stdClass Object
(
[id] => 618967
[title] => 'Taktove glazbe 'Sinjski alkari' razumiju i konji': muzikologinja Hana Breko Kustura tvrdi da se u Sinju još prije dva stoljeća pisala glazba po venecijanskoj modi
[alias] => 39-taktove-glazbe-39-sinjski-alkari-39-razumiju-i-konji-39-muzikologinja-hana-breko-kustura-tvrdi-da-se-u-sinju-jos-prije-dva-stoljeca-pisala-glazba-po-venecijanskoj-modi
[catid] => 256
[published] => 1
[introtext] =>
[fulltext] =>
Nema te Sinjanke ili Sinjanina koji u ove kolovoške dane neće doći u svoj grad osjetiti šušur Alke i blagdana Velike Gospe uz koji se slavi lokalna nebeska zaštitnica Gospa Sinjska. Među takvim osobama je Hana Breko Kustura, jedna od vodećih hrvatskih muzikologinja srednje generacije, posebno specijalizirana za istraživanja sakralne glazbe na hrvatskim prostorima. Rado se odazvala za čitatelje Slobodne Dalmacije govoriti o glazbenoj povijesti Sinja kroz prizmu crkvene glazbe sinjskih franjevaca, a neizbježna je bila tema Alka i glazba, što je također tema njezina znanstvenog interesa.
– Najvrjedniji dokumenti glazbene povijesti Sinja čuvaju se u arhivu franjevačkog samostana. Najstariji je jedan fragment iz 12. ili 13. stoljeća zapisan srednjovjekovnim notnim pismom zvanim "neume", a pronađen je kao omotnica knjige iz ranog novog vijeka. On svjedoči onodobnu praksu po kojoj su stare pergamene knjige trgane, a njihovi fragmenti potom upotrebljavani kao omot novim knjigama. Taj se fragment sačuvao u Sinju i o njemu sam do sada u više navrata objavila kratke osvrte – kaže ova muzikologinja o počecima glazbene povijesti Sinja, te nastavlja:
– Ono što je za Sinj specifično jest pravi procvat dokumenata iz područja glazbe od 18. stoljeća na dalje. Imamo primjerke glazbenih knjiga koji se čuvaju u sinjskom samostanu, a prepisivali su ih vrsni glazbenici prepisivači, i to pod utjecajem dvaju centara, Padove i Venecije. To nije slučajno jer su se u Padovi i Veneciji u to vrijeme školovali naši najpoznatiji franjevci koji su bili glazbeno talentirani. Bili su mahom zborovođe – takozvani "moderatores chori" – koji su stječući svoja znanja i glazbene vještine u Italiji upoznavali i vrsne tamošnje glazbene pedagoge i glazbenike. Oni bi se potom vraćali u sredinu iz koje su došli, konkretno u Sinj, i donosili glazbenu kulturu u pisanom obliku. Dvojica od njih su naročito zanimljivi.
O kojim se franjevcima radi?
– Prvi je fra Petar Knežević, pokopan 1768. u Sinju, koji je dvije godine bio gotovo slijep. Gospin zagovor mu vraća potpuno izgubljeni vid i u Gospinu čast u svojoj 65. godini piše u Sinju dva glazbena kantuala, notirane knjige s napjevima mise. Piše ih po modelima iz Padove, Acerenze, Venecije ili Trenta, dakle najvećih talijanskih centara, što dokazuje da se školovao u Italiji, pisao je na vrlo školovan način.
Iz mojih muzikoloških istraživanja nedvojbeno proizlazi da je bio glazbeno obrazovan i dobro potkovan sa svim strujanjima, što bismo danas rekli, dobro umrežen sa svim srodnim samostanima na zapadnoj obali Jadrana, ponajprije u Veneciji kao prijestolnici Mletačke Republike. Fra Petar piše na latinskom jeziku, u jednoglasju i dvoglasju, one napjeve koje su naši fratri mogli pjevati. Kao pravi prosvjetitelj odlazi i korak dalje: piše glazbu u kojoj osim latinskog i talijanskog jezika – na kojemu piše posvetu tih svojih kantuala, nalazimo i napjeve na hrvatskom jeziku! Ne potpisuje sebe imenom. Želi biti i ostaje skroman, upravo u franjevačkom duhu. Tek sam primjenom ultraljubičaste lampe uspjela identificirati njegov potpis.
