Austrijska teologinja o hrvatskim klečavcima: Bizarni su. Mole za autoritet kojeg nisu sposobni stvoriti svojim životom

Dr. Anna Maria Gruenfelder, poznata austrijska teologinja i povjesničarka je snažno povezana s Hrvatskom. Naime, još prije pola stoljeća je svoj dom i profesionalni život preselila u Zagreb.

Iako je već neko vrijeme u mirovini, aktivno se bavi znanstvenim istraživanjima. Prošle godine je za svoju knjigu "Sustigla ih Šoa: Strane židovske izbjeglice u Jugoslaviji (1933. – 1945.)" primila prestižnu nagradu Saveza jevrejskih opština Srbije.

Novi list je s njom razgovarao o njenim istraživačkim interesima i djelima, temama kao što su papa Franjo, feministička teološka misao, molitelji na trgovima u nekim hrvatskim gradovima i mnogim drugim temama.

Donosimo najzanimljivije djelove: 

Papa Franjo nedavno je napunio deset godina pontifikata. Kakav je vaš pogled na njegovo papinstvo? Što biste posebno izdvojili kao važno?

– Papa Franjo je svojom komunikativnošću osvojio srca ljudi i pojavljuje se kao simpatično, ljudsko lice Crkve. Njemu se opraštaju poneke nespretne izjave (poput: »razmnožavati se kao kunići« ili »tu i tamo neka ćuška neće škoditi«). Na početku pontifikata bilo je dosta tih »bisera«, pa bi se čovjek zapitao je li dobro čuo.

U nekim pitanjima pokazao je, međutim, da se iza otvorene, vedre fasade krije i prilično odlučan karakter, koji je očito nastupio u svoju službu s jasnim predodžbama.

Bio je izabran s nalogom da reformira Crkvu – strukturalno, ali prije svega i personalno. I krenuo je, a nisu svi potezi bili dobro primljeni (npr. neke kardinale ogrezle u financijske ili pedofilske skandale poslao je u »egzil«; po kazni je morao otići dugogodišnji osobni tajnik pokojnog pape emeritusa Benedikta XVI., Georg Gaenswein).

Onako kako se dao u reformu struktura Rimske kurije i u neke personalne smjene – vezane uz velike pedofilske skandale prouzročene čak od kardinala, tj. od vrha Crkve – tu je pokazivao i znanje, volju, odlučnost – uz potvrđenu empatiju za žrtve. Za to je, s pravom, pobrao pohvale – doduše i neprijatelje.

VATICAN CITY, VATICAN - SEPTEMBER 10 Pope Francis greets the pilgrims during his weekly general audience in St Peter‘s square at the Vatican on September 10, 2014.

/Shutterstock

Po vašem mišljenju suštinski iskorak Katoličke crkve bilo bi dopuštenje svećeničkog ređenja žena. Koje su tome zapreke, tradicija ili nešto drugo? Što o tome možete reći kao teologinja i povjesničarka?

– Zaređenje žena bilo bi taj suštinski iskorak – onda bi se moglo reći da je čovjek jednak u dvoje, kad »žensko« više nije ono što je drugotno i zato »nepodobno«. Manihejski dualizam spolova bio je raširen u okruženju u kojem je nastalo kršćanstvo, a zadojeni su bili ne samo kršćanstvo nego antički »poganski« svijet, pa i židovstvo. Ovo antičko, pretkršćansko nasljeđe je duboko utjecalo na kršćanske tradicije.

Možete li nas sažeto uputiti u suvremenu feminističku teološku misao? Koje su teme aktualne?

– Moram reći da sam malo zapustila praćenje feminističkih diskusija, s izuzetkom rodnih – a tu vidim u teološkim krugovima u Hrvatskoj duboko nerazumijevanje za korijene rodne teorije. Ona je rasla na matici nejednakosti žena u društvu, i razmišljanja su prodirala u dubinu, u pitanje u kojoj je mjeri rod doista društvena konstrukcija, ili bitak.

