Ono što je Hajduku godinama bilo najveći problem, sad mu je najveća snaga. Sve je riješeno prošlog ljeta...

Impresivan je niz kojim je Hajduk stigao do titule "jesenskog prvaka", one bez benefita na putu prema onoj od koje će ih itekako biti. Dugo se u ovoj poziciji nije nalazio Hajduk, bez pretjerivanja rečeno i predugo, a nakon 19 godina realno je očekivati i nadati se da će na trenutnoj poziciji momčad Mislava Karoglana i zaključiti sezonu.

Uporište toj tvrdnji daje činjenica da Hajduk ima stabilnost u svim segmentima koje su došle kao posljedica godina naučenih lekcija na svojim i tuđim greškama. Problemi još postoje, ali su manje vidljivi i  brzo se rješavaju. U tom kontekstu rezultat je vidljiv i na terenu, a jedan od ključnih segmenata i temelja na kojem leže i grade se rezultati ove sezone je ‘bedem‘ ispred Ivana Lučića.

Još prošle polusezone Lučić je od potencijalne prinove i rezerve Karlu Sentiću postao vratar za kojeg mnogi smatraju da ima reprezentativni kalibar, a tome u prilog ide i statistika koju ima u Hajduku. Samo ove sezone je sačuvao čistu mrežu 12 puta u 20 nastupa u svim natjecanjima, a primio je 12 golova. Nakon zadnje pobjede protiv Istre 1961 znakovito je odao priznanje i kolegama u liniji ispred sebe kazavši kako protivnici uglavnom ni ne uspiju zapucati prema njemu. Dao je do znanja tko ima najbolju obranu lige, a to smo znali i ranije gledajući tek proste brojke.

Bijeli su do prošlog kola dijelili prvo mjesto s Goricom kada je u pitanju najbolja obrana lige, s devet primljenih pogodaka, a nakon susreta na Poljudu Turopoljci su pali na drugo mjesto i izjednačili se s Rijekom. Kad tu ubrojimo i činjenicu da je Hajduk deset utakmica završio bez primljenog gola, jasno je gdje se proteklog ljeta napravio najbolji posao u prijelaznom roku.

Traganje za obranom

Kad se osvrnemo na prijašnje sezone, jedan od najčešćih narativa po pitanju igračkog kadra bio je problem obrane. Pokušavalo se dovođenjem slobodnih igrača, nekih i upitne kvalitete za ambicije Hajduka, a i krpanjem s posudbama uz pravo otkupa igrača koji su dolazili uglavnom iz jačih liga od HNL-a. Sjetit ćemo se tako od ranije, još prije aktualnog vodstva kluba, imena poput Borje Lopeza, Gustava Carbonierija, Stipe Vučura, Steliana Filipa, Bože Mikulića, Oleksandera Svatoka, Nihada Mujakića, Kristijana Dimitrova, Darka Todorovića, a ako ćemo ići još dalje Maksima Biljija, Marka Ćosića, Hysena Memolle, Andrea Fomitschowa, Georgija Terzieva. Zajedničko svima njima je bilo da nisu ispunili očekivanja, ni donijeli željene rezultate ili su, ako nije pregrubo kazati, ispali promašaji sportske politike.

Nihad Mujakić

Damir Krajač/Cropix

Ne treba u toj priči ignorirati i najbitniji segment u svakom prijelaznom roku, koji je dosta limitirajući, a to je budžet s kojim se raspolaže.

Preuzimanjem funkcije sportskog direktora u Hajduku, Mindaugas Nikoličius susreo se s momčadi koju je brzo htio izmijeniti, jer je za novo vodstvo prijašnji kadar predstavljao simbol neuspješnog Hajduka. U suradnji s predsjednikom Lukšom Jakobušićem dovedena su pojačanja koja djeluju respektabilno u odnosu na neka prijašnja vremena, ali i oni su se susreli s problemom budžeta koji je uvelike kreirao svaki prijelazni rok.

Na putu prema rješenju

Problem obrane, posebice stopera, dvije sezone zaredom rješavao se uglavnom dovođenjem igrača iz jačih liga na posudbu s pravom otkupa. Tako je u ljetnom prijelaznom roku za sezonu 2021./2022. stigao Nikola Katić iz Rangersa, a na zimu i Ferro iz Benfice, dok je prije njih kao slobodan igrač došao Josip Elez. Katić na kraju nije ostao, dok je Ferro otišao da bi stigao ponovno na zimu za pola milijuna eura i postotak od buduće prodaje Benfici.

