stdClass Object
(
[id] => 628653
[title] => Fašistički pozdravi, nepoštivanje himne i borba za jednakost: prisjetimo se najkontroverznijih političkih incidenata na sportskim terenima
[alias] => fasisticki-pozdravi-nepostivanje-himne-i-borba-za-jednakost-prisjetimo-se-najkontroverznijih-politickih-incidenata-na-sportskim-terenima
[catid] => 284
[published] => 1
[introtext] =>
[fulltext] =>
Salutiranje turskih nogometaša turskim vojnicima koji, dok ovo pišemo, ratuju u sjevernoj Siriji izazvalo je burne reakcije svjetske javnosti.
Politika je krovnih nogometnih organizacija (FIFA i UEFA) takva da politici nije mjesto na stadionu, a iskazivanje političkih stavova oštro se kažnjava. Sigurno je stoga da i Turski nogometni savez čeka oštra kazna, a koje bi sankcije mogle biti, za sada je nepoznato. Ipak, prve se posljedice već vide.
Cenk Sahin, sada već bivši nogometaš St. Paulija, jedan je od onih koji su potporu vojsci iskazali preko društvenih mreža. Reakcija njegova kluba bila je promptna. Navijači hamburškoga kluba, poznati po iskazivanju ljevičarskih stavova na tribini, očekivano su burno reagirali, a čelnici su, također očekivano, mladom Turčinu uručili papire pa će sada svoje stavove moći iskazivati negdje drugdje.
No, da nevolja za turske nogometaše bude još veća, pobrinuli su se navijači Juventusa koji traže da klub otpusti jednog od onih koji su salutirali. Merih Demiral 21-godišnji je stoper “Stare dame”, a navijačima se također nije svidjelo njegovo ponašanje jer smatraju da podržava agresiju Erdoganova režima.
Mnogo problema očito čeka uvijek ratoborne Turke, ali mi smo se ovaj put odlučili prisjetiti se i drugih iskazivanja političkih stavova na sportskim borilištima.
Sve je počelo sada već daleke 1936. godine. Olimpijske su igre održane u nacističkoj Njemačkoj, točnije u njezinu glavnom gradu, Berlinu. Njemački su mediji snažno podupirali teze Adolfa Hitlera da Židovi i tamnoputi sportaši ne bi trebali sudjelovati na Igrama, ali je pod prijetnjom bojkota mnogih zemalja nastup omogućen svima.
Iako je danas uvriježeno mišljenje da Hitler nije želio čestitati najvećoj zvijezdi sporta tog razdoblja, Jesseju Owensu, sam je Owens to demantirao.
“Kad sam prošao pokraj kancelara, on je ustao, mahnuo mi je rukom, a ja sam mu odmahnuo. Mislim da su kroničari pretjerali u lošem prikazivanju njemačkog Führera”, napisao je Owens u svojoj autobiografiji.
Ipak, pravi je skandal izazvao predsjednik Američkog olimpijskog odbora Avery Brundage koji je, željevši se ne zamjeriti Hitleru, naredio da dvojica američkih sprintera Židova budu izostavljena iz štafete. Bio je to prvi zapamćeni skandal u kojemu je politika diktirala događanja na sportskom borilištu.
Sprint u povijest
Na sljedeće iskazivanje političkog stava koje je odjeknulo planetom čekalo se 32 godine. Ponovno su to bile Olimpijske igre, a mjesto radnje Mexico City.
Američki sprinteri Tommie Smith i John Carlos osvojili su zlatnu i brončanu medalju u utrci na 200 metara, a u znak potpore crnačkoj populaciji, čiji je vođa Martin Luther King ubijen te godine, za vrijeme intoniranja himne na podij su došli u crnim čarapama, svaki je podignuo ruku visoko u zrak, a glave su držali spuštene.
Njihov je potez naišao na odobravanje normalnog dijela javnosti, ali jedan je čovjek, tada na funkciji predsjednika Međunarodnog olimpijskog odbora, shodnim našao zatražiti njihovu suspenziju od Američkog olimpijskog odbora. Riječ je, pogađate, o Averyju Brundageu, istom onom promotoru Igara u Njemačkoj 1936. koji je zabranio nastup dvojici Židova.
Kolateralna žrtva Smithova i Carlosova performansa bio je Peter Norman, australski sprinter koji je u utrci osvojio srebrnu medalju. Norman je za vrijeme ceremonije nosio bedž Olimpijskog projekta za ljudska prava, a njegov je postupak naišao na velike osude u Australiji. Norman nije izabran za nastup na idućim Igrama, a nedugo nakon toga završio je karijeru.
