stdClass Object
(
[id] => 1225386
[title] => Žrtve kraljičine čizme se opraštaju od Njezina Veličanstva: ‘Ne žalimo zbog smrti maskote trgovine robljem, imperijalizma, kolonijalizma, krađe, obilja i vladajuće klase‘
[alias] => zrtve-kraljicine-cizme-se-oprastaju-od-njena-visocanstva-ne-zalimo-zbog-smrti-maskote-trgovine-robljem-imperijalizma-kolonijalizma-krade-obilja-i-vladajuce-klase
[catid] => 241
[published] => 1
[introtext] =>
[fulltext] =>
"Sada mi recite, što to znači biti plemić? Vaša titula vam daje pravo na prijestolje naše zemlje, ali ljudi ne slijede titule, oni slijede hrabrost. Vratite se u Englesku i tamo im recite da škotske kćeri i sinovi više nisu vaši! Recite im da je Škotska slobodna! Ovo su uvjeti Škotske: Spustite svoje zastave i marširajte ravno natrag u Englesku!”, još u 13. stoljeću poručio je engleskoj kruni William Wallace, legendarni škotski vitez, nacionalni junak i vođa svog naroda u Ratovima za škotsku neovisnost.
Ipak, gotovo 800 godina nakon njegove smrti, u rujnu 2014. godine, na referendumu za škotsku neovisnost većina građana izglasala je odbacivanje te samostalnosti, želeći i dalje biti dio monarhije kojom upravlja plemenita loza Windsor.
Onda su, 8. rujna 2022., Škoti imali tu čast da jedan član kraljevske obitelji, Elizabeth Alexandra Mary, napusti ovaj svijet - a s njim i svoje škotske podanike - upravo u njihovoj zemlji, i to u jednom od tridesetak dvoraca kojima ova obitelj raspolaže, Balmoralu u Aberdeenshireu.
Da bi odali počast svojoj preminuloj vladarici, šezdesetoj u nizu od 1195 godina segregacije stanovnika monarhije na plemstvo i obični puk, na ulicama Edinburgha se okupilo na tisuće pučana kako bi ispratili lijes do palače Holyroodhouse, službene škotske rezidencije britanskih monarha. Mnogi su plakali i u nevjerici promišljali neizvjesnu budućnost bez omiljenog vođe; jednako kao dokumentirano mnoštvo na Poljudu na utakmici bivšedržavnog prvenstva Hajduk - Crvena Zvezda 4. svibnja 1980. godine.
---
---
No, jedna 22-godišnja djevojka, kasnije detektirana kao provokatorica koja se bori za slobodu, nije na ulice izišla plakati, nego s plakatom. “Jebeš imperijalizam, ukinite monarhiju!”, parafrazirala je prosvjednica riječi bivšeg junaka Wallacea, stojeći ponosno ispred katedrale svetog Gilesa, u kojoj će dan poslije biti izložen kraljičin lijes, kako bi njezini podanici dobili priliku da joj se posljednji put poklone.
Primijetivši djevojku, Škoti su, borbeni kakvi jesu, počeli negodovati, naređujući joj da iskaže poštovanje prema posmrtnim feudalnim ostacima britanskog srednjovjekovnog kraljevstva. Samo ju je samo jedan muškarac branio, govoreći: “Pustite je, to je sloboda govora!” Svakako, uskoro su se iza njezinih leđa pojavili policajci i uklonili je, što je izazvalo gromoglasan pljesak prisutnog plebstva. Kasnije je javljeno da je uhićena optužena za kršenje javnog reda i mira.
Potom, kad je utišana sloboda govora, govor je održao Lord Lyon King of Arms, na kraju kojeg je objavio: “Bože, čuvaj kralja!”, što je gomila zdušno ponovila. Međutim, pritom se moglo čuti kako jedan nepoćudni element, tj. čovjek drukčijeg mišljenja od gomile, tijekom kliktanja novom vladaru u znak prosvjeda urla: “Buuu!” Zatim je intonirana nacionalna himna, ali se i nakon nje prolomilo nekoliko decibela koji su zazivali republiku - nekoliko stoljeća prekasno.
---
personal album
---
Nakon što je 1952. preuzela prijestolje, kraljica Elizabeta II. naslijedila je milijune podanika diljem svijeta, od kojih su mnogi bili nevoljni prihvatiti je. Danas, u bivšim kolonijama Britanskog Carstva, njezina smrt uzburkuje komplicirane osjećaje, uključujući bijes.
Osim službenih izraza sućuti, u kojima se hvali kraljičina dugovječnost i - pomalo cinično - “služenje”, javljaju se i odjeci gorčine zbog krunine prošlosti u Africi, Aziji, na Karibima i drugdje. Mnogi progovaraju o naslijeđu kolonijalizma: od ropstva, preko tjelesnog kažnjavanja u školama, do opljačkanih artefakata koji se čuvaju u britanskim institucijama. Za mnoge je kraljica bila simbol svega ovoga tijekom njezinih sedam desetljeća na prijestolju.
U Keniji, gdje je prije nekoliko desetljeća mlada Elizabeta saznala za očevu smrt i svoju novu ulogu kraljice, odvjetnica po imenu Alice Mugo podijelila je na internetu fotografiju izblijedjelog dokumenta iz 1956., izdanog četiri godine nakon kraljičinog ustoličenja. Riječ je o uspomeni na oštar odgovor Britanije na pobunu Mau Maua protiv kolonijalne vladavine. “Dozvola za kretanje”, stoji u naslovu objave, a izdana je Alicinoj baki koja je bila prisiljena tražiti britansko dopuštenje da se makne s jednog mjesta na drugo. Neki od 100.000 Kenijaca okupljenih u radnim logorima ipak nisu bili te sreće.