Simone de Beauvoir također nije rekla da je »rod« stvoren od društva, da društvo pravi žene nego da društvo utječe na pojam »ženskost«, »ženski spol«. No hrvatski teolozi polemiziraju s konstrukcijama koje kao takve rijetko tko zastupa, i bore se protiv međunarodnih konvencija – Istanbulske!, kao da ona ugrožava opstanak svijeta.

Što po mom mišljenju feminizam danas čini važnim? To je njegov angažman – prijeko potreban angažman za suzbijanje femicida, za suradnju s ekološkim aktivistima, za suradnju s mirovnim pokretima i pokretima za zaštitu ljudskih prava.

Simone de Beauvoir

Jean Meunier/Afp

Kako analizirate molitelje, klečatelje na glavnom zagrebačkom trgu i u još nekim gradovima, posebno njihove molitvene »nakane«? O tim moliteljima s jasnim ograđivanjem izjasnili su se poneki katolički laici, ali ne znam da smo čuli i službenu riječ Crkve, a ona je potrebna. »Takvo instrumentaliziranje vjere nije spojivo s kršćanstvom«, rekli ste u jednom prošlogodišnjem razgovoru.

– Nakane tih molitelja doista su bizarne, i njihove performanse voljela bih analizirati. Zašto se muškarci ugledaju u Majku Božju?Zašto očekuju »autoritet u obitelji« dobiti nebeskom pomoći? Zar nisu u stanju stvoriti sami sebi autoritet – ako već misle da moraju imati autoritet, spada li to u njihovu predodžbu o »muškome«?

Stanovit korak unazad u neku duhovnost askeze poduzele su i druge »pobožne« skupine, kojih ima: poput neokatekumena i raznih karizmatičkih skupina. Oni vjeruju da se Crkva od Drugog vatikanskog sabora previše prilagodila svijetu – a time žrtvovala povezanost s transcendentnošću. Drugim riječima, mnogima je Crkva previše svjetovna, pa se okreću prema njezi duhovnog, »unutarnjega života«. Dakle »iz krajnosti u krajnost«.

No Drugi vatikanski sabor je preporučio: »Čovjek je put Crkve«, čovjeku se Crkva mora posvetiti, pojedincima i čovječanstvu cijeloga svijeta. Službena Crkva, odnosno različiti njezini službenici pokazuju i različit stupanj svjetovnosti ili duhovnosti, tako da je mjesna Crkva – ona po župama – dosta raznolika, kakva je Crkva odvajkada bila. Bolje nego da sve prisili na uniformnost.

Pa neka i »klečavci« mole, ako misle da će na taj način stjecati autoritet, što ga nisu uspjeli stvoriti svojim životom i djelom – a svi ti »antiperformance« oko njih daju im značaj koji ni nemaju. Samo da se ne osile i teže utjecaju u Crkvi na druge vjernike. Sve dok drugima daju slobodu – neka mole.

Paun Paunovic/Cropix

U Hrvatskoj već nekoliko godina traje generacijska smjena biskupa. Što primjećujete da donose mlađi biskupi?

– Mlađi? Ne vidim toliko mladosti na pomolu, a za kvalitetu tih promjena ne bih dala svoju ruku u vatru. Oni koji su imenovani prije kraćeg ili dužeg vremena stasali su u Crkvi u godinama pape Benedikta XVI. A taj profil je morao biti biskup koji je hodajući »Kodeks kanonskog prava«; dok je papa Ivan Pavao II. imenovao biskupe koji su marijansku duhovnost njegovali kao srce katoličanstva.

Zreli katolik se ipak ne treba dati previše impresionirati tim pastirima koji njeguju svoje partikularne »hobije«. Riječki nadbiskup uspio je stvoriti si simpatije u velikome krugu ljudi, jer je čovjek Crkve – ali i čovjek, koji najprije vidi pred sobom drugog čovjeka. Pridobivši srdaca svojih sugovornika, uspio je vrlo uvjerljivo tretirati i delikatne probleme s kojima se morao suočavati na početku svoje službe u Rijeci. Treba mu odati priznanje, ukazati podršku i razumijevanje. Nadam se da će novi zagrebački nadbiskup biti bar donekle otvoreniji, komunikativniji, manje »uštogljen« od njegova prethodnika (za sada sam još skeptična).