Još jedan primjer Afroamerikanca koji se nije libio iskazati svoje stavove jest jedan od najvećih boksača svih vremena. Još kao Cassius Clay, Muhammad Ali bacio je svoju zlatnu medalju u rijeku, nezadovoljan odnosom prema tamnoputom stanovništvu, a svoje je stavove iskazivao tijekom cijele karijere.
Nakon skandala na Olimpijskim igrama selimo se u bližu povijest. Od isticanja stavova na terenu nije bježao ni Diego Maradona. Godine 1982. Argentina i Ujedinjeno Kraljevstvo vodili su desetotjedni rat za Falklandsko otočje. Sukob je završio pobjedom Ujedinjenoga Kraljevstva, a četiri godine kasnije dogodila se nova povijest.
Na užas Madrida
Najbolji nogometaš svijeta u tim je trenucima igrao u formi života. Igralo se četvrtfinale Svjetskog prvenstva u Meksiku, a na megdan “Malom zelenom” i njegovim suigračima došla je Engleska. Prvih 50 minuta igralo se bez golova, a onda se pojavio on.
Jedan centaršut u srce kaznenog prostora rukom je pretvorio u gol, a četiri minute nakon toga zabio je gol za koji će vam svatko i dandanas reći da je najbolji svih vremena. Uzalud su se Englezi bunili. Maradona je priznao da je gol postignut rukom, ali da to nije bio on, nego Bog. Tako smo zauvijek dobili “Božju ruku”, a čudesni je Gaučos poslije ustvrdio da je to bila osveta za poraz u ratu za Falklande.
Godine 1978. Argentina je također bila svjetski prvak. No, uz to svjetsko prvenstvo veže se zanimljiva priča s još jednim velikim nogometašem. Johann Cruijff odbio je putovati na natjecanje ne slažući se s politikom zemlje domaćina. Nizozemska je i bez njega stigla do finala, u njemu izgubila upravo od Argentine, a da je na prvenstvu zaigrao i čudesni Nizozemac, nogometna bi se povijest možda pisala drugačije.
Godinama kasnije na sportsko-političku scenu stupio je i Pep Guardiola. Istina, nije kao igrač Barcelone i uvjereni katalonski separatist odbijao igrati za Španjolsku, ali je na užas Madrida svaku priliku koristio za iskazivanje svojih političkih stavova. I nedavno je, kao trener Manchester Cityja, uz teren nosio žutu vrpcu u znak podrške katalonskim političarima koji su se našli na optuženičkoj klupi kao protudržavni elementi.
Jedna od stvari koje se sa sportskih borilišta pokušavaju odstraniti jest fašizam. S tribina ga je, čini se, barem za sada nemoguće odstraniti, ali što je s onima koji igraju na tim borilištima?
Vjerojatno najpoznatiji nogometaš koji je proslavu gola volio začiniti fašističkim pozdravom bio je Paolo di Canio. Ovaj veliki nogometaš igrao je u karijeri za Lazio, Juventus, Milan, Celtic i West Ham. Svoje političko opredjeljenje nikada nije tajio. Otvoreno je govorio da je fašist, a posebno je slavio golove postignute Livornu i Romi, klubovima čiji su navijači tradicionalno lijevo opredijeljeni.
Zbog svojih stavova često je kažnjavan, zbog njih je vrlo vjerojatno i dugi niz godina bio ignoriran u talijanskoj izabranoj vrsti, ali sve skupa to mu nije ni najmanje smetalo.
– Pozdravljam svoje ljude jer je za mene to znak pripadnosti grupi koja drži do pravih vrijednosti – rekao je jednom prigodom Di Canio.
No, dok je Talijan za svoje prijestupe prolazio bez težih kazni, jednog je Grka fašistički pozdrav koštao reprezentacijske karijere.
Giorgos Katidis bio je kapetan sjajne mlade generacije Grčke, ali je 2013. napravio gaf po kojem će ga ljubitelji nogometa pamtiti do kraja života. Igrajući za AEK, tada 20-godišnji Katidis gol je odlučio proslaviti fašističkim pozdravom. Grčki nogometni savez odmah mu je zabranio igranje za reprezentaciju do kraja karijere, uzalud su bile isprike i igračeve molbe.
