Stil Moda

Moderna retro djevojka

Vintage kolekcije ove Talijanke sa splitskim korijenima teški su hit: upoznajte Divnu Ivić, čija je obitelj ostavila veliki trag u povijesti grada pod Marjanom

Moderna retro djevojka

Ljubav je vjerojatno bila presudna u životu Divne Ivić koja je između svih svojih aktivnosti postala i vintage kolekcionarka te "seller+buyer" za divnu staru odjeću koju otkriva i vraća je u život, čime je već privukla pažnju modne javnosti kroz svoj brand Deee Vintage.

Već na početku spominjemo ljubav, jer Divna je rođena u Veroni, gradu Romea i Julije, a baš ljubav je, eto, ovu mladu Talijanku dovela u Zagreb. Tako je već gotovo tri godine friška Zagrepčanka, ali jakih splitskih korijena koje u ovoj priči jednostavno ne možemo zanemariti.

Članovi njezine obitelji ostavili su značajan trag u povijesti Splita. Njezina baka Estella Ivić Kuzmanić bila je pijanistica, jedina u tom splitskom vremenu školovana na Konzervatoriju u Beču, držala je koncerte, a nakon Drugog svjetskog rata postala je direktorica prve novoosnovane Muzičke škole u Splitu, gdje je radila sve do mirovine.

Druga baka, Divna Bratić Denković (po kojoj je "naša" Divna dobila i ime) bila je među prvim francuzolozima u ondašnjoj "prvoj" Jugoslaviji, školovala se na Sorboni, a onda je u Splitu predavala francuski jezik u Francuskom institutu, potom i prvoj nastavničkoj postavi današnje osnovne škole Manuš, pa potom još i književnost u realnoj gimnaziji, preteči današnje "Druge jezične"... Domaćicama koje su to željele davala je besplatne satove francuskog, a upravo je ona osnovala prvi srednjoškolski književni časopis u Splitu "Osvit".

Osnovala je i Društvo obrazovanih žena, prvo i tada jedino u bivšoj Jugoslaviji, čija je članica bila još jedna žena iz obitelji naše današnje sugovornice - Jasna Ivić, liječnica i znanstvenica.

Otac Divne Ivić, Nenad Ivić igrao je u juniorima Hajduka, bio je kapetan momčadi, a poslije i prvi liječnik Hajduka, prije dr. Barbira.

Na koncu, opet se moramo vratiti ljubavi, jer su se Divnini roditelji zaljubili na Pjaci, a, kažu, službeno se upoznali ispod tuša na Bačvicama.

No, Divnin put do prije tri godine nije nagovještavao povratak, zapravo novi početak baš u Hrvatskoj. Završila je Università di lettere e Filosofia u Bologni, smjer suvremene povijesti umjetnosti.

- To je najstariji faks na svijetu, a Bologna mi je ostala u srcu zbog divnih godina u njoj provedenih, između hrpe ispita, otkačenih i šarolikih studenata i predivnih izlazaka u gradu u kojem je "nightlife" godinama bio među najaktivnijima u cijeloj Italiji.

Suvremena umjetnost je od malih nogu bila moja najveća ljubav, a dizajn i arhitektura odmah poslije nje.

Počeli smo s Veronom, ljubavi i dolasku u Hrvatsku...

- Rođena sam u Veroni, gdje sam trinaest godina živjela. Predivan i romantičan, grad Romea i Julije, pun divnih srednjovjekovnih zgrada, crkava i monumenata, ali isto tako i grad koji mi je sad, otkako tamo ne živim, puno draži! Sjećam ga se kao jako zatvorenog prema strancima i poprilično dosadnog kad govorimo o izlascima i kulturnim događanjima za mlade.

Kako je počela ljubav s vintageom?

- Vintage mi je strast od kada sam počela sebi sama kupovati odjeću, u tinejdžerskim godinama. Modena, grad u kojem sam živjela poslije Verone od trinaeste do osamnaeste godine, na pola sata od Bologne, a i Bologna, sigurno su gradovi koji su pomogli da se u meni rodi ta strast.

A to je zbog njihovih divnih buvljaka i second hand shopova, gdje sam se smucala kad god bih mogla. Ono što me najviše privlačilo je bila činjenica da sam mogla s puno manje novca sebi stvoriti "alternativni look" i osjetiti se tako drukčija, "svoja".

To se počelo pretvarati u posao kad sam se preselila iz Italije u Zagreb, odjećom sam napunila stan mojeg dečka i onda osjetila potrebu da se počnem toga rješavati. U početku sam prodavala na portalu Moje Krpice, koji se pokazao puno zgodniji za second hand, dok za druge moje vintage stvarčice koristim aplikaciju Depop, Ebay, Instagram, od nedavno i Facebook, a uskoro i Etsy.

