stdClass Object
(
[id] => 1159773
[title] => Nitko nema pojma kako riješiti inflaciju: ekonomskim stručnjacima se pred tom zvijeri tresu gaće i ukipljeni čekaju da sama prođe. A neće! No, dok to traje, ona guta naše plaće
[alias] => nitko-nema-pojma-kako-rjesiti-inflaciju-ekonomskim-strucnjacima-se-pred-tom-zvijeri-tresu-gace-i-ukipljeni-cekaju-da-sama-prode-a-nece-no-dok-to-traje-ona-guta-nase-place
[catid] => 241
[published] => 1
[introtext] =>
[fulltext] =>
Ah da, inflacija. Genitalni svrab tržišne ekonomije. Zrno graška pod jastukom kapitalizma. Hemoroid izvršnih tijela vlasti. Kamen mudraca financijskih stručnjaka. Izvanzemaljski virus u bankarskim računalima. Peronospora lišća svakog zrelog novčanika. Čimavica moderne civilizacije sisavaca s velikom glavom.
Ne postoji mnogo stvari zbog kojih se jednako tresu opanci i čizme, dimije i kiltovi, ponča i toge; mogu se nabrojiti na prste jedne ruke. To bi bila smrt, zmije, nestanak struje, nova turneja Madonne i – inflacija.
Još od vladavine Ptolomeja IV. Egiptom u 210. godini pr.K. i njegova pokušaja da zamjenom srebrnih u bakrene kovanice pobjedi u Četvrtom sirijskom ratu, preko Antoninske kuge koja je pogodila Rimsko Carstvo u razdoblju od 165. do 180. godine, desetkovala stanovništvo i bacila ekonomiju na koljena. To je uzrokovalo dodatne troškove koji su se pokušali sanirati, opet, infuzijom velikih količina kovanica nečistog srebra ili Dioklecijanovim (neuspješnim) zamrzavanjem cijena pa sve do jugoslavenske hiperinflacije koja je, zbog toga što SFRJ nije primjereno eksploatirao radnike kako bi njihova produktivnost i obezvrijeđenost vratila Titove frajerske dugove kojima je transformirao infrastrukturu blatnjave provincijske prčije u većinu onoga čime na ovim područjima raspolažemo i danas – 1989. godine iznosila suludih 1000 posto.
Prema takvim ekonomskim deformacijama, uslijed kojih cijene rastu deset puta u godini, trenutnih hrvatskih 4,8 posto izgleda kao laki skok u onaj mali skupi kvartovski dućan. Ništa strašno – ako se neće uskoro ponoviti. U eurozoni je taj rast od studenoga 2020. do istog mjeseca 2021. bio pet posto, dok je u SAD-u 7 posto – najviše u zadnjih 40 godina. S druge strane, stalno rastu i plaće.
---
Steve Prezant/ AFP
---
Tako su između 2009. i 2019. one prosječne narasle s 5307 na 6242 kune. Sjajno, zar ne? Pa, i ne baš… Naime, prema Europskoj konfederaciji sindikata, u tom istom razdoblju realne plaće, tj. plaće u koje je ukalkulirana inflacija, smanjile su se za 11 posto. Da nije tako, onda bi onih dva milijuna Hrvata možda sebi i mogli priuštiti sedmodnevno ljetovanje, kao i onih dvadesetak milijuna turista koji dolaze uživati u njihovu dvorištu. Prosječna plaća u listopadu je iznosila 7140 kuna što je 384 kune ili 5,7 posto više nego prije godinu dana, ali od toga je inflacija pojela 262 kune, što je skoro 70 posto nominalnog godišnjeg rasta.
'Skriveni porez'
U "najjačem svjetskom gospodarstvu", američki ured za statistiku rada prati plaće za nemenadžerske pozicije, koje čine oko četiri petine ukupnih zaposlenika u proizvodnji, rudarstvu, građevinarstvu i uslužnim industrijama. Prosječni takav radnik zarađivao je 26,40 dolara po satu u studenom ove godine. Usporedi li se to s prosječnom plaćom od 3,30 dolara po satu u siječnju 1970., čini se kao prilično povećanje. Ipak, njihova realna kupovna moć se povećala za samo nešto manje od devet posto od tada, dok je ekvivalentno povećanje za sve zaposlene – dakle i one na menadžerskim pozicijama – u privatnom sektoru iznosilo 76 posto. U prijevodu; sve je išlo visokopozicioniranima. Što se tiče tamošnje minimalne plaće, ona je 2019. bila 17 posto niža nego 2009., a čak 31 posto manja nego u 1968. godini. Zaista, ne zove se inflacija bezveze "skrivenim porezom".
No, što je uopće inflacija i kako se mjeri? Definicija kaže da je riječ o povećanju opće razine cijena roba i usluga, što posljedično rezultira padom kupovne moći novca, odnosno za 100 dolara danas se može kupiti 96 posto manje stvari nego prije sto godina.