Nakon fašista na terenima, idemo malo i do domaće scene. Hrvati su narod koji vrlo često voli iskazati svoju pripadnost, tribine nam nerijetko odjekuju ustaškim pozdravima, ali što kad to učini reprezentativac? Dobije 10 utakmica kazne i praktički završi karijeru.
Josip Šimunić Hrvat je iz Australije koji je nakon plasmana Hrvatske na Svjetsko prvenstvo koncem 2013. odlučio “postati jedno s publikom”. I to kako. Šimunić je u ruke uzeo mikrofon i iz svega glasa povikao: “Za dom!” Publika, naviknuta na ustaširanje na tribinama, spremno mu je odgovorila: “Spremni.” I tako je za dom spremni Josip ostao doma. Njegovi su suigrači otputovali u Brazil na Svjetsko prvenstvo, a on ih je bodrio preko malih ekrana.
Danas je Šimunić izbornik talentirane U-19 reprezentacije Hrvatske nakon što je bio pomoćnik Anti Čačiću u stožeru A-selekcije Lijepe naše.
Vrijedan spomena svakako je i Goran Ivanišević, koji, doduše, nije izvikivao političke parole, ali je na turnirima diljem svijeta u jeku Domovinskog rata igrao u bojama hrvatske trobojnice, iako je u “bijelom sportu” bilo pravilo da tenisači nastupaju u čisto bijeloj opremi.
Svoj stav i pozdrav generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču iskazao je i Mario Mandžukić. Igrajući za Bayern, Mandžo je oslobađanje generala Gotovine i Markača proslavio salutiravši im nakon postignutoga pogotka. Pridružio mu se tom prigodom i Xherdan Shaqiri, Albanac koji igra za Švicarsku. Shaqiri je isto učinio i nekoliko tjedana kasnije, kad je oslobađajuću presudu dočekao Ramush Haradinaj, kosovski političar i ratni zapovjednik.
Kad smo se već dotaknuli Kosova, spomenimo još neke skandale koji su nastali zbog najmlađe europske države.
Prvi kažnjeni sportaš zbog Kosova bio je legendarni srpski plivač Milorad Čavić. Jedini čovjek koji je 2008. godine bio blizu pobjedi protiv Michaela Phelpsa na Olimpijskim igrama, na Europskom je prvenstvu u Eindhovenu iste godine osvojio zlato na 50 metara leptirovim stilom. Na postolje je došao u majici na kojoj je pisalo “Kosovo je Srbija”, a Europska plivačka federacija kaznila ga je suspenzijom s natjecanja, iako mu zlato nije oduzela.
Mnogi drugi, manje poznati srpski sportaši također su paradirali u istim majicama, ali njegov je slučaj, zbog globalne popularnosti plivanja i samog Čavića, ipak najpoznatiji.
Prije odlaska na Svjetsko prvenstvo u Rusiji 2018. godine srpski je predsjednik Aleksandar Vučić od nogometaša Srbije ultimativno tražio pobjedu nad Švicarskom, reprezentacijom za koju igra nekoliko etničkih Albanaca. Pobijedili su Švicarci, a kao odgovor Vučiću pogotke su proslavili formiranjem albanskog orla rukama. Jedan od njih bio je, pogađate, Xherdan Shaqiri, a zanimljivo je da je svojim suigračima iz reprezentacije potporu dao i kapetan Švicarske Stephan Lichsteiner, etnički Švicarac.
Povijest iskazivanja političkih stavova poznatih sportaša duga je i sigurno je da će biti nastavljena. Gotovo je sigurno da će turski nogometaši i dalje u tjednima koji su pred nama iskazivati podršku svojoj vojsci, a kako će biti sankcionirani, ostaje nam vidjeti.
Trend klečanja
Iz Sjedinjenih Američkih Država stižu nam u zadnje vrijeme dva primjera borbe za pravdu. Colin Kaepernick svojevremeno je bio jedan od najtalentiranijih igrača američkog nogometa. Nakon što je slavu dosegao vodivši San Francisco 49erse do finala NFL-a, karijera mu je krenula u lošem smjeru. Što zbog loše igre, što zbog izražavanja stava.
Kaepernick je pokrenuo trend klečanja za vrijeme intoniranja američke himne zbog potlačenosti crne rase u njegovoj zemlji. Taj su primjer slijedili mnogi drugi sportaši, no najgore je prošao upravo on. Zbog svojeg poteza ima konstantan problem s pronalaženjem angažmana, a status Afroamerikanaca nije se baš popravio.