Tom Dubravec/Cropix

Prije te sezone, koju su Bijeli okrunili prvim trofejem u mandatu Jakobušića, riješen je i problem desnog beka dolaskom Gerga Lovrencsicsa pa na zimu i Dina Mikanovića, a lijevog pojačanjem u vidu Darija Melnjaka koji se nakon toga prometnuo u jednog od najvažnijih igrača Bijelih do ozljede od koje se trenutno oporavlja.

Od igrača u stoperskoj liniji koji su ranije bili tu, Stefan Simić i Kristian Dimitrov su ostali u kadru, a Mario Vušković je otišao u HSV na posudbu s pravom otkupa, koji je njemački klub iskoristio. Dimitrov je uglavnom bio na izlaznim vratima svakog prijelaznog roka dok nije pronašao konačno angažman u Levskom, a Simić je bio pouzdana rezerva sve do isteka ugovora proteklog ljeta.

S obzirom na ambicije, na sličan način se pokušao riješiti problem zadnje linije i prošle sezone. Tako su na posudbu stigla dvojica stopera iz portugalske lige, Toni Borevković iz Vitorije Guimaraes te Chidozie Awaziem iz Boaviste. Otkup potonjeg je na kraju bio preskup za Hajduk, a Borevković zbog nekih svojih izvedbi nije uvjerio čelnike Hajduka da se isplati potrošiti milijun eura i dugoročno ga vezati za Poljud. Ipak, ovaj dvojac bio je dio čvrstog bedema kod Ivana Leke (kojem također idu komplimenti za obrambene izvedbe krajem prošle i početkom ove sezone) bez primljenog gola u šest utakmica zaredom pred kraj sezone.

Uz to su Bijeli dobili nadogradnju i iz Akademije kroz Luku Vuškovića, koji je u samo godinu dana srušio brojne rekorde do onog najskupljeg transfera skorašnjim odlaskom u Tottenham, a da će se na njih moći računati u budućnosti pokazali su Dominik Prpić i Niko Sigur, koji je sad nezamjenjivi prvotimac s polivalentnošću pokrivanja desnog beka i veznog reda.

Sve se poklopilo

Proteklog ljeta su se stvari napokon poklopile za prilike budžeta s kojim Hajduk raspolaže i pitanje obrane je riješeno za duži period. Neke igrače se pratilo i po godinu i pol do dvije, čekajući pravu priliku za njihov angažman.

Na radaru za desnog beka dugo je bio Fahd Moufi, bez kojeg su Bijeli zamalo ostali na ljeto s obzirom na navodni interes i kluba iz Premier lige. Raniji kontakti postojali su i sa Zvonimirom Šarlijom i Filipom Uremovićem, usuđujemo se kazati, najvažnijim dvojcem obrane Bijelih u ovom trenutku, a iskoristila se prilika pa je doveden i Ismael Diallo za lijevu stranu.

Zvonimir Šarlija

Tom Dubravec/Cropix

Zajedničko svakome od njih je da su stigli s iskustvom jačih liga od HNL-a. Šarlija s iskustvom Rusije, Turske i Grčke, Uremović s nastupima u Rusiji i Bundesligi, Moufi u Portugalu te Diallo u francuskoj Ligue 1. Pa kad bi im i krenuli tražiti nedostatke ponovno se vratimo u kontekst budžeta i uvjeta po kojima su dovedeni kao i liga iz kojih su stigli. Razvidno je iz tog konteksta da je u posljednjem prijelaznom roku, kada se još doda i kupovina Mihaela Žapera, posao dobro odrađen.

Dobar ljetni posao

Nije to samo dojam, već je više-manje svakome jasno, da se posljednjih godina kontinuitetom upravljanja planski i u okviru mogućnosti slagala momčad s kojom se krenulo na dugoočekivani iskorak. Na tom putu stigla su dva trofeja u vidu Kupa, a za kraj mandata vodstva, barem kad je u pitanju njihov ugovor, cilj je okruniti sve titulom prvaka.

Zimski prijelazni rok prilika je za nadogradnju onih pozicija koje su od ranije u planu, prvenstveno napadačkih s obzirom na to da su temelji iza čvrsti.

Prije se češće moglo čuti pitanje što Hajduku nedostaje za titulu, uz brojne realne i nerealne odgovore unutar i van okvira mogućnosti Bijelih, a ove sezone je to rijetkost. To je još jedna velika potvrda za dobar rad, a najveća bi ipak trebala biti ona kraju sezone.