Druga osoba je fra Pavao Vučković mlađi, koji iste 1768. godine piše glazbeni kantual, ali prema modelu poznatog talijanskoga glazbenog autoriteta, padovanskog profesora Antonija Bannera, koji je u to vrijeme u Italiji bio jedan od najznačajnijih prepisivača i glazbenika crkve sv. Frane u Padovi. Vučković je, dakle, imao kontakte s padovanskim glazbenim krugom. Štoviše, taj njegov kantual na naslovnoj stranici je eksplicitno korigirao profesor Banner.
Kakav je kontinuitet sakralne glazbe u Sinju, što se kasnije događalo?
– Ne možemo ni za jednu fazu razvoja glazbe među franjevcima u Sinju reći da je Sinj zaostajao za nekim drugim dalmatinskim ili talijanskim sredinama ili subratimskim zajednicama. Sinj je potpuno aktualan, rekla bih da je bio glazbeni rasadnik ne samo za Dalmatinsku zagoru nego i za obalni dio. Osim poznate limene franjevačke glazbe Kongregacije Gospe Sinjske iz 1913., u Sinju kasnije nalazimo poznate kapelnike.
Jedan od najvećih hrvatskih skladatelja Krsto Odak, koji je skladao sjajna crkvena djela, prije negoli je otišao na studij glazbe u Prag 1919. godine djelovao je u Sinju i Otoku kao svećenik, franjevac. Drugi poznati glazbenik aktivan u crkvi Gospe Sinjske bio je skladatelj i zborovođa Ivan Ocvirk koji je djelovao kao voditelj pjevačkog zbora Kongregacije Gospe Sinjske, a 1929. godine osnovao je muški zbor "Sveta Cecilija". Tridesetih godina 20. stoljeća sinjsku franjevačku gimnazijsku "Scholu cantorum" vodi poznati crkveni glazbenik, s doktoratom iz Rima, dr. fra Ivan Glibotić, voditelj pjevačkog zbora sinjskog svetišta i voditelj Limene glazbe Gospe Sinjske.
Kontinutet je nastavljen i u kasnijim godinama 20. stoljeća?
– Dvadeseto stoljeće donosi nam eminentnog Sinjanina glazbenika, fra Anđelka Milanovića, dugogodišnjeg predstojnika Instituta za crkvenu glazbu u Zagrebu i urednika časopisa Sveta Cecilija. Upravo je taj Institut, koji je osnovao Albe Vidaković još tridesetih godina 20. stoljeća, želio osnovati skladatelj fra Bernardin Sokol, ali je ta njegova ideja od ondašnjih vlasti bila odbijena. Tako je Sinj u tom segmentu dao čovjeka koji je imao viziju razvoja crkvene glazbe i obrazovanja crkvenih glazbenika i orguljaša. Sve to, naravno, s ciljem da se nakon stečenoga glazbenog obrazovanja vrate u svoje matične zajednice i budu profesionalni crkveni glazbenici, zborovođe i orguljaši domicilnih crkava i samostana.
Od glazbenika u sinjskom samostanu ne smijemo zaboraviti našega suvremenika, pokojnog fra Josipa Antu Soldu za kojega je Boris Papandopulo u svojoj "Muci Gospodina našega Isukrsta" napisao ulogu Evanđeliste. Upravo je fra Soldo prvi u jugoslavensko vrijeme pjevao tu ulogu, ne samo zbog prijateljstva s Papandopulom, već zbog njegovih iznimnih glasovnih mogućnosti i postao već tada poznat kao glazbenik, pjevač. Ostavio je neizbrisivi trag u povijesti hrvatske crkvene glazbe općenito. Soldini su muzikološki radovi upravo početak svih naših novih istraživanja, jer je bio sjajan poznavatelj, i povijesti i glazbe, pravi erudit, skroman i samozatajan. Rodom iz Otoka je i marljivi zborovođa zbora crkve Gospe od Zdravlja u Splitu, fra Stipica Grgat, nagrađivani autor opsežne, trosveščane edicije o pučkom crkvenom pjevanju, plodni skladatelj, te donedavni profesor na Klasičnoj franjevačkoj gimnaziji u Sinju.