Najsvježiji primjer političkog aktivizma u vrhunskom sportu stiže nam iz Houstona. Daryl Morey, generalni menadžer košarkaške momčadi Houston Rocketsa, tweetom je izrazio potporu narodu Hong Konga, a reakcije iz Kine vrlo su oštre. NBA-u prijeti gubitak milijardi dolara zbog povlačenja sponzorstava, a menadžeri ostalih momčadi već su počeli lagano s pripremama za recesiju koja će se dogoditi povuku li Kinezi novac koji svake godine uliju u najjaču ligu svijeta.
Za kraj možemo samo reći da su neki istupi napravili civilizacijski napredak, dok su neki jednostavno bili besmisleni i potpuno promašeni. No, granica je tanka, a sportske su organizacije bez milosti.
Najpoznatiji slučajevi
Tommie Smith i John Carlos
Na Olimpijskim igrama u Mexico Cityju 1968. godine osvojili su zlatnu i brončanu medalju u utrci na 200 metara, a u znak potpore crnačkoj populaciji, čiji je vođa Martin Luther King ubijen te godine, za vrijeme intoniranja himne na podij su došli u crnim čarapama, svaki je podignuo ruku visoko u zrak, a glave su držali spuštene.
Peter Norman
Australski sprinter u istoj je utrci osvojio srebrnu medalju. Za vrijeme ceremonije nosio je bedž Olimpijskog projekta za ljudska prava, a njegov je postupak naišao na velike osude u Australiji i više nikad nije trčao za svoju zemlju.
Muhammad Ali
Svjetski boksački prvak i jedan od najvećih sportaša svih vremena redovito je ring koristio kao političku pozornicu ukazujući na diskriminirajući odnos prema Afroamerikancima u SAD-u.
Diego Maradona
U četvrtfinalu Svjetskoga prvenstva 1986. godine zabio je gol rukom i tako porazio Englesku, a svoju Argentinu odveo do titule. Izjavio je kako je to bila Božja osveta za britanski napad na Falklandsko otočje.
Johan Cruijff
Koncem sedamdesetih bio je najbolji nogometaš svijeta, no nije želio ići na Svjetsko prvenstvo u Argentinu smatrajući da zemlja u kojoj se gaze ljudska prava ne zaslužuje organizaciju takve sportske priredbe.
Pep Guardiola
Po mišljenju mnogih najbolji nogometni trener današnjice otvoreno zagovara odvajanje Katalonije od Španjolske.
Paolo Di Canio
Bio je veliki nogometaš. I još veća budala. Fašist koji je neumorno navijače pozdravljao uzdignutom rukom.
Giorgos Katidis
Bio je kapetan sjajne mlade generacije Grčke, da bi 2013., igrajući za AEK, postignuti gol proslavio fašističkim pozdravom. Doživotno mu je zabranjeno igranje za reprezentaciju.
Josip Šimunić
Nakon plasmana Hrvatske na Svjetsko prvenstvo koncem u Brazilu uzeo je mikrofon i iz svega glasa povikao: “Za dom!” Publika je uzvratila sa: “Spremni”, a FIFA je Šimunića kaznila izbacivanjem s Mundijala. HNS ga je pak nagradio funkcijom izbornika U-19 reprezentacije.
Mario Mandžukić
Igrajući za Bayern, Mandžo je oslobađanje generala Gotovine i Markača proslavio salutiravši im nakon postignutoga pogotka.
Xherdan Shaqiri
Igrajući za Švicarsku na Mundijalu u Rusiji, golove u srazu sa Srbijom proslavljao je formirajući rukama albanskog orla, u čemu su mu se pridruživali i drugi kolege iz reprezentacije.
Milorad Čavić
Slavni srbijanski plivač na Europskom je prvenstvu u Eindhovenu 2008. godine osvojio zlato na 50 metara leptirovim stilom. Na postolje je došao u majici na kojoj je pisalo “Kosovo je Srbija”, a Europska plivačka federacija kaznila ga je suspenzijom s natjecanja.
Colin Kaepernick
Svojevremeno je bio jedan od najtalentiranijih igrača američkog nogometa. Nakon što je pokrenuo trend klečanja za vrijeme intoniranja američke himne zbog potlačenosti crne rase u njegovoj zemlji, jedva mu polazi za rukom pronaći klub u kojem će igrati.
Salutiranje turskih nogometaša turskim vojnicima koji, dok ovo pišemo, ratuju u sjevernoj Siriji izazvalo je burne reakcije svjetske javnosti.