Inflacija se najčešće računa pomoću Indeksa potrošačkih cijena (CPI) koji mjeri postotnu promjenu cijene košarice dobara i usluga koja kućanstva često koriste, a koja u RH sadrži oko 890 proizvoda. Doduše, artikli u ovoj košarici su podložni promjeni vođenoj "preferencijama potrošača". Poraste li, na primjer, cijena govedine, pa kupci zbog nemogućnosti plaćanja počnu konzumirati više piletine – jeftini artikl će zamijeniti skuplji u košarici i tako, lažno i umjetno, iskazati nižu stopu inflacije.
---
---
Što se tiče uvrštavanja cijene životnog prostora, tu je praksa još kontroverznija. Naime, u ovu stavku se uvrštava samo cijena najma, tj. procijenjena cijena najma koju bi stanari plaćali da nekretnina nije njihova. Uzme li se u obzir da su referentne cijene one s ugovora koji je popisan mjesecima ili godinama prije, kao i da je cijena kvadrata u potpunosti zanemarena, nije ni čudo da su iskazani rezultati, u najmanju ruku, diskutabilni. Tako je američki CPI indeks stanovanja u 2021. skočio 3,8 posto, dok je Standard&Poor'sov indeks cijena nekretnina u istom razdoblju narastao 28 posto. Inače, nekretnine su naročito pogođene inflacijom, jer ih se, osim kao životni prostor, gleda i kao investicije. Tako je cijena prosječne kuće u Londonu 1995. bila 4,4 puta veća od prosječne plaće, da bi se taj omjer u 2013. povećao na 12,2. Posljedica navedenoga je izumiranje tzv. srednje klase i povećanje ekstremnog bogatstva i/ili siromaštva.
Printanje para
No što je to što tako uspješno i nepokolebljivo generira tu đavolju inflaciju? Kao što je to, uostalom, jasno iz prethodno opisanih povijesnih epizoda, riječ je o – stalnoj kreaciji svježeg novca. I, ustvari, nije svaka inflacija nužno loša. Kako se ekonomija širi i stvara nove proizvode i usluge, potrebna je ekvivalentna nova masa novca koja će moći kupiti te artikle.
Zamislite da na svijetu postoji jednako (malo) novca danas kao 1822. godine. Bilo bi to malo nezgodno, zar ne? Međutim, problem nastaje onda kada banke – koje ne poznaju obvezu ni prema čemu osim prema stvaranju profita za sebe – stvaraju novi novac bez paralelnog stvaranja novih dobara. Primjer za ovo bi bili stambeni krediti za postojeće nekretnine, sredstva za sanaciju dugova ili nenamjenski krediti. Dakle, svaki put kada banka isposluje kredit za neke od ovih radnji, vrijednost vaše ušteđevine se smanji. Ali to, jasno, nije njihov problem.
Inflacija praktički znači da, ako jedno gospodarstvo, tj. BDP, vrijedi, na primjer, 10 milijuna dolara, a u cirkulaciji je 10 milijuna novčanica od jednog dolara, onda svaki dolar nominalno vrijedi 1. Ukoliko se pak dogodi da BDP ostane isti, a broj dolara se poveća na 20 milijuna, odnosno udvostruči, onda će svaki dolar vrijediti 0,5. Doduše, ova matematika vrijedi samo u teoriji. U praksi se ona sukobljava s ponudom i potražnjom, što onda uzrokuje (ili ne uzrokuje) rast cijena.
Zamislite sljedeće: na tržištu postoji deset ljudi i svatko od njih (svakodnevno) ima deset dolara. Svi oni svaki dan kupuju po jedan kruh u pekari, koji košta upravo deset dolara. Pekara dnevno ispeče deset štruca. Jednog dana dođe bankar u grad i pokloni svim ljudima još deset dolara. Iduće jutro petero ljudi kupi po dva kruha svaki po uobičajenoj cijeni. Nakon što drugih pet ljudi, koji su ostali bez dnevne zalihe kruha, naprave neugodnu scenu u pekari, pekar odluči idućeg dana naplaćivati svaki kruh po dvadeset dolara – kako bi svi opet mogli kupiti po samo jedan kruh. Tako, krajnje pojednostavljeno, funkcionira inflacija.
---
---
Od ožujka 2020. i najvećeg pada na svjetskim burzama u jednom danu, Federalne rezerve (američka centralna banka) "isprintale" su više od 38 posto trenutne količine dolara, dok je eurozona bila nešto konzervativnija s oko 18 posto.
SAD je imao pad BDP-a od 3,5 posto u 2020., a sad mu Goldman-Sachs predviđa rast od 3,8 posto za 2021. godinu. To je 0,3 posto povećanja sukobljeno s 38 posto dolarskog tsunamija. EU se prve COVID godine srozao 6,4, a protekle je, kaže Europska komisija, skočio za pet posto, što je minus od 1,4 posto koji jaše na valu eura od 18 posto. Inflacija od 6,8, tj. pet posto? Premalo… Puno premalo… Doduše, postoji savršeno dobro objašnjenje za to.