”Većina naših baka i djedova bila je potlačena”, tvitala je Mugo neposredno nakon kraljičine smrti. “Ne mogu tugovati.”
Međutim, Kenijci su znali pokazati i suosjećajnost za Elizabetu i okolnosti u kojima je rođena. Tako se stanovnik Nairobija Max Kahindi prisjetio pobune Mau Maua “s puno gorčine” i kako su neki starješine bili zatočeni ili ubijeni. No rekao je da je kraljica tada bila “vrlo mlada dama” i da vjeruje da je tada netko drugi provodio ovo britansko nasilje.
”Ne možemo kriviti kraljicu za sve patnje koje smo imali u to vrijeme”, rekao je Kahindi.
---
-/Afp
---
Mješovita stajališta također su značajka Kariba, gdje jamajčanski premijer Andrew Holness očito pati zbog odlaska svoje kraljice. “Nedvojbeno je stvorila posebnu vezu s narodom Jamajke. Tužni smo što više nećemo vidjeti njezinu svjetlost, ali sjećat ćemo se njezine povijesne vladavine”, rekao je.
Nadeen Spence, tamošnja aktivistica, rekla je da to što stariji Jamajčani cijene Elizabetu nije iznenađujuće budući da su im je Britanci predstavljali kao “dobronamjernu kraljicu koja je uvijek pazila na njih”. Ali ističe da mladi ljudi nemaju takvo strahopoštovanje prema kraljevskoj obitelji.
”Jedina stvar koju sam primijetila u vezi s kraljičinom smrću jest da je umrla i da se nikada nije ispričala za ropstvo”, rekla je Spence. “Trebala se ispričati.”
Za vrijeme Elizabetine vladavine teško su stečene neovisnosti afričkih zemalja, od Gane do Zimbabvea, zajedno s nizom karipskih otoka i država diljem Arapskog poluotoka. Neki je povjesničari vide kao monarha koji je pomogao nadgledati uglavnom miran prijelaz iz Carstva u Commonwealth, dobrovoljnu udrugu 56 nacija s (nametnutim!) povijesnim i jezičnim vezama. Ali ona je također bila simbol nacije koja je često grubo “jahala” na ljudima koje je pokorila.
---
Veličina je bitna:
Britansko carstvo najveće je carstvo koje je ikad postojalo na svijetu. Na vrhuncu svoje moći opisano je kao "carstvo nad kojim sunce nikada nije zašlo"; 1913. je kontroliralo 23 posto svjetske populacije. Imalo je pod kontrolom zemlje na svim kontinentima, a danas je 14 prekomorskih teritorija ostalo pod britanskim suverenitetom.
---
Tako je Bliski istok pokazao malo znakova javne tuge ili čak interesa za njezinu smrt, jer tamo mnogi još uvijek smatraju Britaniju odgovornom za kolonijalne akcije koje su postavile temelje za mnoge moderne sukobe u ovoj regiji. Čelnici Hamasa pozvali su kralja Charlesa III. da ispravi odluke britanskog mandata za koje su rekli da potlačuju Palestince.
Na etnički podijeljenom Cipru mnogi ciparski Grci prisjetili su se četverogodišnje gerilske kampanje vođene u kasnim 1950-ima protiv kolonijalne vladavine i kraljičine percipirane ravnodušnosti prema stradanju devetero ljudi koje su britanske vlasti pogubile vješanjem. Yiannis Spanos, predsjednik Udruge nacionalne organizacije ciparskih boraca, rekao je da kraljicu “mnogi smatraju odgovornom” za tragedije na ovom otoku.
---
---
Profesor domorodačkih studija na Sveučilištu Macquarie, Sandy O”Sullivan, podsjetio je ljude da za mnoge zajednice Aboridžina ostavština kraljice Elizabete nije nešto za obilježavanje.
”Onima koji kažu da bismo trebali biti dostojanstveni oko smrti kraljice treba podsjetnik da se kraljica više puta ubacila u živote domorodačkih ljudi ovdje. Ona nije bila promatrač učinaka kolonizacije i kolonijalizma, ona je bila njihov arhitekt. Svi oni koji kažu da je bila ljubazna baka ne vide da je desetljećima imala posao nadzornika postupaka koji su domorodačkim narodima činili živote gorima”, rekao je profesor, dodavši da je kraljičina smrt pravovremeni podsjetnik da se “prinese ogledalo kruni i kraljici”. “Ona je bila ta koja je održavala kolonijalnu vladavinu, njezina čizma nad nama.”
”Čula sam da glavni monarh lopovskog silujućeg genocidnog carstva konačno umire. Neka njezina bol bude nesnosna”, napisala je Uju Anya, izvanredna profesorica na Sveučilištu Carnegie Mellon u Pittsburghu, u tweetu koji je kasnije platforma uklonila. Međutim, postoji mnogo ljudi koji dijele slična stajališta. “Matrijarh naslijeđa kraljevske obitelji trgovine robljem, imperijalizma, kolonijalizma, krađe, simbol obilja i maskota vladajuće klase je mrtav”, tvitao je reper i filmski redatelj Boots Riley.
I Borci za ekonomsku slobodu, aktivistička skupina u Južnoj Africi, objavili su podužu izjavu na Twitteru u kojoj objašnjavaju zašto neće oplakivati kraljicu.
