Mirjana Nazor: Kako je moguće da nepokretni Duje Aničić ne može od države dobiti prijenosnu bocu s kisikom? Na sreću, ima nepokolebljivu majku

stdClass Object ( [id] => 1113230 [title] => Mirjana Nazor: Kako je moguće da nepokretni Duje Aničić ne može od države dobiti prijenosnu bocu s kisikom? Na sreću, ima nepokolebljivu majku [alias] => mirjana-nazor-kako-je-moguce-da-nepokretni-duje-anicic-ne-moze-od-drzave-dobiti-prijenosnu-bocu-s-kisikom-na-srecu-ima-nepokolebljivu-majku [catid] => 142 [published] => 1 [introtext] => [fulltext] =>

Čini se da pitanje „Ma je li to moguće?“ stalno zapravo visi nad našim glavama. Gotovo svakodnevno se dogodi nešto nevjerojatno ili se pak ne dogodi nešto što smatramo normalnim, i onda se u čudu pitamo: „Ma je li to moguće?“ Najtužnije je što nas ima sve manje koji se čudimo i pitamo jer je veliki broj građana oguglao, i gotovo ih više ništa ne može iznenaditi.

Ovih se dana obznanjuju rezultati upisa u srednje škole. Jedan naslov kaže: „ Desant 5,0 odlikaša na splitske gimnazije, u nekim školama i jedna četvorka je bila fatalna!“ Nažalost to nije ništa novo, ni čudno. Godinama znamo da je produkcija odlikaša u osnovnim školama potpuno nerealna, da petice vrlo često ne pokrivaju odlično znanje, niti smo uspjeli definirati što bi to bilo odlično znanje: samo poznavanje činjenica, ili razumijevanje određenih pravila i zakonitosti koje se na njima temelje, ili sposobnost oporabe stečenog znanja u konkretnim situacijama….

Nije li apsurdno da onaj tko je u osnovnoj školi prolazio s odličnim uspjehom, ali s ponekom četvorkom u svjedodžbi, mora dobro odvagnuti gdje će se prijaviti da bi imao šansu upisati se. A učenike s vrlo dobrim i dobrim uspjehom ne treba ni spominjati. Za njih izbora gotovo i nema, bez obzira na njihove sposobnosti. Barem dvadesetak godina sve to znamo i ne mijenjamo ništa!!! Zar doista ne vidimo da je ovakav pristup upisu u srednje škole zapravo vid psihološkog zlostavljanja učenika i roditelja, pa čak i samih učitelja i nastavnika?

Posljednjih se dana piše i o nedostatku adekvatnog kadra u školama – mnoge predmete, najčešće fiziku i matematiku predaju nekompetentne osobe. Jer, gle čuda nema interesa za nastavničko usmjerenje na tim i ne samo tim studijskim grupama. To je zabrinjavajuće, ali ne od jučer. Problem postoji odavno, od kada smo društveno i ekonomski degradirali tu profesiju. I dok nije dogorjelo do noktiju nikoga nije bilo briga. Zašto reagirati na vrijeme kad nas očito uzbuđuje da vatra bukti i tek onda (možda) krenemo u akciju.

Kažu demokratičnost i humanost nekog društva ogleda se u odnosu tog društva prema najpotrebnijima. Takvih je nažalost u našem društvu u izobilju. Spomenut ću samo primjer Duje Aničića iz Splita koji „stradao“ u porodu. On je stopostotni invalid, nepokretan i uz čitav niz tegoba ima i problem sa disanjem. Duje je bocu s kisikom dobio od Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo prije 15 godina. Ta boca sadrži tri litre kisika, a to je, kako ističe Dijana Aničić, dovoljno za dva do tri sata disanja. A bocu imaju pravo puniti dvaput u tri mjeseca?! „U tri mjeseca, Duje ima pravo disati na račun zdravstvenog nam sustava dakle punih pet, šest sati“, konstatira njegova mama. Uz tu suludu odluku postoji još jedna, jednako nelogična i nehumana. Ta boca nije prenosiva, jer kažu Duje je i tako nepokretan, pa je normalno da bude stalno u kući. Što će njemu sunce, zvuk i miris mora, plavetnilo neba … Na sreću, majka je nepokolebljiva u borbi za život svog sina. Uspjela je animirati donatore i dobila na poklon prijenosnu bocu kisika.

I kad smo kod ugroženih nužno je spomenuti i nedavno neprimjereno javno javljanje i Nikole Grmoje i Bože Petrova. Govoreći o LGBTIQ zajednici, ili nekim njezinim dijelovima, Petrov im je poručio da se „…trebaju probuditi u našoj Hrvatskoj i shvatiti da su u manjini i da im mi toleriramo to.“ Nismo li mi svi koji živimo u ovoj državi, u našoj državi? Bez obzira na boju očiju, kože, svjetonazor pa i spolnu orijentaciju. Poruku o toleriranju nisam sasvim dobro razumjela. Zar pripadnici LGBTIQ zajednice nemaju pravo udisati isti zrak i grijati se na istom suncu, kupati se u istom moru, šetati istim ulicama kao i oni koji ne pripadaju toj zajednici? Je li naš humanizam, pogotovo kršćanski, zapravo samo „mjed što ječi ili cimbal koji zveči“?

I na kraju poslastica koju su nam pripremila dva ministarstva. Ministarstvo zdravstva je ministarstvo s najmanjim postotkom cijepljenih. Kaže ministar manje od 35 posto! To je uistinu vrlo motivirajuće za građane koji se do sada iz različitih razloga, nisu cijepili. Kada se tome pridoda i mali postotak cijepljenih medicinskih sestara, očito je da nešto u kampanji za cijepljenje nije učinjeno kako treba. Druga je poslastica došla iz Ministarstva pravosuđa. Na gradilištu novog sjedišta Općinskog suda u Splitu, građevinska inspekcija je zaustavila radove. Naime, na toj građevini započelo je bespravno podizanje trećeg kata, a građevinska dozvola je

uključivala dva kata. Pokazalo se to nedostatnim te je rad nastavljen, iako zatražena dozvola za podizanje trećeg kata još nije stigla. Bespravna gradnja u krilu Ministarstva pravosuđa! O kako poticajno za buduće bespravne graditelje! A što ćemo kad živimo u maloj zemlji za velike apsurde!