'Odakle novac?'
SAD je, za sanaciju COVID štete, stvorio iz zraka 5,2 trilijuna dolara (uvijek se lijepo sjetiti ovoga kad neki političar postavi pitanje: "Kako ćemo nabaviti novac?") od čega je jedan trilijun namijenio za novčane poticaje građanima (Hrvatska je taj novac morala posuditi od stranih banaka). Ostatak je išao za cjepiva, lokalne administracije, infrastrukturne i socijalne projekte te poticanje zapošljavanja, tj. "pokretanje ekonomije". Zatim je, kako to već biva u hiper financiranom obliku kapitalizma, veliki komad tih sredstava poslan na oplodnju u veselim orgijama Wall Streeta. Kako to izgleda u praksi?
Otprilike ovako: Vlada kaže centralnoj banci da uspe novac u krvotok gospodarstva; centralna banka ponudi komercijalnoj banci besplatna (beskamatna) sredstva; komercijalna banka ne posuđuje "jadnicima" kao što su autor teksta ili cijenjeno čitateljstvo nego entitetu koji neće imati problema s vraćanjem tih brojčica na ekranu pa nazove, recimo, Apple i kaže da imaju za njih najpovoljniju kamatu koju su ikad vidjeli (svakako će zaraditi). Direktor korporacije pokojnog Jobsa uzme te novce i, pošto mu ne trebaju ni za kakvo ulaganje jer ionako ne znaju gdje s parama, a građanstvo nema kupovnu moć da si priušti najbolje računalo koje je ta firma u stanju proizvesti, on kupi još malo Appleovih dionica tako podignuvši cijenu svojih postojećih i svoju plaću, jer – rukovodstvo kompanije dobiva povišicu sa svakim rastom cijene vrijednosnica. Pa vi recite da ne postoji perpetuum mobile!
---
količina dolara u opticaju
board of gouvernors of fed
---
Zbog opisane prakse inflacija namijenjena za proizvode i usluge pretvara se u inflaciju instrumenata na burzi koji su već odavno izgubili bilo kakve dodirne točke s fizičkim svijetom i stvarnim stanjem na tržištu (uostalom, većina derivata, tj. kopija dionica nema nikakve veze s tvrtkom čiji naziv nose, već samo služe kao kockarski alat; brojevi idu gore – brojevi idu dolje).
Kako drugačije objasniti da su 2021. burze dostizale najveće cijene u povijesti (S&P narastao 120 posto od ožujskog pada do danas), dok je ekonomija na koljenima stenjala pred težinom COVID krize. Na dan 12. kolovoza 2020. objavljeno je da je britanski godišnji BDP pao 20 posto, što je bio neočekivani šok i najveći sunovrat ikad u povijesti. Petnaestak minuta nakon toga, indeks londonske burze skače za tri posto. Zašto? Jer brokeri znaju što slijedi – slivanje rijeka novca u ekonomiju i, posljedično, dionice.
Tu dolazimo i do drugog razloga izostanka realnog obima inflacije – suludog (ne)trošenja ekonomske energije. Novac je, umjesto u realni sektor, preusmjeravan na bogataške igrice s "pametnim ulaganjima" u apstraktne vrijednosti na ekranu. Dionice "Tesle" su narasle 17 puta u godinu i pol dana, a kripto tržište 27 puta.
Proporcija ukupne svjetske količine novca i realnih ulaganja nije nikad dosad u povijesti bila manja nego danas. Apple ima 210 milijardi dolara ušteđevine. Firme, u teoriji tržišne ekonomije, ne bi trebale njegovati značajnu količinu "mrtvog" kapitala već ulagati u svoje zaposlenike i razvitak proizvoda. Američki milijarderi su tijekom pandemije povećali svoje bogatstvo za 70 posto, tj. za 2,1 trilijun dolara. U što da oni to ulažu i za koga? Proizvode se samo "najbolji mogući proizvodi za najbolju moguću cijenu" (čitaj: škart), jer to je jedino što tržišna potražnja može podnijeti. Većina svjetskog novca sunča se na sigurnim zonama tropskih otočića – i zato je inflacija ovako diskretna kako jest.
Savršen recept za katastrofu
Uostalom, uzročnici trenutne stope inflacije su pretežito infrastrukturne prirode. Poznato je da se, zbog apstrakcije "minimiziranja troškova" (tržišno efikasno), pribjegava proizvodnji na lokalitetima rasutim diljem čitave kugle i, sukladno, transportu preko pola svijeta (tehnički neefikasno). Pritom se, jasno, uskraćuju poslovi lokalnom stanovništvu, (p)održava siromaštvo nisko plaćenog stranog stanovništva, troši sumanuta količina energije na prijevoz, zagađuje okoliš loženjem fosilnih goriva itd. Dijelovi Nissan Kashkaia proizvode se, na primjer, na 120 različitih mjesta, a samo branik putuje 35 puta između Britanije i Europe, prije nego što dođe na sastavljanje u Newcastle.