Danas u Sinju živi i radi fra Jure Župić, diplomirani crkveni glazbenik i orguljaš, koji više od 40 godina kontinuirano vodi župni zbor Svetišta Čudotvorne Gospe Sinjske. Fra Jure okuplja u najvećim blagdanima u svojem dječjem zboru katkad i više od stotinu djece! On i časna sestra Jelena Mijić marljivo i redovito prema slijedu najvažnijih crkvenih blagdana nastoje svake godine imati neko novo scensko djelo.
Za zbor Svetišta Čudotvorne Gospe Sinjske ili, pak, na fra Jurin poticaj pisali su, među ostalima: skladatelj i crkveni glazbenik, akademik Anđelko Klobučar, skladatelj i dirigent prof. Vlado Sunko, don Šime Marović i don Ante Mateljan, Mario Nardelli i drugi. Veliki broj suvremenih hrvatskih skladatelja koje fra Jure osobno kontaktira i pozove zdušno i s velikom ljubavlju i štovanjem Gospe Sinjske, pišu za naš sinjski župni zbor znajući koliki je iskonski znalac crkvene glazbe.
Kao rođena Sinjanka istraživali ste i glazbu u Alci?
– Alka bez glazbe bila bi, zapravo, jedna nijema paradna povorka kako je to lijepo istaknuo u mojoj autorskoj emisiji na Hrvatskom radiju Sinjanin Anđelko Vrca. Alka nije samo glazba koja se svira na glazbenim instrumentima jer glazba je i topot konja, zvuk mačkula, ritam koračnice momaka i alkara i bez glazbe. U Alci nalazimo jedno veliko skladateljsko sinjsko ime, Josip Kuletin. On stvara koračnicu koju je nazvao "Sinjski alkari". Tu koračnicu su sinjski glazbari svirali prilikom ulaska partizana u Trst, završetkom Drugog svjetskog rata 1945., a do danas u kontinuitetu je izvodi isključivo Gradska glazba Sinj u okviru alkarskih svečanosti.
Koračnica "Sinjski alkari" u sebi ima prepoznatljiv motiv zova trube koji je prožima u cijeloj skladbi. Napravljena je nevjerojatno majstorski jer je dobro orkestrirana, ima glazbenu formu na najvišoj profesionalnoj razini. To dokazuje da je Josip Kuletin glazbenik od formata, školovan na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, dobro glazbeno potkovan. "Sinjski alkari", po mome mišljenju, jedna je od onih skladbi koje je Kuletin napisao za svoj rodni Sinj, a čije taktove nevjerojatno "razumiju" i iskonski osjećaju i sami alkarski konji. Iz svega proizlazi da je Kuletin dobro osluškivao ritam Alke, koračanje sudionika alkarske povorke, korake alkarskih momaka, ali i ritam koračanja konja. Suptilno je povezao ritam svoje skladbe s ritmom koraka ljudi i konja, koji oni kao senzibilna bića osjete i reagiraju na glazbu.
Druga poznata Kuletinova koračnica iz 1934. je "Kroz splitske kale". U doba Jugoslavije tu su koračnicu svirale brojne limene glazbe, a neke od snimki i danas nalazimo na kanalu YouTube. "Kroz splitske kale" redovito u alkarskoj povorci svira Gradska glazba Sinj. Moje veliko, ugodno iznenađenje bilo je kad sam koncem srpnja čula da tu Kuletinovu koračnicu svira limena glazba prije početka čuvene viteške igre Moreška u Korčuli, na Dan sv. Todora, suzaštitnika Korčule. Nisam sigurna da je glazbarima "Svete Cecilije" poznato kako je autor te koračnice naš Sinjanin.
No, Kuletinova sudbina kao skladatelja je zaborav. Ne samo nakon njegove tragične smrti 1945. godine, nakon što je poslije karijere u Kraljevini Jugoslaviji i NDH kratko bio vojni kapelnik JNA, nego i tijekom posljednjih 30-ak godina u Republici Hrvatskoj?