”Ne žalimo zbog smrti Elizabete, jer je za nas njezina smrt podsjetnik na vrlo tragično razdoblje u ovoj zemlji i povijesti Afrike. Tijekom svoje 70-godišnje vladavine nijednom nije priznala zločine koje je njezina obitelj nanijela domorocima koje je Britanija napala diljem svijeta. Britanska kraljevska obitelj stoji na ramenima milijuna robova koji su otpremljeni s kontinenta kako bi služili interesima rasističke akumulacije bijelog kapitala. Ako doista ima života i pravde nakon smrti, neka Elizabeta i njezini preci dobiju ono što zaslužuju”, stoji u priopćenju.
---
---
Da ove kritike nisu bez temelja, potvrđuje situacija iz 1968., kada je laburistička vlada iznijela prvi zakon o rasnim odnosima, a kraljičino osoblje obavijestilo kabinet da “zapravo nije bila praksa zapošljavati obojene imigrante ili strance”. Što je još šokantnije, kontroverzna izuzeća i danas ostaju u zakonu, izuzimajući kraljevsko kućanstvo od zakona o nediskriminatornom zapošljavanju, što ostavlja radnike u Buckinghamskoj i drugim palačama s manje i ništa zaštite.
No kraljica je ipak priznala neka od zlostavljanja koja su prethodila njezinoj vladavini. Usred velikog globalnog protivljenja apartheidu u Južnoj Africi navodno je bila ljuta na britansku premijerku Margaret Thatcher kada je odbila prihvatiti sankcije, a 2011. ušla je u povijest kao prvi monarh koji je doputovao u republiku Irsku od njezine neovisnosti od Britanije 1922. Tada je rekla:
”Svima onima koji su patili kao posljedica naše problematične prošlosti, izražavam svoje iskrene misli i duboko suosjećam. Uz povijesnu retrospektivu, svi možemo vidjeti stvari za koje bismo željeli da su učinjene drukčije ili da se uopće ne rade.”
Bez obzira na to pokajanje, neki Englezi ipak ne vjeruju da im je potrebna institucija krune kako bi vodili normalan život. “Čini se da mnogi obožavaju kraljevsku obitelj, a u ovakvim trenucima pomalo me frustrira kada toliki ljudi pate, a oni koji su na vlasti ne mare za to. Mislim da ne možete imati obitelj koju plaća država, a koja nad svojim poslovima uopće nema nadzora”, poručio je Mo Varley, učitelj iz Sheffielda.
---
---
Zadnjih desetljeća, prema anketama, samo je 20 do 27 posto Britanaca za ukidanje monarhije. Upravo to održavanje visokog stupnja popularnosti – ili ravnodušnosti – bit će zapisano kao jedan od kraljičinih uspjeha. Doduše, bilo je i kraćih perioda negodovanja, primjerice nakon smrti princeze Diane, kada je čak 70 posto Britanaca, šokiranih njezinim očitim nedostatkom emocija, smatralo da bi se Njezino Veličanstvo trebalo povući.
Iako istraživanje YouGov-a otkriva da 62 posto otočana želi monarhiju, a samo 22 posto izabranog šefa države, to među osobama u dobi od 18 do 24 godine pada na samo 33 posto za kraljevinu i 31 posto za demokratskog vođu. YouGov također otkriva da 41 posto vjeruje da monarhija neće postojati u sljedećih sto godina, u usporedbi sa samo 39 posto koji misle da će i dalje biti na snazi.
Posljednjih godina monarhija je iz temelja potresena nizom skandala, od optužbi za pedofiliju i rasizam, do offshore poslova i sumnjivih isplata. Međutim, građanski i kazneni postupci ne mogu se pokrenuti protiv člana kraljevske obitelji, prema zakonu Ujedinjenog Kraljevstva. To je rezultiralo negativnim pomakom u stavovima javnosti prema monarhiji - osobito među mladima. Podaci YouGov-a pokazuju da samo 31 posto njih želi nastavak monarhije (za razliku od 46 posto u 2019.).
Dan nakon smrti kraljice na društvenim mrežama su se tako pojavili glasni pozivi za ukidanje monarhije. Hashtagovi #AbolishTheMonarchy i #NotMyKing su bili u trendu, a razne slike i memeovi su se dijelili kako bi se istakla ova poanta. Ovome je vjerojatno doprinijela i slaba potpora Charlesu, za kojeg samo 50 posto građana ima pozitivno mišljenje. A to pada na 40 posto među milenijalcima.
---
---
Ovu “pobunu” je novi kralj nastojao primiriti najavom svoje apolitičnosti, rekavši da se “neće miješati kao kralj”. “Više mi neće biti moguće davati toliko vremena i energije dobrotvornim organizacijama i problemima do kojih mi je toliko stalo.” Njegov će izazov, dakle, biti šutnja o političkim temama za koje se zna da su mu bliske, poput klimatskih promjena. Samim time, nameće se pitanje - koja je onda uopće uloga samog monarha?
Budući da je UK ustavna monarhija, monarh je ograničen na funkcije poput dodjele počasti i imenovanja premijera. Kruna također može savjetovati, obično u tajnosti, da se izmijene nacrti zakona te ima ustavnu ovlast da koristi kraljevski privilegij za poništavanje odluke premijera, ali u praksi bi se tome vjerojatno pribjeglo samo u hitnim slučajevima. Također, monarh je šef oružanih snaga te može donijeti odluku o raspoređivanju vojske u situacijama oružanog sukoba.
Riječ je, dakle, o značajnim latentnim moćima koje se mogu prakticirati u vrijeme “nacionalne krize”. Tako je, primjerice, u kolovozu 2019., Boris Johnson, boreći se da dobije odobrenje za svoje planove za Brexit, planirao riješiti svoje tegobe jednostavno zatraživši od kraljice da suspendira Parlament. Međutim, bijes establišmenta koji je uslijedio bio je isključivo usmjeren na premijera jer se usudio “staviti kraljicu u težak položaj”. Činjenica da je ona prema ustavu bila u mogućnosti poništiti demokratske postupke jednim potezom pera, bila je problematizirana malo ili ništa.