Politika je krovnih nogometnih organizacija (FIFA i UEFA) takva da politici nije mjesto na stadionu, a iskazivanje političkih stavova oštro se kažnjava. Sigurno je stoga da i Turski nogometni savez čeka oštra kazna, a koje bi sankcije mogle biti, za sada je nepoznato. Ipak, prve se posljedice već vide.
Cenk Sahin, sada već bivši nogometaš St. Paulija, jedan je od onih koji su potporu vojsci iskazali preko društvenih mreža. Reakcija njegova kluba bila je promptna. Navijači hamburškoga kluba, poznati po iskazivanju ljevičarskih stavova na tribini, očekivano su burno reagirali, a čelnici su, također očekivano, mladom Turčinu uručili papire pa će sada svoje stavove moći iskazivati negdje drugdje.
No, da nevolja za turske nogometaše bude još veća, pobrinuli su se navijači Juventusa koji traže da klub otpusti jednog od onih koji su salutirali. Merih Demiral 21-godišnji je stoper “Stare dame”, a navijačima se također nije svidjelo njegovo ponašanje jer smatraju da podržava agresiju Erdoganova režima.
Mnogo problema očito čeka uvijek ratoborne Turke, ali mi smo se ovaj put odlučili prisjetiti se i drugih iskazivanja političkih stavova na sportskim borilištima.
Sve je počelo sada već daleke 1936. godine. Olimpijske su igre održane u nacističkoj Njemačkoj, točnije u njezinu glavnom gradu, Berlinu. Njemački su mediji snažno podupirali teze Adolfa Hitlera da Židovi i tamnoputi sportaši ne bi trebali sudjelovati na Igrama, ali je pod prijetnjom bojkota mnogih zemalja nastup omogućen svima.
Iako je danas uvriježeno mišljenje da Hitler nije želio čestitati najvećoj zvijezdi sporta tog razdoblja, Jesseju Owensu, sam je Owens to demantirao.
“Kad sam prošao pokraj kancelara, on je ustao, mahnuo mi je rukom, a ja sam mu odmahnuo. Mislim da su kroničari pretjerali u lošem prikazivanju njemačkog Führera”, napisao je Owens u svojoj autobiografiji.
Ipak, pravi je skandal izazvao predsjednik Američkog olimpijskog odbora Avery Brundage koji je, željevši se ne zamjeriti Hitleru, naredio da dvojica američkih sprintera Židova budu izostavljena iz štafete. Bio je to prvi zapamćeni skandal u kojemu je politika diktirala događanja na sportskom borilištu.
Sprint u povijest
Na sljedeće iskazivanje političkog stava koje je odjeknulo planetom čekalo se 32 godine. Ponovno su to bile Olimpijske igre, a mjesto radnje Mexico City.
Američki sprinteri Tommie Smith i John Carlos osvojili su zlatnu i brončanu medalju u utrci na 200 metara, a u znak potpore crnačkoj populaciji, čiji je vođa Martin Luther King ubijen te godine, za vrijeme intoniranja himne na podij su došli u crnim čarapama, svaki je podignuo ruku visoko u zrak, a glave su držali spuštene.
Njihov je potez naišao na odobravanje normalnog dijela javnosti, ali jedan je čovjek, tada na funkciji predsjednika Međunarodnog olimpijskog odbora, shodnim našao zatražiti njihovu suspenziju od Američkog olimpijskog odbora. Riječ je, pogađate, o Averyju Brundageu, istom onom promotoru Igara u Njemačkoj 1936. koji je zabranio nastup dvojici Židova.
Kolateralna žrtva Smithova i Carlosova performansa bio je Peter Norman, australski sprinter koji je u utrci osvojio srebrnu medalju. Norman je za vrijeme ceremonije nosio bedž Olimpijskog projekta za ljudska prava, a njegov je postupak naišao na velike osude u Australiji. Norman nije izabran za nastup na idućim Igrama, a nedugo nakon toga završio je karijeru.
Još jedan primjer Afroamerikanca koji se nije libio iskazati svoje stavove jest jedan od najvećih boksača svih vremena. Još kao Cassius Clay, Muhammad Ali bacio je svoju zlatnu medalju u rijeku, nezadovoljan odnosom prema tamnoputom stanovništvu, a svoje je stavove iskazivao tijekom cijele karijere.
Nakon skandala na Olimpijskim igrama selimo se u bližu povijest. Od isticanja stavova na terenu nije bježao ni Diego Maradona. Godine 1982. Argentina i Ujedinjeno Kraljevstvo vodili su desetotjedni rat za Falklandsko otočje. Sukob je završio pobjedom Ujedinjenoga Kraljevstva, a četiri godine kasnije dogodila se nova povijest.