Već nekoliko mjeseci se sa zadovoljstvom, a moram priznati i uspjehom smucam sa svojom vintage kolekcijom i po zagrebačkim lokalima poput Botaničara, Kulturnog centra Mesnička, Pločnik itd., a i po glazbenim festivalima.

Objasni nam još jednom što je zapravo vintage.

- "Vintage" je riječ koja dolazi od dvije francuske riječi, "vingt" (dvadeset) i "vendage" (berba). To zbog dva razloga: vintage obuhvata odjeću, obuću, akcesoare itd. koji imaju barem dvadeset godina "života".

A berba je isto važan koncept: što više se pusti stariti vino (naravno, u adekvatnim uvjetima), to je finije i bolje. Tako da mi nikad nije dosta tumačiti ogromnu razliku između "second handa" i vintagea: second hand može biti bilo što, od "korporacijskog" komada Zare ili H&M, koji sebi svi mogu priuštiti (i zato tako često vidimo identično odjevene osobe po gradu, činjenica koja me uvijek nekako rastuži jer nekako skida karakter i jak, "iskreni" identitet osobama koje to odijevaju), do (već rabljenog) vintage komada.

Vintage može biti "second hand", znači već rabljeni, ali može biti i nikad korišten, takozvani "new old stock". U tom slučaju se radi o kolekcionarskim komadima koji bi mogli čak završiti u muzeju, a koji mogu imati i, naravno, vrlo opasne cijene, osobito ako su brendirani.

Tako da i mit da je sav vintage "low cost" je zbilja mit, a i predrasuda za puno njih, nažalost...

Je li i sama nosiš te stvari?

- Što se tiče mog odijevanja, totalno sam u "mix 'n' match" priči; miješam, miješam, miješam... stilove i komade, i to prema raspoloženju. Nastojim odijevati 90 posto vintage odjeću, ali naravno, još uvijek sebi kupujem i nove stvari, osobito od mladih hrvatskih dizajnera.

Trebamo podržati mladu nezavisnu produkciju i kreativnost! Ima divnih kreativaca u ovoj zemlji, i žalosno je vidjeti da većina njih preživljava samo zahvaljujući kupcima iz inozemstva.

Kakav stil voliš, kako sebe vidiš kao "modnu osobu"?

- To će možda zvučiti čudno, ali godinama sam prezirala "modu" i njezine diktate. Nisam nikad bila sklona konformizmu, i uvijek su me puno više interesirale osobe koje se nekako razlikuju od mase, ili zbog jedinstvenog stila odijevanja ili zbog totalnog dezinteresa prema trendovima.

Još uvijek obožavam osobe koje se uopće ne interesiraju za modu, a ipak zrače ukusom i posebnošću. Sebe vidim kao totalno "šizofreničnu" osobu što se tiče modne osobnosti. Mogu sići u supermarket ispod kuće odjevena kao za koktel party, kao što mi se i više puta dogodilo, da uživam na premijeri u prvim redovima partera HNK u trapericama i bijelom t-shirtu.

Obožavam haljine iz sedamdesetih, osamdesetih i otkačenost boja iz devedesetih, iako crna boja ostaje moja najomiljenija. Odijevam se prema raspoloženju, tako da ni ja nikad ne znam u što će se to pretvoriti tijekom dana! Najvažnije mi je osjećati se udobno i usklađeno s mojim raspoloženjem. I imati uvijek barem jedan jako osobni detalj, bio to prsten, torbica, naušnice, "šnirance"...

Ti detalji su za mene kao amulet za dan: stavim ih na sebe kao formu praznovjerja.

Kako Zagrepčanke gledaju na vintage?

- Od kad sam se ovdje preselila iz Italije, prije skoro tri godine, čini mi se da su se dosta stvari promijenile. Na početku me se dojmilo što većina cura prezire vintage, gledajući tu kategoriju kao da se radi o "second hand", starim krpama koje su nekada nosile naše bake u njihovim ne baš najblistavijim i starijim godinama.

Sad se počelo nekako o tome pisati i po medijima, tema je prisutna i na televizijskim programima. Sad se i "najšminkerskije" blogerice znaju pohvaliti njihovim vintage styleom, iako su to često stvari kupljene u Zari & co. Ali barem se o tome počelo čitati, gledati, a i razmišljati, zašto ne.