Unatoč svemu, propitkivanje opstojnosti monarhije se, u danima nakon kraljičine smrti, smatra nepristojnim. A ako ne sada, kada je onda pravo vrijeme za to?
”Dobivate istu vrstu odgovora kao za raspravu o kontroli oružja nakon masovne pucnjave. Moj odgovor je da je savršeno legitimno vrijeme za propitivanje budućnosti monarhije”, rekao je Dane Kennedy, profesor povijesti i međunarodnih poslova na Sveučilištu “George Washington”. “Antirojalistički osjećaji postoje jako dugo, ali rastu i jenjavaju. Sada jednostavno rastu još malo više. Jedan od razloga je taj što Charles III. nije topla i draga osoba kakva je bila njegova majka.”
---
---
A smrt kraljice bi mogla ubrzati i napore nekih zemalja da ponovno procijene svoj odnos s britanskom krunom i dati zamah aktivistima koji su dugo tvrdili da njihove nacije ne bi trebale imati stranog vladara kao šefa države. Tako je prošle godine Barbados postao prva zemlja u otprilike 30 godina koja se odrekla monarhije, a premijer Antigve i Barbude prošli tjedan je rekao britanskoj televizijskoj mreži ITV News da želi održati referendum o tome da njegova zemlja postane republika u roku od tri godine.
I spomenuti jamajčanski čelnik je, tijekom ovogodišnjeg posjeta princa Williama, sada prijestolonasljednika, unatoč deklariranoj ljubavi prema kruni najavio da ovaj otok namjerava uskoro postati potpuno neovisan. A anketa koju je u travnju objavio kanadski Institut “Angus Reid” pokazala je da gotovo 60 posto građana te zemlje podržava poteze Barbadosa i Jamajke da prekinu veze s britanskom monarhijom. Polovica Kanađana izjavila je da ne misli da bi njihova zemlja trebala ostati ustavna monarhija za buduće generacije.
Rasprava se intenzivirala i u Australiji, gdje su glasači 1999. godine odbacili ustavni amandman za ukidanje monarhije. Nedavne ankete pokazale su da više Australaca podupire uspostavu republike nego zadržavanje trenutnog ustroja, iako su mnogi neodlučni. U susjednom Novom Zelandu, premijerka Jacinda Ardern još ranije je izjavila da bi njezina zemlja mogla prijeći iz monarhije tijekom njezina života. Zasad, kralj Charles III. već je službeno proglašen šefom novozelandske države, kao i Australije.
---
Isabel Infantes/Afp
---
Ali zahtjev za uspostavom same engleske republike i dalje ostaje ograničen na uske krugove. Republika, skupina koja se zalaže za referendum o ukidanju monarhije i izboru šefa države, tvrdi da ima 35.000 pristaša. Suprotstavljajući vlast naroda “nasljednim privilegijama višemilijunaške kaste”, republikanci kritiziraju “skrivene troškove” monarhije, njezino otvoreno izbjegavanje Zakona o slobodi informacija te njezinu oslobođenost od poreza.
Ipak, do republike je dug i trnovit put, baš kao što je bio i od apsolutističkih do ustavnih monarhija, i njezini zagovornici će morati uvjeriti narod da deinstalacija kraljevske obitelji donosi više koristi nego štete. Doduše, to ne bi trebalo biti baš toliko teško, bar ne onima koji su spremni evaluirati osnovne postavke same monarhije. Naime, vladari ranih kraljevstava pružali su zaštitu svojim stanovnicima, odnosno podanicima, dok su oni zauzvrat plaćali poreze ili radili usluge monarhu. I da - dobro vam se čini - ovo je također definicija reketarenja.
A sve dokle se taj srednjovjekovni reket i dalje udara, dotad će ona Wallaceova “mogu nam oduzeti živote, ali nikad nam neće oduzeti slobodu” vrijediti samo i isključivo za njegove neprijatelje - englesku kraljevsku obitelj.
---
Financiranje kraljevske obitelji:
Prihodi britanske kraljevske obitelji dolaze iz brojnih izvora. Britanska vlada financijski podupire monarha i neke članove njegove obitelji preko Sovereign Granta, koji je namijenjen pokrivanju troškova službenih rashoda kraljevske loze. To uključuje troškove održavanja raznih kraljevskih rezidencija, osoblja, putovanja i državnih posjeta, javnih angažmana i službene zabave.
Ostali izvori prihoda uključuju prihode od vojvodstava Lancaster i Cornwall, od imovine drugih zaklada, od privatnih ulaganja i parlamentarne rente.
Članovi kraljevske obitelji nisu zakonski dužni platiti porez na dohodak, porez na kapitalnu dobit ili porez na nasljedstvo jer se relevantni zakoni ne primjenjuju na krunu koja upravlja imovinom vrijednom 14,1 milijardu funti, od čega većinu čine londonske nekretnine. Kruna također kontrolira 7920 km2 poljoprivrednog zemljišta i šuma te više od polovice britanske obale.
U 2018. kraljičina ukupna imovina procijenjena je na 534 milijuna funti.