– Lijepo je rekao moj kolega dr. fra Stipe Nosić iz Samostana Male braće u Dubrovniku da je ubojstvo osobe ubojstvo njegova djela – glazbe. Nesretna smrt Josipa Kuletina kao da je zatrla spomen na njega. Jedno od njegovih djela je i koračnica "Hrvatski sam legionar", čuva se u Nacionalnoj sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Sretna je okolnost da je fra Jozo Župić, koji je nedavno predstavio knjigu o Josipu Kuletinu, došao do informacije kako je pronađen cijeli jedan "baul", drvena kutija, s Kuletinovom glazbenom ostavštinom. Taj bi materijal trebao obraditi glazbenik specijaliziran upravo za vojne orkestre.
Možda Sinjani i njihovi alkari dobiju još neku prikladnu koračnicu Josipa Kuletina za koju ne znaju?
– Ja se usudim vjerovati da bi se to moglo i dogoditi. Puno je indicija koje upućuju na to.
Svira klavir i orgulje, a ove godine odlikovala je Predsjednica
Hana Breko Kustura rođena je 1970. godine u Splitu. Njezini roditelji, otac vrsni knjigovođa i majka nastavnica, živjeli su i radili u Sinju. Poslije završene gimnazije u Sinju i Splitu upisala se na Muzičku akademiju u Zagrebu gdje je 1993. godine diplomirala muzikologiju i glazbenu publicistiku.
- Kao student Muzičke akademije i korisnik studentskog kredita općine Sinj dobila sam dom na Laščini u tzv. Glazbenom paviljonu u kojemu je u svakoj dvokrevetnoj sobi bio i klavir. Redovito sam ga svirala jer sam to voljela, ali puno manje od cimerice koja je studirala upravo klavir. Od treće godine studija upisala sam orgulje, tako da za svoju dušu povremeno sviram oba instrumenta - kaže Brko Kustura.
Danas je znanstvena savjetnica u HAZU i redovita profesorica na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu. Dobitnica je niza vrijednih nagrada, a ove godine Predsjednica RH odlikovala ju je Redom hrvatskoga pletera.
Nema te Sinjanke ili Sinjanina koji u ove kolovoške dane neće doći u svoj grad osjetiti šušur Alke i blagdana Velike Gospe uz koji se slavi lokalna nebeska zaštitnica Gospa Sinjska. Među takvim osobama je Hana Breko Kustura, jedna od vodećih hrvatskih muzikologinja srednje generacije, posebno specijalizirana za istraživanja sakralne glazbe na hrvatskim prostorima. Rado se odazvala za čitatelje Slobodne Dalmacije govoriti o glazbenoj povijesti Sinja kroz prizmu crkvene glazbe sinjskih franjevaca, a neizbježna je bila tema Alka i glazba, što je također tema njezina znanstvenog interesa.
– Najvrjedniji dokumenti glazbene povijesti Sinja čuvaju se u arhivu franjevačkog samostana. Najstariji je jedan fragment iz 12. ili 13. stoljeća zapisan srednjovjekovnim notnim pismom zvanim "neume", a pronađen je kao omotnica knjige iz ranog novog vijeka. On svjedoči onodobnu praksu po kojoj su stare pergamene knjige trgane, a njihovi fragmenti potom upotrebljavani kao omot novim knjigama. Taj se fragment sačuvao u Sinju i o njemu sam do sada u više navrata objavila kratke osvrte – kaže ova muzikologinja o počecima glazbene povijesti Sinja, te nastavlja:
– Ono što je za Sinj specifično jest pravi procvat dokumenata iz područja glazbe od 18. stoljeća na dalje. Imamo primjerke glazbenih knjiga koji se čuvaju u sinjskom samostanu, a prepisivali su ih vrsni glazbenici prepisivači, i to pod utjecajem dvaju centara, Padove i Venecije. To nije slučajno jer su se u Padovi i Veneciji u to vrijeme školovali naši najpoznatiji franjevci koji su bili glazbeno talentirani. Bili su mahom zborovođe – takozvani "moderatores chori" – koji su stječući svoja znanja i glazbene vještine u Italiji upoznavali i vrsne tamošnje glazbene pedagoge i glazbenike. Oni bi se potom vraćali u sredinu iz koje su došli, konkretno u Sinj, i donosili glazbenu kulturu u pisanom obliku. Dvojica od njih su naročito zanimljivi.
O kojim se franjevcima radi?
