Skromna i samozatajna Makaranka najveća je nada dalmatinskog nogometa: 'Nema tih štikli koje mogu zamijeniti moje kopačke'

stdClass Object ( [id] => 581509 [title] => Skromna i samozatajna Makaranka najveća je nada dalmatinskog nogometa: 'Nema tih štikli koje mogu zamijeniti moje kopačke' [alias] => skromna-i-samozatajna-makaranka-najveca-je-nada-dalmatinskog-nogometa-nema-tih-stikli-koje-mogu-zamijeniti-moje-kopacke [catid] => 284 [published] => 1 [introtext] => [fulltext] =>

Da najvažnija sporedna stvar na svijetu nije rezervirana isključivo za muškarce to odavno znamo, ako ništa, onda barem po navijačicama srebrne nogometne reprezentacije Hrvatske, ali da se u “balunu” žene mogu svrstati uz bok momcima, to je već druga priča. Priča koja dolazi iz Makarske.

Riječ je o 17-godišnjoj Fatjesi Gegollaj, skromnoj i samozatajnoj mladoj nogometnoj nadi koja sada igra za ŽNK Split, a jedina je nogometašica s područja županije splitsko-dalmatinske koja igra i za hrvatsku žensku nogometnu reprezentaciju U19, dok je u travnju u Zadru bila i na pripremama ženske A reprezentacija hrvatske na čelu s izbornikom Božidarom Miletićem.

Na razgovor s Fatjesom stigao je i njezin otac Halil koji je jako ponosan na svoju kćer te je sa suprugom i cijelom obitelji uvijek “gura” naprijed, kao i sina Rilinda, igrača HNK Jadran Tučepi, pa joj pruža bezrezervnu podršku i jednostavno je presretan kada vidi kako njegova djevojčica ispunjava svoj životni san.

Fatjesa je prvi put zaozbiljno na nogometni teren, naravno, Zmajev, istrčala dok je imala 7,5 godina, a poslije je uslijedila igra u splitskom Marjanu pa Rijeci i sada ponovno u Splitu gdje mlada nada pohađa treći razred srednje ekonomske škole.

Fatjesa, barem po svojim željama i zdravom načinu života, odudara od većine svojih vršnjakinja, ne zanimaju je, primjerice, ludi noćni provodi, već je isključivo zaluđena nogometom, ali i predana svome školovanju u kojem je izrazito uspješna.

A kako je sve počelo, ispričali su nam Fatjesa i njezin tata koji kaže da je kći uvijek imala veliku želju samo zaigrati “službeno” nogomet, ali je čekala da mlađi brat napuni pet godina kako bi imala povoda postati dio momčadi Zmaja.

Pervan i Carević

San joj se ostvario zahvaljujući trenerima omladinske škole Zmaja Mirku Pervanu i Slobodanu Careviću koji su i nju i brata primili u nogometnu ekipu. Kako kaže Halil Gegollaj, da nije bilo njih, Fatjesa ne bi dobila priliku doći do nogometnih uspjeha.

- Treneri su rekli da nemaju žensku nogometnu momčad, ali da će im biti drago ako se priključim momcima. S njima sam potom počela trenirati i igrati utakmice kao jedina djevojčica. Mada ima puno drugih i ženstvenijih sportova, ja jednostvano uživam u nogometu i, što je najvažnije, imam podršku cijele obitelj jer svi volimo nogomet - kazuje nam Fatjesa.

Sjeća da je prije treniranja u Zmaja uvijek nakon završetka nastave ostajala na igralištu iza škole igrajući s dječacima nogomet.

- Nijedan drugi sport me stvarno nikada nije zanimao osim nogometa, kao ni lutkice ili haljinice i ženske igračke. Igrala sam se autićima, a barbiku nisam nikada ni imala jer me jednostavno nisu privlačile - veli Fatjesa.

U Zmaju je prema propisima s dječacima mogla igrati nogomet do 12. godine pa se potom, sada već kao učenica ekonomskog smjera u Srednjoj školi fra Andrije Kačića Miošića, upisala u Ženski klub Marjan Split za koji je vikendom nastupala na utakmicama, dok su joj Carević i Pervan i dalje dozvolili treninge s domaćim momcima.

U drugome srednje, s 15 godina, Fatjesa se morala osamostaliti jer se odselila u Rijeku gdje je igrala za ŽNK Rijeka. Premda joj je obitelj jako nedostajala, želja za balunom bila je jača.

- Ni bura, ni kiša, ni snijeg, ni sunce, ni igra u kratkim hlačama po ledu, nikada mi nisu smetali jer sam se očeličila i uvijek bila ravnopravna s muškima. Volja za igranjem uvijek je bila jača - veli Fatjesa.

Otac Halil nadodaje kako je Fatjesa jako karakterna tako da ni on ni supruga nisu ni sekunde sumnjali u njezine sposobnosti niti odvojeni život u Rijeci gdje je uspjela i u nogometu i školi. Tada je sigao poziv iz ŽNK Split pa se Fatjesa odlučila vratiti u južne krajeve i sada u gradu pod Marjanom pohađa treći razred ekonomske škole, a u đačkom domu, koji joj je, kao i u Rijeci, omogućio klub, ima svoju ekipu, trenira jednom do dva puta tjedno, a vikendom se vraća u Makarsku, ako ne igra kakvu utakmicu.

Za hrvatsku žensku nogometnu reprezentaciju U19 zaigrala je s 15 godina dok je bila dio ekipe Marjana pa je kroz dvije godine već igrala u Švedskoj, Bugarskoj, Škotskoj, Belgiji i Makedoniji.

Oči pune suza

- Kopačke su mi draže od štikli, a u tenisicama je udobnije pa tako i živim kako meni odgovara. Navečer nikada ne izlazim jer me to ne privlači, a moram biti disciplinirana i zbog utakmica i škole, dok se s prijateljicama družim nakon škole kada odemo na kavu pa pričamo i o ženskim temama, a ne samo o nogometu.

- Sve će doći u svoje vrijeme, tata i mama me usmjeravaju i ‘’klešu’’ za pravi put, a na meni su odluke koje će oni uvijek podržavati, naravno, samo ako su dobre i ispravne - kazuje nam Fatjesa.

Dodaje kako je jako osjećajna pa su joj se nekoliko puta oči napunile suzama kada su izgubili utakmicu, bilo za klub ili reprezentaciju. Nakon završetka srednje škole planira upisati fakultet, ali još nije odlučila koji, mada joj je matematika najdraži predmet, uz tjelesni, a u planu joj je, naravno, zaigrati i za neki od vodećih svjetskih ženskih nogometnih klubova.

Ima Fatjesa dara i za glazbu, pa je u Glazbenoj školi Makarska tri godine svirala violinu koja joj je sada počela malo nedostajati.

- Najsretniji smo kada vidimo kako nam kći uživa u nogometu, a često sa suprugom odem do Splita ili prije u Rijeku kako bismo joj “razbili” prazninu jer imamo još dvije starije kćeri studentice pa znamo kako je teško biti sam i odvojen od velike obitelji. Iskreno, u početku, dok je igrala za Zmaj, nisam znao je li joj nogomet samo hir ili se njime želi ozbiljno baviti.

- Kako bilo, djeca su nam blagoslov i samo neka je zdravlja jer nema većeg bogatstva nego kada je kuća puna sretne i zadovoljne obitelji i to posebno sada za blagdane kada se svi okupimo - kazuje nam Fatjesin otac kojemu je najveće zadovoljstvo kada njih šestero zajedno pred televizorom gledaju i komentiraju utakmice omiljenog im Hajduka.