Moda vintage nije samo simbol jedinstvenosti, kvalitete krojeva i materijala: radi se o reciklaži odjeće, a u naše doba reciklaža je jedna od najplemenitijih stvari na koju treba paziti i poštovati ako nas je uopće briga za prirodu, zdravlje, etičnost... Malo njih razmišlja o tome koliko industrije danas zagađuju sa bojama i proizvodnjom sintetičkih materijala. Ali sve će nam se vratiti s računom, tako da je bolje da već danas mislimo na sutra, jer budućnost je puno bliža nego što izgleda. A mi smo glavni dio toga s našim ponašanjem i svakodnevnim odlukama.

Što misliš o modnom stilu Zagrepčanki, one su uvijek imale neki prepoznatljiv način odijevanja, izdvajale su se.

- U Zagrebu se veoma pazi na stil. To je osobito uočljivo u strogom centru, gdje i stanujem. A da ne govorimo kako je petkom i subotom, kad se Ilica i Jurišićeva pretvore skoro u "catwalk"! Na početku mi je čak bilo i malo komično u smislu da sam često viđala i jako mlade djevojke odjevene kao iz modnih magazina, ali nekako karikaturalno, s tip-top teškim šminkama i jakim parfemima. Bilo ih je tu i super chic, sa stilom, ali nekako mi je izgledalo da prevladavaju žene opsjednute zadnjim trendovima, bez neke osobite mašte i posebnog identiteta.

U stvari, među mlađim generacijama, a i među starijima također, ima i pravih "ikona stila", gdje mašta, miješanje komada i posebnih detalja postanu pravi tulum za oči. Sve ovisi o mjestima koja se posjećuju.

Kako je to u Italiji, kako Talijanke gledaju na "staru odjeću"?

- Zna se da je Italija epicentar mode i stila, i s tim se nastojim slagati. Još i više otkad sam se preselila. "Stile italiano" je zbilja unikatan i vrlo težak za kopiranje a da ne ispadne kao neka malkice jadna imitacija...! Vintage je u Italiji doživio eksploziju već u devedesetima, i sad je možda čak doživio "inflaciju" koliko je bio popularan.

No, još se itekako nađu predivni komadi po "second hand" shopovima i buvljacima poput Montagnole u Bologni ili na sajmovima kao što je East Market u Milanu - ljudi ne samo da kupuju, nego i svjesno izdvajaju velike pare za to. Svjesni su povijesti i kvalitete vintage komada koje kupuju, pa potrošiti na to nije uopće čudno.

Eto, baš se to promijenilo u Italiji ovih godina: cijene! Sad se sav vintage prodaje za velike novce, bez obzira radi li se o brendiranoj odjeći ili o najstandardnijim "retro komadima".

Izlažeš na sve strane... možeš li izdvojiti neko mjesto ili događaj gdje ljudi imaju posebno pozitivan stav prema tome što radiš i "tvojoj" modi?

- Sve više i više, na više strana, istina, pa mi je teško reći gdje sam bolje primljena. Ali na Instagramu sam u nekoliko mjeseci imala pravi "boom followersa". Ali aplikacija Depop me gurnula prema svemu tome, ona mi je dala hrabrost da se totalno izrazim preko fotografija. To je aplikacija za prodaju&kupovinu 2nd hand-a i vintage komada koju u Hrvatskoj praktički nitko ne koristi, ali u SAD-u, Velikoj Britaniji i Italiji je vrlo popularna i ima milijune korisnika.

Što radiš s odjećom kad je nabaviš - opereš, pošalješ na kemijsko čišćenje... "Skineš" tuđu energiju... ili šta već?

- Proces je delikatan, nešto ode na kemijsko, nešto je vrlo pažljivo oprano doma, ručno različitim deterdžentima i sastojcima, sve je izglačano parom, tako da je uvijek sto posto dezinficirano i bez "stranih" mirisa. Energija povijesti odjeće je uvijek živa, materijali, boje i krojevi pričaju o tome, a mašta napravi preostalo.

Svaka tvoja fotografija je posebna, svaki komad odjeće znaš predstaviti i u ambijentu, i s izrazom lica... Svaka osvaja promatrača. Tko je autor?

- Na samom početku, možda prve četiri slike na kojima sam kao "model", jer prije toga sam slikala obješene stvari, tj. slikane su bile na nekim "standardnijim" načinima - je slikao moj (divan i strpljiv) dečko. Ideja mi je od početka bila da fotke budu ironične, nesavršene, s ofucanim detaljima poput metle, radijatora, prljavog zida iza leđa, raščupane kose itd...

To mi je od početka bilo vrlo važno, kao reakcija na dosadan perfekcionizam toliko prisutan na fotkama "fashion" blogerica (ili wannabe fashion blogerica...) online. Život i svakodnevica nisu perfektni. I u svakodnevici prečesto zaboravimo maštati i biti autoironični... A zaboravimo se cijeniti i za ono što realno jesmo. Svi previše nastoje kopirati neke fiktivne modele/uzorke online, a s takvim stavom samopouzdanje samo pada, a isto tako i naš identitet i kreativnost.