---
---
Tako funkcioniraju ti (možda ne samo) danas poremećeni lanci opskrbe. Kakogod, u trenutku prvog velikog "lockdowna" brodovi s plinom iz Katra bili su na putu za Kinu, a brodovi s robom iz Kine na putu za Los Angeles te su ostali u tim lukama do otvaranja. Kad je svjetsko gospodarstvo "pritisnulo zeleni gumb" za nastavak uobičajenog posla, nije bilo moguće odmah uspostaviti uhodanu šprancu, jer su brodovi bili u krivim lukama, a dok su se vratili u svoje matične luke za preuzimanje robe – te zalihe su bile prevelike da bi ih mogli odmah sve ukrcati. Dodamo li tome da su svi u socijalnoj izolaciji, uslijed dokoličarenja, naručivali glupe stvari preko interneta, imate savršen recept za navalom potražnje nad presušenom ponudom.
Uslijed čitave pandemijske strke, ali i Brexita, Velikoj Britaniji je pofalilo 120.000 vozača kamiona, a SAD-u njih 80.000, dok se pred svjetskim lukama besciljno vrtjelo šestotinjak transportnih brodova, čekajući da dođu na red za ukrcaj. Ipak, jedna fascinantna izopačenost, kakvu može stvoriti samo društvo temeljeno na idealu bezrezervnog profitiranja na tuđoj patnji, dala je poseban začin sljedovima rasta cijena koji svijet trenutno proživljava, a radi se o tržišnoj špekulaciji; omiljenoj igri sociopatskog "modernog" uređenja.
Naime, radi se o tzv. "futures cargo" ugovorima kojima se zakupljuje teretni prostor, nadajući se da će mu, nekad u budućnosti, skočiti cijena. Tako su najbolji članovi našeg društva – jer upravo to je ideja tržišnog natjecanja, da se najsposobniji okoriste nad ostalima – rezervirali brodske hale, namijenjene za opskrbu čovječanstva izmučenog pandemijom, i čekali tko će dati najvišu ponudu. Naravno, kako to samo pravi igrači znaju, nisu odmah prodali. Nisu prodali ni idući dan, ni idući tjedan, a ni idućih par… Čekali su da svijet postane očajan, jer tad će cijena biti 'najbolja'. I zato sutra nećete moći u dućanu kupiti onu sada preskupu salamu koju vaši ukućani vole; jer kapitalizam funkcionira upravo onako kako je i osmišljen.
---
---
Ali to nije sve! U 2020. je globalno ulaganje u energetsku infrastrukturu smanjeno za 20 posto, što zbog (katastrofalno pogrešno) planirane smanjenje potražnje, što zbog koronavirusa. Njemačka je počela planski lagano gasiti nuklearne elektrane koje su joj proizvodile 30 posto energije, ali ih je loše i nikako zamijenila obnovljivim izvorima. Uz to, kroz 2021. je opao sjeverni vjetar i vjetrenjače su dobivale manje zračnog prometa za svoj rad. Kina je, zbog diplomatskih nesuglasica, prestala uvoziti ugljen iz Australije i našla se u tolikoj energetskoj nestašici da je morala provoditi redukcije. U Brazilu je znatno opao vodostaj rijeke Parana pa, umjesto iz svojih hidroelektrana, dovoze plin iz Argentine. Dodavši na sve to više poreze i trošarine na fosilna goriva, svijet se našao u ozbiljnoj nestašici pokretačke snage svojih pogona. Sve to je odlučio iskoristiti lisac Putin, kojemu je "kao budali pleska" sjelo šesterostruko povećanje cijene plina u zadnjoj godini. A, ruku na srce, i on je ponešto doprinio tom rastu svojim igricama oko Sjevernog toka.
I, na kraju, u tom se zadnjem primjeru i ogleda priroda zvijeri zvane inflacija, a koja nije ništa doli priroda samog čovjeka u svijetu opsjednutom primordijalnom traumom oskudnosti. Ona je vječni Sancho Panza onoga koji kasom na anoreksičlnom konju pokušava srušiti povampirene kosooke vjetrenjače pa, izluđen njihovim cerekom, odluči na leasing (o)kupiti četu nasilnih Caterpillar bagera. Ona je neotesano pseto koje, dok lovac nišani nejasni obris jednoroga u čarobnoj šumi popusta, pod njegovim nogama kopa sve dublju rupu u potrazi za mjestom tvrdog olakšavanja. Ona je debela žena s brkovima u cirkusu konzumerizma koja svake godine navrati nešto šireg struka. Ona svrbi tamo gdje se čovječanstvo češe.
Ah da, inflacija. Genitalni svrab tržišne ekonomije. Zrno graška pod jastukom kapitalizma. Hemoroid izvršnih tijela vlasti. Kamen mudraca financijskih stručnjaka. Izvanzemaljski virus u bankarskim računalima. Peronospora lišća svakog zrelog novčanika. Čimavica moderne civilizacije sisavaca s velikom glavom.