"Sada mi recite, što to znači biti plemić? Vaša titula vam daje pravo na prijestolje naše zemlje, ali ljudi ne slijede titule, oni slijede hrabrost. Vratite se u Englesku i tamo im recite da škotske kćeri i sinovi više nisu vaši! Recite im da je Škotska slobodna! Ovo su uvjeti Škotske: Spustite svoje zastave i marširajte ravno natrag u Englesku!”, još u 13. stoljeću poručio je engleskoj kruni William Wallace, legendarni škotski vitez, nacionalni junak i vođa svog naroda u Ratovima za škotsku neovisnost.
Ipak, gotovo 800 godina nakon njegove smrti, u rujnu 2014. godine, na referendumu za škotsku neovisnost većina građana izglasala je odbacivanje te samostalnosti, želeći i dalje biti dio monarhije kojom upravlja plemenita loza Windsor.
Onda su, 8. rujna 2022., Škoti imali tu čast da jedan član kraljevske obitelji, Elizabeth Alexandra Mary, napusti ovaj svijet - a s njim i svoje škotske podanike - upravo u njihovoj zemlji, i to u jednom od tridesetak dvoraca kojima ova obitelj raspolaže, Balmoralu u Aberdeenshireu.
Da bi odali počast svojoj preminuloj vladarici, šezdesetoj u nizu od 1195 godina segregacije stanovnika monarhije na plemstvo i obični puk, na ulicama Edinburgha se okupilo na tisuće pučana kako bi ispratili lijes do palače Holyroodhouse, službene škotske rezidencije britanskih monarha. Mnogi su plakali i u nevjerici promišljali neizvjesnu budućnost bez omiljenog vođe; jednako kao dokumentirano mnoštvo na Poljudu na utakmici bivšedržavnog prvenstva Hajduk - Crvena Zvezda 4. svibnja 1980. godine.
---
---
No, jedna 22-godišnja djevojka, kasnije detektirana kao provokatorica koja se bori za slobodu, nije na ulice izišla plakati, nego s plakatom. “Jebeš imperijalizam, ukinite monarhiju!”, parafrazirala je prosvjednica riječi bivšeg junaka Wallacea, stojeći ponosno ispred katedrale svetog Gilesa, u kojoj će dan poslije biti izložen kraljičin lijes, kako bi njezini podanici dobili priliku da joj se posljednji put poklone.
Primijetivši djevojku, Škoti su, borbeni kakvi jesu, počeli negodovati, naređujući joj da iskaže poštovanje prema posmrtnim feudalnim ostacima britanskog srednjovjekovnog kraljevstva. Samo ju je samo jedan muškarac branio, govoreći: “Pustite je, to je sloboda govora!” Svakako, uskoro su se iza njezinih leđa pojavili policajci i uklonili je, što je izazvalo gromoglasan pljesak prisutnog plebstva. Kasnije je javljeno da je uhićena optužena za kršenje javnog reda i mira.
Potom, kad je utišana sloboda govora, govor je održao Lord Lyon King of Arms, na kraju kojeg je objavio: “Bože, čuvaj kralja!”, što je gomila zdušno ponovila. Međutim, pritom se moglo čuti kako jedan nepoćudni element, tj. čovjek drukčijeg mišljenja od gomile, tijekom kliktanja novom vladaru u znak prosvjeda urla: “Buuu!” Zatim je intonirana nacionalna himna, ali se i nakon nje prolomilo nekoliko decibela koji su zazivali republiku - nekoliko stoljeća prekasno.
---
personal album
---
Nakon što je 1952. preuzela prijestolje, kraljica Elizabeta II. naslijedila je milijune podanika diljem svijeta, od kojih su mnogi bili nevoljni prihvatiti je. Danas, u bivšim kolonijama Britanskog Carstva, njezina smrt uzburkuje komplicirane osjećaje, uključujući bijes.
Osim službenih izraza sućuti, u kojima se hvali kraljičina dugovječnost i - pomalo cinično - “služenje”, javljaju se i odjeci gorčine zbog krunine prošlosti u Africi, Aziji, na Karibima i drugdje. Mnogi progovaraju o naslijeđu kolonijalizma: od ropstva, preko tjelesnog kažnjavanja u školama, do opljačkanih artefakata koji se čuvaju u britanskim institucijama. Za mnoge je kraljica bila simbol svega ovoga tijekom njezinih sedam desetljeća na prijestolju.
U Keniji, gdje je prije nekoliko desetljeća mlada Elizabeta saznala za očevu smrt i svoju novu ulogu kraljice, odvjetnica po imenu Alice Mugo podijelila je na internetu fotografiju izblijedjelog dokumenta iz 1956., izdanog četiri godine nakon kraljičinog ustoličenja. Riječ je o uspomeni na oštar odgovor Britanije na pobunu Mau Maua protiv kolonijalne vladavine. “Dozvola za kretanje”, stoji u naslovu objave, a izdana je Alicinoj baki koja je bila prisiljena tražiti britansko dopuštenje da se makne s jednog mjesta na drugo. Neki od 100.000 Kenijaca okupljenih u radnim logorima ipak nisu bili te sreće.
”Većina naših baka i djedova bila je potlačena”, tvitala je Mugo neposredno nakon kraljičine smrti. “Ne mogu tugovati.”
Međutim, Kenijci su znali pokazati i suosjećajnost za Elizabetu i okolnosti u kojima je rođena. Tako se stanovnik Nairobija Max Kahindi prisjetio pobune Mau Maua “s puno gorčine” i kako su neki starješine bili zatočeni ili ubijeni. No rekao je da je kraljica tada bila “vrlo mlada dama” i da vjeruje da je tada netko drugi provodio ovo britansko nasilje.
”Ne možemo kriviti kraljicu za sve patnje koje smo imali u to vrijeme”, rekao je Kahindi.
