prvak svijeta s Argentinom, pa tek onda prvak Italije s Napolijem. Tako i Livaja, prije je osvojio brončanu medalju s “vatrenima” na Mundijalu, pa tek onda slijedi ono što hajdučki puk već dugo čeka.
2. Brekalo – postaje vrlo važan faktor/čimbenik, preuzima sve veće ovlasti, izvodi prekide, prodire po krilu, desno, lijevo, umješan u baratanju baluna iskazuje reprezentativnu klasu. Vrlo je bitno da se što prije asimilirao, aklimatizirao, igra s guštom, barem ga mi tako vidimo.
Kalik poput Čelića ili Pralije
3. Kalik – to je trenerov potpis, odabir što ga provodi usprkos svim očekivanjima. Kao u Pere Nadoveze, igrat će mi Ćelić i Šušnjara, a ovi drugi neka sjede na klupi. Ili kao kad bi Ivan Katalinić držao na klupi Vučevića, jer ima Asanovića, a Aljoši su prikladniji suradnici bili Pralija i Meštrović. Tako je Kalik istisnuo iz kombinacija Kleinheislera; ispada da su u Panathinaikosu bili u pravu kad im je Lacika stalno sjedio na klupi. Zamislite kad je Nikoličius dovodio Kleinheislera, da mu je netko otvoreno rekao neka, hvala, Mr. Football, ne treba nam, mi već imamo - Kalika!?
4. Ozljede, izostanci – Karoglan nastoji na svakoj utakmici rasporediti po 16 igrača, ali da su mu bitni, da nisu samo zamjene pro forma. Pa i Odidja uđe... Tako balansira s naporima. I to je važno, jer ozljede/izostanci ne maze trenera, naprotiv. Bacaju ga u očaj, kako li je samo trener sjeo na klupu i zabio glavu u ruke nakon Žaperove ozljede. Baš nam se smilovao. Prije Rudeša su mu otpali Moufi i Nikola Kalinić, a Žaper će zacijelo dugo izbivati. Uremović je bio kartoniran. A gdje su Melnjak, Ferro, pa Diallo koji je bio s reprezentacijom... I koliko je Elez samo pauzirao? I Lovre, ali se na golu ukazao Lučić. Mali Hrgović je tako dobio priliku i svidio se, zar ne? Doduše, jedno je protiv Rudeša, a drugo protiv Rijeke/Dinama zaigrati, ali dobro, pomalo.
Karoglan treba “hendlati” situacijom, umješno rukovoditi i nije mu jednostavno. Puno ozljeda (mu) se događa. Žaper je na istom mjestu nastradao gdje i L. Kalinić prije godinu i pol, ali ne mislimo da to ima neke veze, niti je taj pedalj oko kaznenog prostora na sjevernu branku Kranjčevićeve osobito uklet s naročito neravnim travnjakom. Nego je to čista sudbina. Melnjak je tako nedavno nastradao u Koprivnici, Pjaca u Tallinnu 2017., Krovinović dok je igrao u Benfiki, Caktaš 2013. u Lihtenštajnu. Sudbina. Ima ona pjesma, “mi smo jači i od sudbine, nama nitko ništa ne može”. Evo da je Karoglan pjevuši, taman mu je legla...