Ne postoji mnogo stvari zbog kojih se jednako tresu opanci i čizme, dimije i kiltovi, ponča i toge; mogu se nabrojiti na prste jedne ruke. To bi bila smrt, zmije, nestanak struje, nova turneja Madonne i – inflacija.
Još od vladavine Ptolomeja IV. Egiptom u 210. godini pr.K. i njegova pokušaja da zamjenom srebrnih u bakrene kovanice pobjedi u Četvrtom sirijskom ratu, preko Antoninske kuge koja je pogodila Rimsko Carstvo u razdoblju od 165. do 180. godine, desetkovala stanovništvo i bacila ekonomiju na koljena. To je uzrokovalo dodatne troškove koji su se pokušali sanirati, opet, infuzijom velikih količina kovanica nečistog srebra ili Dioklecijanovim (neuspješnim) zamrzavanjem cijena pa sve do jugoslavenske hiperinflacije koja je, zbog toga što SFRJ nije primjereno eksploatirao radnike kako bi njihova produktivnost i obezvrijeđenost vratila Titove frajerske dugove kojima je transformirao infrastrukturu blatnjave provincijske prčije u većinu onoga čime na ovim područjima raspolažemo i danas – 1989. godine iznosila suludih 1000 posto.
Prema takvim ekonomskim deformacijama, uslijed kojih cijene rastu deset puta u godini, trenutnih hrvatskih 4,8 posto izgleda kao laki skok u onaj mali skupi kvartovski dućan. Ništa strašno – ako se neće uskoro ponoviti. U eurozoni je taj rast od studenoga 2020. do istog mjeseca 2021. bio pet posto, dok je u SAD-u 7 posto – najviše u zadnjih 40 godina. S druge strane, stalno rastu i plaće.
---
Steve Prezant/ AFP
---
Tako su između 2009. i 2019. one prosječne narasle s 5307 na 6242 kune. Sjajno, zar ne? Pa, i ne baš… Naime, prema Europskoj konfederaciji sindikata, u tom istom razdoblju realne plaće, tj. plaće u koje je ukalkulirana inflacija, smanjile su se za 11 posto. Da nije tako, onda bi onih dva milijuna Hrvata možda sebi i mogli priuštiti sedmodnevno ljetovanje, kao i onih dvadesetak milijuna turista koji dolaze uživati u njihovu dvorištu. Prosječna plaća u listopadu je iznosila 7140 kuna što je 384 kune ili 5,7 posto više nego prije godinu dana, ali od toga je inflacija pojela 262 kune, što je skoro 70 posto nominalnog godišnjeg rasta.
'Skriveni porez'
U "najjačem svjetskom gospodarstvu", američki ured za statistiku rada prati plaće za nemenadžerske pozicije, koje čine oko četiri petine ukupnih zaposlenika u proizvodnji, rudarstvu, građevinarstvu i uslužnim industrijama. Prosječni takav radnik zarađivao je 26,40 dolara po satu u studenom ove godine. Usporedi li se to s prosječnom plaćom od 3,30 dolara po satu u siječnju 1970., čini se kao prilično povećanje. Ipak, njihova realna kupovna moć se povećala za samo nešto manje od devet posto od tada, dok je ekvivalentno povećanje za sve zaposlene – dakle i one na menadžerskim pozicijama – u privatnom sektoru iznosilo 76 posto. U prijevodu; sve je išlo visokopozicioniranima. Što se tiče tamošnje minimalne plaće, ona je 2019. bila 17 posto niža nego 2009., a čak 31 posto manja nego u 1968. godini. Zaista, ne zove se inflacija bezveze "skrivenim porezom".
No, što je uopće inflacija i kako se mjeri? Definicija kaže da je riječ o povećanju opće razine cijena roba i usluga, što posljedično rezultira padom kupovne moći novca, odnosno za 100 dolara danas se može kupiti 96 posto manje stvari nego prije sto godina.
Inflacija se najčešće računa pomoću Indeksa potrošačkih cijena (CPI) koji mjeri postotnu promjenu cijene košarice dobara i usluga koja kućanstva često koriste, a koja u RH sadrži oko 890 proizvoda. Doduše, artikli u ovoj košarici su podložni promjeni vođenoj "preferencijama potrošača". Poraste li, na primjer, cijena govedine, pa kupci zbog nemogućnosti plaćanja počnu konzumirati više piletine – jeftini artikl će zamijeniti skuplji u košarici i tako, lažno i umjetno, iskazati nižu stopu inflacije.