– Prvi je fra Petar Knežević, pokopan 1768. u Sinju, koji je dvije godine bio gotovo slijep. Gospin zagovor mu vraća potpuno izgubljeni vid i u Gospinu čast u svojoj 65. godini piše u Sinju dva glazbena kantuala, notirane knjige s napjevima mise. Piše ih po modelima iz Padove, Acerenze, Venecije ili Trenta, dakle najvećih talijanskih centara, što dokazuje da se školovao u Italiji, pisao je na vrlo školovan način.
Iz mojih muzikoloških istraživanja nedvojbeno proizlazi da je bio glazbeno obrazovan i dobro potkovan sa svim strujanjima, što bismo danas rekli, dobro umrežen sa svim srodnim samostanima na zapadnoj obali Jadrana, ponajprije u Veneciji kao prijestolnici Mletačke Republike. Fra Petar piše na latinskom jeziku, u jednoglasju i dvoglasju, one napjeve koje su naši fratri mogli pjevati. Kao pravi prosvjetitelj odlazi i korak dalje: piše glazbu u kojoj osim latinskog i talijanskog jezika – na kojemu piše posvetu tih svojih kantuala, nalazimo i napjeve na hrvatskom jeziku! Ne potpisuje sebe imenom. Želi biti i ostaje skroman, upravo u franjevačkom duhu. Tek sam primjenom ultraljubičaste lampe uspjela identificirati njegov potpis.
Druga osoba je fra Pavao Vučković mlađi, koji iste 1768. godine piše glazbeni kantual, ali prema modelu poznatog talijanskoga glazbenog autoriteta, padovanskog profesora Antonija Bannera, koji je u to vrijeme u Italiji bio jedan od najznačajnijih prepisivača i glazbenika crkve sv. Frane u Padovi. Vučković je, dakle, imao kontakte s padovanskim glazbenim krugom. Štoviše, taj njegov kantual na naslovnoj stranici je eksplicitno korigirao profesor Banner.
Kakav je kontinuitet sakralne glazbe u Sinju, što se kasnije događalo?
– Ne možemo ni za jednu fazu razvoja glazbe među franjevcima u Sinju reći da je Sinj zaostajao za nekim drugim dalmatinskim ili talijanskim sredinama ili subratimskim zajednicama. Sinj je potpuno aktualan, rekla bih da je bio glazbeni rasadnik ne samo za Dalmatinsku zagoru nego i za obalni dio. Osim poznate limene franjevačke glazbe Kongregacije Gospe Sinjske iz 1913., u Sinju kasnije nalazimo poznate kapelnike.
Jedan od najvećih hrvatskih skladatelja Krsto Odak, koji je skladao sjajna crkvena djela, prije negoli je otišao na studij glazbe u Prag 1919. godine djelovao je u Sinju i Otoku kao svećenik, franjevac. Drugi poznati glazbenik aktivan u crkvi Gospe Sinjske bio je skladatelj i zborovođa Ivan Ocvirk koji je djelovao kao voditelj pjevačkog zbora Kongregacije Gospe Sinjske, a 1929. godine osnovao je muški zbor "Sveta Cecilija". Tridesetih godina 20. stoljeća sinjsku franjevačku gimnazijsku "Scholu cantorum" vodi poznati crkveni glazbenik, s doktoratom iz Rima, dr. fra Ivan Glibotić, voditelj pjevačkog zbora sinjskog svetišta i voditelj Limene glazbe Gospe Sinjske.
Kontinutet je nastavljen i u kasnijim godinama 20. stoljeća?
– Dvadeseto stoljeće donosi nam eminentnog Sinjanina glazbenika, fra Anđelka Milanovića, dugogodišnjeg predstojnika Instituta za crkvenu glazbu u Zagrebu i urednika časopisa Sveta Cecilija. Upravo je taj Institut, koji je osnovao Albe Vidaković još tridesetih godina 20. stoljeća, želio osnovati skladatelj fra Bernardin Sokol, ali je ta njegova ideja od ondašnjih vlasti bila odbijena. Tako je Sinj u tom segmentu dao čovjeka koji je imao viziju razvoja crkvene glazbe i obrazovanja crkvenih glazbenika i orguljaša. Sve to, naravno, s ciljem da se nakon stečenoga glazbenog obrazovanja vrate u svoje matične zajednice i budu profesionalni crkveni glazbenici, zborovođe i orguljaši domicilnih crkava i samostana.