---
-/Afp
---
Mješovita stajališta također su značajka Kariba, gdje jamajčanski premijer Andrew Holness očito pati zbog odlaska svoje kraljice. “Nedvojbeno je stvorila posebnu vezu s narodom Jamajke. Tužni smo što više nećemo vidjeti njezinu svjetlost, ali sjećat ćemo se njezine povijesne vladavine”, rekao je.
Nadeen Spence, tamošnja aktivistica, rekla je da to što stariji Jamajčani cijene Elizabetu nije iznenađujuće budući da su im je Britanci predstavljali kao “dobronamjernu kraljicu koja je uvijek pazila na njih”. Ali ističe da mladi ljudi nemaju takvo strahopoštovanje prema kraljevskoj obitelji.
”Jedina stvar koju sam primijetila u vezi s kraljičinom smrću jest da je umrla i da se nikada nije ispričala za ropstvo”, rekla je Spence. “Trebala se ispričati.”
Za vrijeme Elizabetine vladavine teško su stečene neovisnosti afričkih zemalja, od Gane do Zimbabvea, zajedno s nizom karipskih otoka i država diljem Arapskog poluotoka. Neki je povjesničari vide kao monarha koji je pomogao nadgledati uglavnom miran prijelaz iz Carstva u Commonwealth, dobrovoljnu udrugu 56 nacija s (nametnutim!) povijesnim i jezičnim vezama. Ali ona je također bila simbol nacije koja je često grubo “jahala” na ljudima koje je pokorila.
---
Veličina je bitna:
Britansko carstvo najveće je carstvo koje je ikad postojalo na svijetu. Na vrhuncu svoje moći opisano je kao "carstvo nad kojim sunce nikada nije zašlo"; 1913. je kontroliralo 23 posto svjetske populacije. Imalo je pod kontrolom zemlje na svim kontinentima, a danas je 14 prekomorskih teritorija ostalo pod britanskim suverenitetom.
---
Tako je Bliski istok pokazao malo znakova javne tuge ili čak interesa za njezinu smrt, jer tamo mnogi još uvijek smatraju Britaniju odgovornom za kolonijalne akcije koje su postavile temelje za mnoge moderne sukobe u ovoj regiji. Čelnici Hamasa pozvali su kralja Charlesa III. da ispravi odluke britanskog mandata za koje su rekli da potlačuju Palestince.
Na etnički podijeljenom Cipru mnogi ciparski Grci prisjetili su se četverogodišnje gerilske kampanje vođene u kasnim 1950-ima protiv kolonijalne vladavine i kraljičine percipirane ravnodušnosti prema stradanju devetero ljudi koje su britanske vlasti pogubile vješanjem. Yiannis Spanos, predsjednik Udruge nacionalne organizacije ciparskih boraca, rekao je da kraljicu “mnogi smatraju odgovornom” za tragedije na ovom otoku.
---
---
Profesor domorodačkih studija na Sveučilištu Macquarie, Sandy O”Sullivan, podsjetio je ljude da za mnoge zajednice Aboridžina ostavština kraljice Elizabete nije nešto za obilježavanje.
”Onima koji kažu da bismo trebali biti dostojanstveni oko smrti kraljice treba podsjetnik da se kraljica više puta ubacila u živote domorodačkih ljudi ovdje. Ona nije bila promatrač učinaka kolonizacije i kolonijalizma, ona je bila njihov arhitekt. Svi oni koji kažu da je bila ljubazna baka ne vide da je desetljećima imala posao nadzornika postupaka koji su domorodačkim narodima činili živote gorima”, rekao je profesor, dodavši da je kraljičina smrt pravovremeni podsjetnik da se “prinese ogledalo kruni i kraljici”. “Ona je bila ta koja je održavala kolonijalnu vladavinu, njezina čizma nad nama.”
”Čula sam da glavni monarh lopovskog silujućeg genocidnog carstva konačno umire. Neka njezina bol bude nesnosna”, napisala je Uju Anya, izvanredna profesorica na Sveučilištu Carnegie Mellon u Pittsburghu, u tweetu koji je kasnije platforma uklonila. Međutim, postoji mnogo ljudi koji dijele slična stajališta. “Matrijarh naslijeđa kraljevske obitelji trgovine robljem, imperijalizma, kolonijalizma, krađe, simbol obilja i maskota vladajuće klase je mrtav”, tvitao je reper i filmski redatelj Boots Riley.
I Borci za ekonomsku slobodu, aktivistička skupina u Južnoj Africi, objavili su podužu izjavu na Twitteru u kojoj objašnjavaju zašto neće oplakivati kraljicu.
”Ne žalimo zbog smrti Elizabete, jer je za nas njezina smrt podsjetnik na vrlo tragično razdoblje u ovoj zemlji i povijesti Afrike. Tijekom svoje 70-godišnje vladavine nijednom nije priznala zločine koje je njezina obitelj nanijela domorocima koje je Britanija napala diljem svijeta. Britanska kraljevska obitelj stoji na ramenima milijuna robova koji su otpremljeni s kontinenta kako bi služili interesima rasističke akumulacije bijelog kapitala. Ako doista ima života i pravde nakon smrti, neka Elizabeta i njezini preci dobiju ono što zaslužuju”, stoji u priopćenju.
---
---
Da ove kritike nisu bez temelja, potvrđuje situacija iz 1968., kada je laburistička vlada iznijela prvi zakon o rasnim odnosima, a kraljičino osoblje obavijestilo kabinet da “zapravo nije bila praksa zapošljavati obojene imigrante ili strance”. Što je još šokantnije, kontroverzna izuzeća i danas ostaju u zakonu, izuzimajući kraljevsko kućanstvo od zakona o nediskriminatornom zapošljavanju, što ostavlja radnike u Buckinghamskoj i drugim palačama s manje i ništa zaštite.