---
---
Što se tiče uvrštavanja cijene životnog prostora, tu je praksa još kontroverznija. Naime, u ovu stavku se uvrštava samo cijena najma, tj. procijenjena cijena najma koju bi stanari plaćali da nekretnina nije njihova. Uzme li se u obzir da su referentne cijene one s ugovora koji je popisan mjesecima ili godinama prije, kao i da je cijena kvadrata u potpunosti zanemarena, nije ni čudo da su iskazani rezultati, u najmanju ruku, diskutabilni. Tako je američki CPI indeks stanovanja u 2021. skočio 3,8 posto, dok je Standard&Poor'sov indeks cijena nekretnina u istom razdoblju narastao 28 posto. Inače, nekretnine su naročito pogođene inflacijom, jer ih se, osim kao životni prostor, gleda i kao investicije. Tako je cijena prosječne kuće u Londonu 1995. bila 4,4 puta veća od prosječne plaće, da bi se taj omjer u 2013. povećao na 12,2. Posljedica navedenoga je izumiranje tzv. srednje klase i povećanje ekstremnog bogatstva i/ili siromaštva.
Printanje para
No što je to što tako uspješno i nepokolebljivo generira tu đavolju inflaciju? Kao što je to, uostalom, jasno iz prethodno opisanih povijesnih epizoda, riječ je o – stalnoj kreaciji svježeg novca. I, ustvari, nije svaka inflacija nužno loša. Kako se ekonomija širi i stvara nove proizvode i usluge, potrebna je ekvivalentna nova masa novca koja će moći kupiti te artikle.
Zamislite da na svijetu postoji jednako (malo) novca danas kao 1822. godine. Bilo bi to malo nezgodno, zar ne? Međutim, problem nastaje onda kada banke – koje ne poznaju obvezu ni prema čemu osim prema stvaranju profita za sebe – stvaraju novi novac bez paralelnog stvaranja novih dobara. Primjer za ovo bi bili stambeni krediti za postojeće nekretnine, sredstva za sanaciju dugova ili nenamjenski krediti. Dakle, svaki put kada banka isposluje kredit za neke od ovih radnji, vrijednost vaše ušteđevine se smanji. Ali to, jasno, nije njihov problem.
Inflacija praktički znači da, ako jedno gospodarstvo, tj. BDP, vrijedi, na primjer, 10 milijuna dolara, a u cirkulaciji je 10 milijuna novčanica od jednog dolara, onda svaki dolar nominalno vrijedi 1. Ukoliko se pak dogodi da BDP ostane isti, a broj dolara se poveća na 20 milijuna, odnosno udvostruči, onda će svaki dolar vrijediti 0,5. Doduše, ova matematika vrijedi samo u teoriji. U praksi se ona sukobljava s ponudom i potražnjom, što onda uzrokuje (ili ne uzrokuje) rast cijena.
Zamislite sljedeće: na tržištu postoji deset ljudi i svatko od njih (svakodnevno) ima deset dolara. Svi oni svaki dan kupuju po jedan kruh u pekari, koji košta upravo deset dolara. Pekara dnevno ispeče deset štruca. Jednog dana dođe bankar u grad i pokloni svim ljudima još deset dolara. Iduće jutro petero ljudi kupi po dva kruha svaki po uobičajenoj cijeni. Nakon što drugih pet ljudi, koji su ostali bez dnevne zalihe kruha, naprave neugodnu scenu u pekari, pekar odluči idućeg dana naplaćivati svaki kruh po dvadeset dolara – kako bi svi opet mogli kupiti po samo jedan kruh. Tako, krajnje pojednostavljeno, funkcionira inflacija.
---
---
Od ožujka 2020. i najvećeg pada na svjetskim burzama u jednom danu, Federalne rezerve (američka centralna banka) "isprintale" su više od 38 posto trenutne količine dolara, dok je eurozona bila nešto konzervativnija s oko 18 posto.
SAD je imao pad BDP-a od 3,5 posto u 2020., a sad mu Goldman-Sachs predviđa rast od 3,8 posto za 2021. godinu. To je 0,3 posto povećanja sukobljeno s 38 posto dolarskog tsunamija. EU se prve COVID godine srozao 6,4, a protekle je, kaže Europska komisija, skočio za pet posto, što je minus od 1,4 posto koji jaše na valu eura od 18 posto. Inflacija od 6,8, tj. pet posto? Premalo… Puno premalo… Doduše, postoji savršeno dobro objašnjenje za to.
'Odakle novac?'
SAD je, za sanaciju COVID štete, stvorio iz zraka 5,2 trilijuna dolara (uvijek se lijepo sjetiti ovoga kad neki političar postavi pitanje: "Kako ćemo nabaviti novac?") od čega je jedan trilijun namijenio za novčane poticaje građanima (Hrvatska je taj novac morala posuditi od stranih banaka). Ostatak je išao za cjepiva, lokalne administracije, infrastrukturne i socijalne projekte te poticanje zapošljavanja, tj. "pokretanje ekonomije". Zatim je, kako to već biva u hiper financiranom obliku kapitalizma, veliki komad tih sredstava poslan na oplodnju u veselim orgijama Wall Streeta. Kako to izgleda u praksi?