Od glazbenika u sinjskom samostanu ne smijemo zaboraviti našega suvremenika, pokojnog fra Josipa Antu Soldu za kojega je Boris Papandopulo u svojoj "Muci Gospodina našega Isukrsta" napisao ulogu Evanđeliste. Upravo je fra Soldo prvi u jugoslavensko vrijeme pjevao tu ulogu, ne samo zbog prijateljstva s Papandopulom, već zbog njegovih iznimnih glasovnih mogućnosti i postao već tada poznat kao glazbenik, pjevač. Ostavio je neizbrisivi trag u povijesti hrvatske crkvene glazbe općenito. Soldini su muzikološki radovi upravo početak svih naših novih istraživanja, jer je bio sjajan poznavatelj, i povijesti i glazbe, pravi erudit, skroman i samozatajan. Rodom iz Otoka je i marljivi zborovođa zbora crkve Gospe od Zdravlja u Splitu, fra Stipica Grgat, nagrađivani autor opsežne, trosveščane edicije o pučkom crkvenom pjevanju, plodni skladatelj, te donedavni profesor na Klasičnoj franjevačkoj gimnaziji u Sinju.
Danas u Sinju živi i radi fra Jure Župić, diplomirani crkveni glazbenik i orguljaš, koji više od 40 godina kontinuirano vodi župni zbor Svetišta Čudotvorne Gospe Sinjske. Fra Jure okuplja u najvećim blagdanima u svojem dječjem zboru katkad i više od stotinu djece! On i časna sestra Jelena Mijić marljivo i redovito prema slijedu najvažnijih crkvenih blagdana nastoje svake godine imati neko novo scensko djelo.
Za zbor Svetišta Čudotvorne Gospe Sinjske ili, pak, na fra Jurin poticaj pisali su, među ostalima: skladatelj i crkveni glazbenik, akademik Anđelko Klobučar, skladatelj i dirigent prof. Vlado Sunko, don Šime Marović i don Ante Mateljan, Mario Nardelli i drugi. Veliki broj suvremenih hrvatskih skladatelja koje fra Jure osobno kontaktira i pozove zdušno i s velikom ljubavlju i štovanjem Gospe Sinjske, pišu za naš sinjski župni zbor znajući koliki je iskonski znalac crkvene glazbe.
Kao rođena Sinjanka istraživali ste i glazbu u Alci?
– Alka bez glazbe bila bi, zapravo, jedna nijema paradna povorka kako je to lijepo istaknuo u mojoj autorskoj emisiji na Hrvatskom radiju Sinjanin Anđelko Vrca. Alka nije samo glazba koja se svira na glazbenim instrumentima jer glazba je i topot konja, zvuk mačkula, ritam koračnice momaka i alkara i bez glazbe. U Alci nalazimo jedno veliko skladateljsko sinjsko ime, Josip Kuletin. On stvara koračnicu koju je nazvao "Sinjski alkari". Tu koračnicu su sinjski glazbari svirali prilikom ulaska partizana u Trst, završetkom Drugog svjetskog rata 1945., a do danas u kontinuitetu je izvodi isključivo Gradska glazba Sinj u okviru alkarskih svečanosti.
Koračnica "Sinjski alkari" u sebi ima prepoznatljiv motiv zova trube koji je prožima u cijeloj skladbi. Napravljena je nevjerojatno majstorski jer je dobro orkestrirana, ima glazbenu formu na najvišoj profesionalnoj razini. To dokazuje da je Josip Kuletin glazbenik od formata, školovan na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, dobro glazbeno potkovan. "Sinjski alkari", po mome mišljenju, jedna je od onih skladbi koje je Kuletin napisao za svoj rodni Sinj, a čije taktove nevjerojatno "razumiju" i iskonski osjećaju i sami alkarski konji. Iz svega proizlazi da je Kuletin dobro osluškivao ritam Alke, koračanje sudionika alkarske povorke, korake alkarskih momaka, ali i ritam koračanja konja. Suptilno je povezao ritam svoje skladbe s ritmom koraka ljudi i konja, koji oni kao senzibilna bića osjete i reagiraju na glazbu.