No kraljica je ipak priznala neka od zlostavljanja koja su prethodila njezinoj vladavini. Usred velikog globalnog protivljenja apartheidu u Južnoj Africi navodno je bila ljuta na britansku premijerku Margaret Thatcher kada je odbila prihvatiti sankcije, a 2011. ušla je u povijest kao prvi monarh koji je doputovao u republiku Irsku od njezine neovisnosti od Britanije 1922. Tada je rekla:
”Svima onima koji su patili kao posljedica naše problematične prošlosti, izražavam svoje iskrene misli i duboko suosjećam. Uz povijesnu retrospektivu, svi možemo vidjeti stvari za koje bismo željeli da su učinjene drukčije ili da se uopće ne rade.”
Bez obzira na to pokajanje, neki Englezi ipak ne vjeruju da im je potrebna institucija krune kako bi vodili normalan život. “Čini se da mnogi obožavaju kraljevsku obitelj, a u ovakvim trenucima pomalo me frustrira kada toliki ljudi pate, a oni koji su na vlasti ne mare za to. Mislim da ne možete imati obitelj koju plaća država, a koja nad svojim poslovima uopće nema nadzora”, poručio je Mo Varley, učitelj iz Sheffielda.
---
---
Zadnjih desetljeća, prema anketama, samo je 20 do 27 posto Britanaca za ukidanje monarhije. Upravo to održavanje visokog stupnja popularnosti – ili ravnodušnosti – bit će zapisano kao jedan od kraljičinih uspjeha. Doduše, bilo je i kraćih perioda negodovanja, primjerice nakon smrti princeze Diane, kada je čak 70 posto Britanaca, šokiranih njezinim očitim nedostatkom emocija, smatralo da bi se Njezino Veličanstvo trebalo povući.
Iako istraživanje YouGov-a otkriva da 62 posto otočana želi monarhiju, a samo 22 posto izabranog šefa države, to među osobama u dobi od 18 do 24 godine pada na samo 33 posto za kraljevinu i 31 posto za demokratskog vođu. YouGov također otkriva da 41 posto vjeruje da monarhija neće postojati u sljedećih sto godina, u usporedbi sa samo 39 posto koji misle da će i dalje biti na snazi.
Posljednjih godina monarhija je iz temelja potresena nizom skandala, od optužbi za pedofiliju i rasizam, do offshore poslova i sumnjivih isplata. Međutim, građanski i kazneni postupci ne mogu se pokrenuti protiv člana kraljevske obitelji, prema zakonu Ujedinjenog Kraljevstva. To je rezultiralo negativnim pomakom u stavovima javnosti prema monarhiji - osobito među mladima. Podaci YouGov-a pokazuju da samo 31 posto njih želi nastavak monarhije (za razliku od 46 posto u 2019.).
Dan nakon smrti kraljice na društvenim mrežama su se tako pojavili glasni pozivi za ukidanje monarhije. Hashtagovi #AbolishTheMonarchy i #NotMyKing su bili u trendu, a razne slike i memeovi su se dijelili kako bi se istakla ova poanta. Ovome je vjerojatno doprinijela i slaba potpora Charlesu, za kojeg samo 50 posto građana ima pozitivno mišljenje. A to pada na 40 posto među milenijalcima.
---
---
Ovu “pobunu” je novi kralj nastojao primiriti najavom svoje apolitičnosti, rekavši da se “neće miješati kao kralj”. “Više mi neće biti moguće davati toliko vremena i energije dobrotvornim organizacijama i problemima do kojih mi je toliko stalo.” Njegov će izazov, dakle, biti šutnja o političkim temama za koje se zna da su mu bliske, poput klimatskih promjena. Samim time, nameće se pitanje - koja je onda uopće uloga samog monarha?
Budući da je UK ustavna monarhija, monarh je ograničen na funkcije poput dodjele počasti i imenovanja premijera. Kruna također može savjetovati, obično u tajnosti, da se izmijene nacrti zakona te ima ustavnu ovlast da koristi kraljevski privilegij za poništavanje odluke premijera, ali u praksi bi se tome vjerojatno pribjeglo samo u hitnim slučajevima. Također, monarh je šef oružanih snaga te može donijeti odluku o raspoređivanju vojske u situacijama oružanog sukoba.
Riječ je, dakle, o značajnim latentnim moćima koje se mogu prakticirati u vrijeme “nacionalne krize”. Tako je, primjerice, u kolovozu 2019., Boris Johnson, boreći se da dobije odobrenje za svoje planove za Brexit, planirao riješiti svoje tegobe jednostavno zatraživši od kraljice da suspendira Parlament. Međutim, bijes establišmenta koji je uslijedio bio je isključivo usmjeren na premijera jer se usudio “staviti kraljicu u težak položaj”. Činjenica da je ona prema ustavu bila u mogućnosti poništiti demokratske postupke jednim potezom pera, bila je problematizirana malo ili ništa.
Unatoč svemu, propitkivanje opstojnosti monarhije se, u danima nakon kraljičine smrti, smatra nepristojnim. A ako ne sada, kada je onda pravo vrijeme za to?
”Dobivate istu vrstu odgovora kao za raspravu o kontroli oružja nakon masovne pucnjave. Moj odgovor je da je savršeno legitimno vrijeme za propitivanje budućnosti monarhije”, rekao je Dane Kennedy, profesor povijesti i međunarodnih poslova na Sveučilištu “George Washington”. “Antirojalistički osjećaji postoje jako dugo, ali rastu i jenjavaju. Sada jednostavno rastu još malo više. Jedan od razloga je taj što Charles III. nije topla i draga osoba kakva je bila njegova majka.”