Otprilike ovako: Vlada kaže centralnoj banci da uspe novac u krvotok gospodarstva; centralna banka ponudi komercijalnoj banci besplatna (beskamatna) sredstva; komercijalna banka ne posuđuje "jadnicima" kao što su autor teksta ili cijenjeno čitateljstvo nego entitetu koji neće imati problema s vraćanjem tih brojčica na ekranu pa nazove, recimo, Apple i kaže da imaju za njih najpovoljniju kamatu koju su ikad vidjeli (svakako će zaraditi). Direktor korporacije pokojnog Jobsa uzme te novce i, pošto mu ne trebaju ni za kakvo ulaganje jer ionako ne znaju gdje s parama, a građanstvo nema kupovnu moć da si priušti najbolje računalo koje je ta firma u stanju proizvesti, on kupi još malo Appleovih dionica tako podignuvši cijenu svojih postojećih i svoju plaću, jer – rukovodstvo kompanije dobiva povišicu sa svakim rastom cijene vrijednosnica. Pa vi recite da ne postoji perpetuum mobile!
---
količina dolara u opticaju
board of gouvernors of fed
---
Zbog opisane prakse inflacija namijenjena za proizvode i usluge pretvara se u inflaciju instrumenata na burzi koji su već odavno izgubili bilo kakve dodirne točke s fizičkim svijetom i stvarnim stanjem na tržištu (uostalom, većina derivata, tj. kopija dionica nema nikakve veze s tvrtkom čiji naziv nose, već samo služe kao kockarski alat; brojevi idu gore – brojevi idu dolje).
Kako drugačije objasniti da su 2021. burze dostizale najveće cijene u povijesti (S&P narastao 120 posto od ožujskog pada do danas), dok je ekonomija na koljenima stenjala pred težinom COVID krize. Na dan 12. kolovoza 2020. objavljeno je da je britanski godišnji BDP pao 20 posto, što je bio neočekivani šok i najveći sunovrat ikad u povijesti. Petnaestak minuta nakon toga, indeks londonske burze skače za tri posto. Zašto? Jer brokeri znaju što slijedi – slivanje rijeka novca u ekonomiju i, posljedično, dionice.
Tu dolazimo i do drugog razloga izostanka realnog obima inflacije – suludog (ne)trošenja ekonomske energije. Novac je, umjesto u realni sektor, preusmjeravan na bogataške igrice s "pametnim ulaganjima" u apstraktne vrijednosti na ekranu. Dionice "Tesle" su narasle 17 puta u godinu i pol dana, a kripto tržište 27 puta.
Proporcija ukupne svjetske količine novca i realnih ulaganja nije nikad dosad u povijesti bila manja nego danas. Apple ima 210 milijardi dolara ušteđevine. Firme, u teoriji tržišne ekonomije, ne bi trebale njegovati značajnu količinu "mrtvog" kapitala već ulagati u svoje zaposlenike i razvitak proizvoda. Američki milijarderi su tijekom pandemije povećali svoje bogatstvo za 70 posto, tj. za 2,1 trilijun dolara. U što da oni to ulažu i za koga? Proizvode se samo "najbolji mogući proizvodi za najbolju moguću cijenu" (čitaj: škart), jer to je jedino što tržišna potražnja može podnijeti. Većina svjetskog novca sunča se na sigurnim zonama tropskih otočića – i zato je inflacija ovako diskretna kako jest.
Savršen recept za katastrofu
Uostalom, uzročnici trenutne stope inflacije su pretežito infrastrukturne prirode. Poznato je da se, zbog apstrakcije "minimiziranja troškova" (tržišno efikasno), pribjegava proizvodnji na lokalitetima rasutim diljem čitave kugle i, sukladno, transportu preko pola svijeta (tehnički neefikasno). Pritom se, jasno, uskraćuju poslovi lokalnom stanovništvu, (p)održava siromaštvo nisko plaćenog stranog stanovništva, troši sumanuta količina energije na prijevoz, zagađuje okoliš loženjem fosilnih goriva itd. Dijelovi Nissan Kashkaia proizvode se, na primjer, na 120 različitih mjesta, a samo branik putuje 35 puta između Britanije i Europe, prije nego što dođe na sastavljanje u Newcastle.
---
---
Tako funkcioniraju ti (možda ne samo) danas poremećeni lanci opskrbe. Kakogod, u trenutku prvog velikog "lockdowna" brodovi s plinom iz Katra bili su na putu za Kinu, a brodovi s robom iz Kine na putu za Los Angeles te su ostali u tim lukama do otvaranja. Kad je svjetsko gospodarstvo "pritisnulo zeleni gumb" za nastavak uobičajenog posla, nije bilo moguće odmah uspostaviti uhodanu šprancu, jer su brodovi bili u krivim lukama, a dok su se vratili u svoje matične luke za preuzimanje robe – te zalihe su bile prevelike da bi ih mogli odmah sve ukrcati. Dodamo li tome da su svi u socijalnoj izolaciji, uslijed dokoličarenja, naručivali glupe stvari preko interneta, imate savršen recept za navalom potražnje nad presušenom ponudom.