Druga poznata Kuletinova koračnica iz 1934. je "Kroz splitske kale". U doba Jugoslavije tu su koračnicu svirale brojne limene glazbe, a neke od snimki i danas nalazimo na kanalu YouTube. "Kroz splitske kale" redovito u alkarskoj povorci svira Gradska glazba Sinj. Moje veliko, ugodno iznenađenje bilo je kad sam koncem srpnja čula da tu Kuletinovu koračnicu svira limena glazba prije početka čuvene viteške igre Moreška u Korčuli, na Dan sv. Todora, suzaštitnika Korčule. Nisam sigurna da je glazbarima "Svete Cecilije" poznato kako je autor te koračnice naš Sinjanin.
No, Kuletinova sudbina kao skladatelja je zaborav. Ne samo nakon njegove tragične smrti 1945. godine, nakon što je poslije karijere u Kraljevini Jugoslaviji i NDH kratko bio vojni kapelnik JNA, nego i tijekom posljednjih 30-ak godina u Republici Hrvatskoj?
– Lijepo je rekao moj kolega dr. fra Stipe Nosić iz Samostana Male braće u Dubrovniku da je ubojstvo osobe ubojstvo njegova djela – glazbe. Nesretna smrt Josipa Kuletina kao da je zatrla spomen na njega. Jedno od njegovih djela je i koračnica "Hrvatski sam legionar", čuva se u Nacionalnoj sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Sretna je okolnost da je fra Jozo Župić, koji je nedavno predstavio knjigu o Josipu Kuletinu, došao do informacije kako je pronađen cijeli jedan "baul", drvena kutija, s Kuletinovom glazbenom ostavštinom. Taj bi materijal trebao obraditi glazbenik specijaliziran upravo za vojne orkestre.
Možda Sinjani i njihovi alkari dobiju još neku prikladnu koračnicu Josipa Kuletina za koju ne znaju?
– Ja se usudim vjerovati da bi se to moglo i dogoditi. Puno je indicija koje upućuju na to.
Svira klavir i orgulje, a ove godine odlikovala je Predsjednica
Hana Breko Kustura rođena je 1970. godine u Splitu. Njezini roditelji, otac vrsni knjigovođa i majka nastavnica, živjeli su i radili u Sinju. Poslije završene gimnazije u Sinju i Splitu upisala se na Muzičku akademiju u Zagrebu gdje je 1993. godine diplomirala muzikologiju i glazbenu publicistiku.
- Kao student Muzičke akademije i korisnik studentskog kredita općine Sinj dobila sam dom na Laščini u tzv. Glazbenom paviljonu u kojemu je u svakoj dvokrevetnoj sobi bio i klavir. Redovito sam ga svirala jer sam to voljela, ali puno manje od cimerice koja je studirala upravo klavir. Od treće godine studija upisala sam orgulje, tako da za svoju dušu povremeno sviram oba instrumenta - kaže Brko Kustura.
Danas je znanstvena savjetnica u HAZU i redovita profesorica na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu. Dobitnica je niza vrijednih nagrada, a ove godine Predsjednica RH odlikovala ju je Redom hrvatskoga pletera.
'Taktove glazbe 'Sinjski alkari' razumiju i konji': muzikologinja Hana Breko Kustura tvrdi da se u Sinju još prije dva stoljeća pisala glazba po venecijanskoj modi
Nema te Sinjanke ili Sinjanina koji u ove kolovoške dane neće doći u svoj grad osjetiti šušur Alke i blagdana Velike Gospe uz koji se slavi lokalna nebeska zaštitnica Gospa Sinjska. Među takvim osobama je Hana Breko Kustura, jedna od vodećih hrvatskih muzikologinja srednje generacije, posebno specijalizirana za istraživanja sakralne glazbe na hrvatskim prostorima. Rado se odazvala za čitatelje Slobodne Dalmacije govoriti o glazbenoj povijesti Sinja kroz prizmu crkvene glazbe sinjskih franjevaca, a neizbježna je bila tema Alka i glazba, što je također tema njezina znanstvenog interesa.
– Najvrjedniji dokumenti glazbene povijesti Sinja čuvaju se u arhivu franjevačkog samostana. Najstariji je jedan fragment iz 12. ili 13. stoljeća zapisan srednjovjekovnim notnim pismom zvanim &...