Nakon pomoći mojeg dečka na samom početku ove moje avanture, odlučila sam upotrijebiti tehnologiju mog novog mobitela, i opla! Sa stalkom (ili nekom stolicom ili stolom, što god), telefonom, i timerom namještenim na deset sekunda, eto moji luckasti autoportreti sa svojim vintage (a ponekad i second hand) komadima! Nikoga više ne tlačim, sama sve odlučujem, a i nastavljam se zabavljati i sebe uzimati što manje ozbiljno u tim autophotosessionima.

Jesi li ikad pomišljala da ćeš ovdje raditi ovako nešto? Što je bio tvoj san?

- Završila sam povijest umjetnosti i bavila se s "copy" i "content writing" u svijetu umjetnosti i dizajna. U stvari, još pišem za talijanski Soundwall, najvažniji portal online za elektroničku muziku, muzika mi je isto ogromna strast otkad sam se rodila, a pisanje mi je vrlo važno.

Kad sam živjela u Padovi (pet godina), organizirala sam mjesečni event gdje su se suvremena umjetnost i techno muzika spajale (TheFRAG). U tim godinama sam mislila da ću u svijetu organizacije evenata završiti, oduvijek mi je bio gušt time se baviti... Na kraju, taj projekt je došao kraju zbog osobnih razloga.

Oduvijek sam ciljala na što kreativniji posao, ali poslije nekoliko godina posla po tvrtkama, među kojima je i poznata Foscarini, shvatila sam da sam se trebala izboriti da dođem do toga da budem sama sebi šef. Sad se situacija drastično promijenila i ponosna sam na sebe i svoje žrtvovanje da bi snovi i interesi nastavili biti moja realnost. I da moja sloboda bude samo moja, da ovisi samo o meni.

Usporedi život (mladih) u Hrvatskoj i Italiji, ili Zagreb - Bologna...

- Najveća razlika je u financijskim mogućnostima. U Hrvatskoj mladi imaju puno manje novca, to je činjenica. Ali ovdje gdje ima manje para, nekako ima i puno više solidarnosti između osoba. Što se tiče interesa, sektori koje najbolje poznajem su muzika i umjetnost, ako usporedim Zagreb s mojom obožavanom Bolognom, recimo, tamo se puno više događa, ima puno više muzeja, galerija, klubova, kulturnih udruga i centara, a da ne govorimo o knjižnicama...

Samo kad se ima više, to se nekako i manje poštuje. To je moj dojam.

I kad ćeš doći upoznati "svoj" Split?

- Korijeni su mi u Dalmaciji, a i najdraža rodbina, tako da kad najzad dođem do Dalmacije, sigurna sam da će biti puno dirljivih "epifanija"! I sigurno će mi to otvoriti nove perspektive i najljepša strana putovanja. A zna se da je i život put, pa se nadam da nikad neću prestati imati mogućnost suočiti se s takvim važnim osjećajima i otkrićima!


A sto se tiče "Deee", čita se "Di", a tako me i zovu neke prijateljice u Italiji. Ali važi i za "the", kao "the vintage". Najvažnije mi je što je "Deee" i dio imena od super trija "Deee Lite", koji je osnovala pjevačica i plesačica Lady Kier iz New Yorka, uz Towa Towa Teija, DJ-a iz Tokija i Dimitrija iz Rusije.

Pokrenuli su super projekt disco-funky-hip hop-house, avangardno za one godine i... Eksplozivni u stylingu, totalno otkačeni, retro, stylish i ludo. A pjevačica Lady Kier bila je i zaštitno lice za brand Emilio Pucci. Govorimo o vremenu između 1990. i 1997... Ima super video o tome na Youtubeu!

Deee Lite sam upoznala preko svog starijeg brata Damira - koji je glazbeni kritičar i producent koncerata i live/DJ setova za elektroničku glazbu - već s osam godina. I ostavili su u meni veliki trag. Otkrila sam šta je "dance music", i zaljubila sam se u šarene kombinacije, super retro u kojima su se pojavljivala i blistala ta tri lika kao iz nekog stripa.
Nisam još mogla zamisliti da ću jednog dana biti organizatorica "dance evenata", a kamoli da ću se baviti baš vintage odjećom, i da ću posjedovati baš jedan Emilio Pucci komad iz devedesetih i prodati ga u nekoliko dana za "prikladnu" cijenu.

 

Naslovnica Moda