Uslijed čitave pandemijske strke, ali i Brexita, Velikoj Britaniji je pofalilo 120.000 vozača kamiona, a SAD-u njih 80.000, dok se pred svjetskim lukama besciljno vrtjelo šestotinjak transportnih brodova, čekajući da dođu na red za ukrcaj. Ipak, jedna fascinantna izopačenost, kakvu može stvoriti samo društvo temeljeno na idealu bezrezervnog profitiranja na tuđoj patnji, dala je poseban začin sljedovima rasta cijena koji svijet trenutno proživljava, a radi se o tržišnoj špekulaciji; omiljenoj igri sociopatskog "modernog" uređenja.
Naime, radi se o tzv. "futures cargo" ugovorima kojima se zakupljuje teretni prostor, nadajući se da će mu, nekad u budućnosti, skočiti cijena. Tako su najbolji članovi našeg društva – jer upravo to je ideja tržišnog natjecanja, da se najsposobniji okoriste nad ostalima – rezervirali brodske hale, namijenjene za opskrbu čovječanstva izmučenog pandemijom, i čekali tko će dati najvišu ponudu. Naravno, kako to samo pravi igrači znaju, nisu odmah prodali. Nisu prodali ni idući dan, ni idući tjedan, a ni idućih par… Čekali su da svijet postane očajan, jer tad će cijena biti 'najbolja'. I zato sutra nećete moći u dućanu kupiti onu sada preskupu salamu koju vaši ukućani vole; jer kapitalizam funkcionira upravo onako kako je i osmišljen.
---
---
Ali to nije sve! U 2020. je globalno ulaganje u energetsku infrastrukturu smanjeno za 20 posto, što zbog (katastrofalno pogrešno) planirane smanjenje potražnje, što zbog koronavirusa. Njemačka je počela planski lagano gasiti nuklearne elektrane koje su joj proizvodile 30 posto energije, ali ih je loše i nikako zamijenila obnovljivim izvorima. Uz to, kroz 2021. je opao sjeverni vjetar i vjetrenjače su dobivale manje zračnog prometa za svoj rad. Kina je, zbog diplomatskih nesuglasica, prestala uvoziti ugljen iz Australije i našla se u tolikoj energetskoj nestašici da je morala provoditi redukcije. U Brazilu je znatno opao vodostaj rijeke Parana pa, umjesto iz svojih hidroelektrana, dovoze plin iz Argentine. Dodavši na sve to više poreze i trošarine na fosilna goriva, svijet se našao u ozbiljnoj nestašici pokretačke snage svojih pogona. Sve to je odlučio iskoristiti lisac Putin, kojemu je "kao budali pleska" sjelo šesterostruko povećanje cijene plina u zadnjoj godini. A, ruku na srce, i on je ponešto doprinio tom rastu svojim igricama oko Sjevernog toka.
I, na kraju, u tom se zadnjem primjeru i ogleda priroda zvijeri zvane inflacija, a koja nije ništa doli priroda samog čovjeka u svijetu opsjednutom primordijalnom traumom oskudnosti. Ona je vječni Sancho Panza onoga koji kasom na anoreksičlnom konju pokušava srušiti povampirene kosooke vjetrenjače pa, izluđen njihovim cerekom, odluči na leasing (o)kupiti četu nasilnih Caterpillar bagera. Ona je neotesano pseto koje, dok lovac nišani nejasni obris jednoroga u čarobnoj šumi popusta, pod njegovim nogama kopa sve dublju rupu u potrazi za mjestom tvrdog olakšavanja. Ona je debela žena s brkovima u cirkusu konzumerizma koja svake godine navrati nešto šireg struka. Ona svrbi tamo gdje se čovječanstvo češe.
Nitko nema pojma kako riješiti inflaciju: ekonomskim stručnjacima se pred tom zvijeri tresu gaće i ukipljeni čekaju da sama prođe. A neće! No, dok to traje, ona guta naše plaće
Ah da, inflacija. Genitalni svrab tržišne ekonomije. Zrno graška pod jastukom kapitalizma. Hemoroid izvršnih tijela vlasti. Kamen mudraca financijskih stručnjaka. Izvanzemaljski virus u bankarskim računalima. Peronospora lišća svakog zrelog novčanika. Čimavica moderne civilizacije sisavaca s velikom glavom.
Ne postoji mnogo stvari zbog kojih se jednako tresu opanci i čizme, dimije i kiltovi, ponča i toge; mogu se nabrojiti na prste jedne ruke. To bi bila smrt, zmije, nestanak struje, nova turneja Madonne i – inflacija.
Još od vladavine Ptolomeja IV. Egiptom u 210. godini pr.K. i njegova pokušaja da zamjenom srebrnih u bakrene kovanice pobjedi u Četvrtom sirijskom ratu, preko Antoninske kuge koja je pogodila Rimsko Carstvo u razdoblju od 165. do 180. godine, desetkovala stano...