Na užas Madrida
Najbolji nogometaš svijeta u tim je trenucima igrao u formi života. Igralo se četvrtfinale Svjetskog prvenstva u Meksiku, a na megdan “Malom zelenom” i njegovim suigračima došla je Engleska. Prvih 50 minuta igralo se bez golova, a onda se pojavio on.
Jedan centaršut u srce kaznenog prostora rukom je pretvorio u gol, a četiri minute nakon toga zabio je gol za koji će vam svatko i dandanas reći da je najbolji svih vremena. Uzalud su se Englezi bunili. Maradona je priznao da je gol postignut rukom, ali da to nije bio on, nego Bog. Tako smo zauvijek dobili “Božju ruku”, a čudesni je Gaučos poslije ustvrdio da je to bila osveta za poraz u ratu za Falklande.
Godine 1978. Argentina je također bila svjetski prvak. No, uz to svjetsko prvenstvo veže se zanimljiva priča s još jednim velikim nogometašem. Johann Cruijff odbio je putovati na natjecanje ne slažući se s politikom zemlje domaćina. Nizozemska je i bez njega stigla do finala, u njemu izgubila upravo od Argentine, a da je na prvenstvu zaigrao i čudesni Nizozemac, nogometna bi se povijest možda pisala drugačije.
Godinama kasnije na sportsko-političku scenu stupio je i Pep Guardiola. Istina, nije kao igrač Barcelone i uvjereni katalonski separatist odbijao igrati za Španjolsku, ali je na užas Madrida svaku priliku koristio za iskazivanje svojih političkih stavova. I nedavno je, kao trener Manchester Cityja, uz teren nosio žutu vrpcu u znak podrške katalonskim političarima koji su se našli na optuženičkoj klupi kao protudržavni elementi.
Jedna od stvari koje se sa sportskih borilišta pokušavaju odstraniti jest fašizam. S tribina ga je, čini se, barem za sada nemoguće odstraniti, ali što je s onima koji igraju na tim borilištima?
Vjerojatno najpoznatiji nogometaš koji je proslavu gola volio začiniti fašističkim pozdravom bio je Paolo di Canio. Ovaj veliki nogometaš igrao je u karijeri za Lazio, Juventus, Milan, Celtic i West Ham. Svoje političko opredjeljenje nikada nije tajio. Otvoreno je govorio da je fašist, a posebno je slavio golove postignute Livornu i Romi, klubovima čiji su navijači tradicionalno lijevo opredijeljeni.
Zbog svojih stavova često je kažnjavan, zbog njih je vrlo vjerojatno i dugi niz godina bio ignoriran u talijanskoj izabranoj vrsti, ali sve skupa to mu nije ni najmanje smetalo.
– Pozdravljam svoje ljude jer je za mene to znak pripadnosti grupi koja drži do pravih vrijednosti – rekao je jednom prigodom Di Canio.
No, dok je Talijan za svoje prijestupe prolazio bez težih kazni, jednog je Grka fašistički pozdrav koštao reprezentacijske karijere.
Giorgos Katidis bio je kapetan sjajne mlade generacije Grčke, ali je 2013. napravio gaf po kojem će ga ljubitelji nogometa pamtiti do kraja života. Igrajući za AEK, tada 20-godišnji Katidis gol je odlučio proslaviti fašističkim pozdravom. Grčki nogometni savez odmah mu je zabranio igranje za reprezentaciju do kraja karijere, uzalud su bile isprike i igračeve molbe.
Nakon fašista na terenima, idemo malo i do domaće scene. Hrvati su narod koji vrlo često voli iskazati svoju pripadnost, tribine nam nerijetko odjekuju ustaškim pozdravima, ali što kad to učini reprezentativac? Dobije 10 utakmica kazne i praktički završi karijeru.
Josip Šimunić Hrvat je iz Australije koji je nakon plasmana Hrvatske na Svjetsko prvenstvo koncem 2013. odlučio “postati jedno s publikom”. I to kako. Šimunić je u ruke uzeo mikrofon i iz svega glasa povikao: “Za dom!” Publika, naviknuta na ustaširanje na tribinama, spremno mu je odgovorila: “Spremni.” I tako je za dom spremni Josip ostao doma. Njegovi su suigrači otputovali u Brazil na Svjetsko prvenstvo, a on ih je bodrio preko malih ekrana.