---
---
A smrt kraljice bi mogla ubrzati i napore nekih zemalja da ponovno procijene svoj odnos s britanskom krunom i dati zamah aktivistima koji su dugo tvrdili da njihove nacije ne bi trebale imati stranog vladara kao šefa države. Tako je prošle godine Barbados postao prva zemlja u otprilike 30 godina koja se odrekla monarhije, a premijer Antigve i Barbude prošli tjedan je rekao britanskoj televizijskoj mreži ITV News da želi održati referendum o tome da njegova zemlja postane republika u roku od tri godine.
I spomenuti jamajčanski čelnik je, tijekom ovogodišnjeg posjeta princa Williama, sada prijestolonasljednika, unatoč deklariranoj ljubavi prema kruni najavio da ovaj otok namjerava uskoro postati potpuno neovisan. A anketa koju je u travnju objavio kanadski Institut “Angus Reid” pokazala je da gotovo 60 posto građana te zemlje podržava poteze Barbadosa i Jamajke da prekinu veze s britanskom monarhijom. Polovica Kanađana izjavila je da ne misli da bi njihova zemlja trebala ostati ustavna monarhija za buduće generacije.
Rasprava se intenzivirala i u Australiji, gdje su glasači 1999. godine odbacili ustavni amandman za ukidanje monarhije. Nedavne ankete pokazale su da više Australaca podupire uspostavu republike nego zadržavanje trenutnog ustroja, iako su mnogi neodlučni. U susjednom Novom Zelandu, premijerka Jacinda Ardern još ranije je izjavila da bi njezina zemlja mogla prijeći iz monarhije tijekom njezina života. Zasad, kralj Charles III. već je službeno proglašen šefom novozelandske države, kao i Australije.
---
Isabel Infantes/Afp
---
Ali zahtjev za uspostavom same engleske republike i dalje ostaje ograničen na uske krugove. Republika, skupina koja se zalaže za referendum o ukidanju monarhije i izboru šefa države, tvrdi da ima 35.000 pristaša. Suprotstavljajući vlast naroda “nasljednim privilegijama višemilijunaške kaste”, republikanci kritiziraju “skrivene troškove” monarhije, njezino otvoreno izbjegavanje Zakona o slobodi informacija te njezinu oslobođenost od poreza.
Ipak, do republike je dug i trnovit put, baš kao što je bio i od apsolutističkih do ustavnih monarhija, i njezini zagovornici će morati uvjeriti narod da deinstalacija kraljevske obitelji donosi više koristi nego štete. Doduše, to ne bi trebalo biti baš toliko teško, bar ne onima koji su spremni evaluirati osnovne postavke same monarhije. Naime, vladari ranih kraljevstava pružali su zaštitu svojim stanovnicima, odnosno podanicima, dok su oni zauzvrat plaćali poreze ili radili usluge monarhu. I da - dobro vam se čini - ovo je također definicija reketarenja.
A sve dokle se taj srednjovjekovni reket i dalje udara, dotad će ona Wallaceova “mogu nam oduzeti živote, ali nikad nam neće oduzeti slobodu” vrijediti samo i isključivo za njegove neprijatelje - englesku kraljevsku obitelj.
---
Financiranje kraljevske obitelji:
Prihodi britanske kraljevske obitelji dolaze iz brojnih izvora. Britanska vlada financijski podupire monarha i neke članove njegove obitelji preko Sovereign Granta, koji je namijenjen pokrivanju troškova službenih rashoda kraljevske loze. To uključuje troškove održavanja raznih kraljevskih rezidencija, osoblja, putovanja i državnih posjeta, javnih angažmana i službene zabave.
Ostali izvori prihoda uključuju prihode od vojvodstava Lancaster i Cornwall, od imovine drugih zaklada, od privatnih ulaganja i parlamentarne rente.
Članovi kraljevske obitelji nisu zakonski dužni platiti porez na dohodak, porez na kapitalnu dobit ili porez na nasljedstvo jer se relevantni zakoni ne primjenjuju na krunu koja upravlja imovinom vrijednom 14,1 milijardu funti, od čega većinu čine londonske nekretnine. Kruna također kontrolira 7920 km2 poljoprivrednog zemljišta i šuma te više od polovice britanske obale.
U 2018. kraljičina ukupna imovina procijenjena je na 534 milijuna funti.
Žrtve kraljičine čizme se opraštaju od Njezina Veličanstva: ‘Ne žalimo zbog smrti maskote trgovine robljem, imperijalizma, kolonijalizma, krađe, obilja i vladajuće klase‘
"Sada mi recite, što to znači biti plemić? Vaša titula vam daje pravo na prijestolje naše zemlje, ali ljudi ne slijede titule, oni slijede hrabrost. Vratite se u Englesku i tamo im recite da škotske kćeri i sinovi više nisu vaši! Recite im da je Škotska slobodna! Ovo su uvjeti Škotske: Spustite svoje zastave i marširajte ravno natrag u Englesku!”, još u 13. stoljeću poručio je engleskoj kruni William Wallace, legendarni škotski vitez, nacionalni junak i vođa svog naroda u Ratovima za škotsku neovisnost.
Ipak, gotovo 800 godina nakon njegove smrti, u rujnu 2014. godine, na referendumu za škotsku neovisnost većina građana izglasala je odbacivanje te samostalnosti, želeći i dalje biti dio monarhije kojom upravlja plemenita loza Windsor.