Danas je Šimunić izbornik talentirane U-19 reprezentacije Hrvatske nakon što je bio pomoćnik Anti Čačiću u stožeru A-selekcije Lijepe naše.
Vrijedan spomena svakako je i Goran Ivanišević, koji, doduše, nije izvikivao političke parole, ali je na turnirima diljem svijeta u jeku Domovinskog rata igrao u bojama hrvatske trobojnice, iako je u “bijelom sportu” bilo pravilo da tenisači nastupaju u čisto bijeloj opremi.
Svoj stav i pozdrav generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču iskazao je i Mario Mandžukić. Igrajući za Bayern, Mandžo je oslobađanje generala Gotovine i Markača proslavio salutiravši im nakon postignutoga pogotka. Pridružio mu se tom prigodom i Xherdan Shaqiri, Albanac koji igra za Švicarsku. Shaqiri je isto učinio i nekoliko tjedana kasnije, kad je oslobađajuću presudu dočekao Ramush Haradinaj, kosovski političar i ratni zapovjednik.
Kad smo se već dotaknuli Kosova, spomenimo još neke skandale koji su nastali zbog najmlađe europske države.
Prvi kažnjeni sportaš zbog Kosova bio je legendarni srpski plivač Milorad Čavić. Jedini čovjek koji je 2008. godine bio blizu pobjedi protiv Michaela Phelpsa na Olimpijskim igrama, na Europskom je prvenstvu u Eindhovenu iste godine osvojio zlato na 50 metara leptirovim stilom. Na postolje je došao u majici na kojoj je pisalo “Kosovo je Srbija”, a Europska plivačka federacija kaznila ga je suspenzijom s natjecanja, iako mu zlato nije oduzela.
Mnogi drugi, manje poznati srpski sportaši također su paradirali u istim majicama, ali njegov je slučaj, zbog globalne popularnosti plivanja i samog Čavića, ipak najpoznatiji.
Prije odlaska na Svjetsko prvenstvo u Rusiji 2018. godine srpski je predsjednik Aleksandar Vučić od nogometaša Srbije ultimativno tražio pobjedu nad Švicarskom, reprezentacijom za koju igra nekoliko etničkih Albanaca. Pobijedili su Švicarci, a kao odgovor Vučiću pogotke su proslavili formiranjem albanskog orla rukama. Jedan od njih bio je, pogađate, Xherdan Shaqiri, a zanimljivo je da je svojim suigračima iz reprezentacije potporu dao i kapetan Švicarske Stephan Lichsteiner, etnički Švicarac.
Povijest iskazivanja političkih stavova poznatih sportaša duga je i sigurno je da će biti nastavljena. Gotovo je sigurno da će turski nogometaši i dalje u tjednima koji su pred nama iskazivati podršku svojoj vojsci, a kako će biti sankcionirani, ostaje nam vidjeti.
Trend klečanja
Iz Sjedinjenih Američkih Država stižu nam u zadnje vrijeme dva primjera borbe za pravdu. Colin Kaepernick svojevremeno je bio jedan od najtalentiranijih igrača američkog nogometa. Nakon što je slavu dosegao vodivši San Francisco 49erse do finala NFL-a, karijera mu je krenula u lošem smjeru. Što zbog loše igre, što zbog izražavanja stava.
Kaepernick je pokrenuo trend klečanja za vrijeme intoniranja američke himne zbog potlačenosti crne rase u njegovoj zemlji. Taj su primjer slijedili mnogi drugi sportaši, no najgore je prošao upravo on. Zbog svojeg poteza ima konstantan problem s pronalaženjem angažmana, a status Afroamerikanaca nije se baš popravio.
Najsvježiji primjer političkog aktivizma u vrhunskom sportu stiže nam iz Houstona. Daryl Morey, generalni menadžer košarkaške momčadi Houston Rocketsa, tweetom je izrazio potporu narodu Hong Konga, a reakcije iz Kine vrlo su oštre. NBA-u prijeti gubitak milijardi dolara zbog povlačenja sponzorstava, a menadžeri ostalih momčadi već su počeli lagano s pripremama za recesiju koja će se dogoditi povuku li Kinezi novac koji svake godine uliju u najjaču ligu svijeta.
Za kraj možemo samo reći da su neki istupi napravili civilizacijski napredak, dok su neki jednostavno bili besmisleni i potpuno promašeni. No, granica je tanka, a sportske su organizacije bez milosti.
Najpoznatiji slučajevi
Tommie Smith i John Carlos
Na Olimpijskim igrama u Mexico Cityju 1968. godine osvojili su zlatnu i brončanu medalju u utrci na 200 metara, a u znak potpore crnačkoj populaciji, čiji je vođa Martin Luther King ubijen te godine, za vrijeme intoniranja himne na podij su došli u crnim čarapama, svaki je podignuo ruku visoko u zrak, a glave su držali spuštene.
Peter Norman
Australski sprinter u istoj je utrci osvojio srebrnu medalju. Za vrijeme ceremonije nosio je bedž Olimpijskog projekta za ljudska prava, a njegov je postupak naišao na velike osude u Australiji i više nikad nije trčao za svoju zemlju.
Muhammad Ali
Svjetski boksački prvak i jedan od najvećih sportaša svih vremena redovito je ring koristio kao političku pozornicu ukazujući na diskriminirajući odnos prema Afroamerikancima u SAD-u.
Diego Maradona
U četvrtfinalu Svjetskoga prvenstva 1986. godine zabio je gol rukom i tako porazio Englesku, a svoju Argentinu odveo do titule. Izjavio je kako je to bila Božja osveta za britanski napad na Falklandsko otočje.
Johan Cruijff
Koncem sedamdesetih bio je najbolji nogometaš svijeta, no nije želio ići na Svjetsko prvenstvo u Argentinu smatrajući da zemlja u kojoj se gaze ljudska prava ne zaslužuje organizaciju takve sportske priredbe.
Pep Guardiola
Po mišljenju mnogih najbolji nogometni trener današnjice otvoreno zagovara odvajanje Katalonije od Španjolske.
Paolo Di Canio
Bio je veliki nogometaš. I još veća budala. Fašist koji je neumorno navijače pozdravljao uzdignutom rukom.
Giorgos Katidis
Bio je kapetan sjajne mlade generacije Grčke, da bi 2013., igrajući za AEK, postignuti gol proslavio fašističkim pozdravom. Doživotno mu je zabranjeno igranje za reprezentaciju.
Josip Šimunić
Nakon plasmana Hrvatske na Svjetsko prvenstvo koncem u Brazilu uzeo je mikrofon i iz svega glasa povikao: “Za dom!” Publika je uzvratila sa: “Spremni”, a FIFA je Šimunića kaznila izbacivanjem s Mundijala. HNS ga je pak nagradio funkcijom izbornika U-19 reprezentacije.
Mario Mandžukić
Igrajući za Bayern, Mandžo je oslobađanje generala Gotovine i Markača proslavio salutiravši im nakon postignutoga pogotka.
Xherdan Shaqiri
Igrajući za Švicarsku na Mundijalu u Rusiji, golove u srazu sa Srbijom proslavljao je formirajući rukama albanskog orla, u čemu su mu se pridruživali i drugi kolege iz reprezentacije.
Milorad Čavić
Slavni srbijanski plivač na Europskom je prvenstvu u Eindhovenu 2008. godine osvojio zlato na 50 metara leptirovim stilom. Na postolje je došao u majici na kojoj je pisalo “Kosovo je Srbija”, a Europska plivačka federacija kaznila ga je suspenzijom s natjecanja.
Colin Kaepernick
Svojevremeno je bio jedan od najtalentiranijih igrača američkog nogometa. Nakon što je pokrenuo trend klečanja za vrijeme intoniranja američke himne zbog potlačenosti crne rase u njegovoj zemlji, jedva mu polazi za rukom pronaći klub u kojem će igrati.
Salutiranje turskih nogometaša turskim vojnicima koji, dok ovo pišemo, ratuju u sjevernoj Siriji izazvalo je burne reakcije svjetske javnosti.
Politika je krovnih nogometnih organizacija (FIFA i UEFA) takva da politici nije mjesto na stadionu, a iskazivanje političkih stavova oštro se kažnjava. Sigurno je stoga da i Turski nogometni savez čeka oštra kazna, a koje bi sankcije mogle biti, za sada je nepoznato. Ipak, prve se posljedice već vide.
Cenk Sahin, sada već bivši nogometaš St. Paulija, jedan je od onih koji su potporu vojsci iskazali preko društvenih mreža. Reakcija njegova kluba bila je promptna. Navijači hamburškoga kluba, poznati po iskazivanju ljevičarskih stavova na tribini, očekivano su burno reagirali, a čelnici su, također očekivano, mladom Turčinu uručili papire pa ...
